Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

EGZORCIZAM Eto ti te, đavle!

FILM: Egzorcizam; horor, Hrvatska, 2017.; REŽIJA: Dalibor Matanić; ULOGE: Nika Ivančić; Janko Popović Volarić; DISTRIBUCIJA: 2i Film; OCJENA: *** 1/2

'Egzorcizam' pokazuje znakove opsjednuća. Horor, naime, govori jezikom koji ne poznaje – hrvatskim. Dežurne dušobrižnike Matanić navodi da se prekriže i uskliknu 'Eto ti te, đavle!', a filmofile i kritičare bi, unatoč nekim manama, trebao navesti na nešto drukčiji izbor riječi. Kvragu, dobili smo hrvatski horor!

Približna polovica “Egzorcizma“ Dalibora Matanića bila je ljetos prikazana u kasnim satima na izmaku pulskog festivala. Tad je malo nedostajalo da, u dogovoru s urednikom, gore potpisani natipka recenziju viđenog. Nismo nikad napisali i objavili recenziju prve polovine nekog filma, no opet nije ni hrvatska kinematografija iznjedrila neki horor u dugom metru, ako se ne računa Matanićeva psihotrilerska drama jeze “Ćaća“ kao širežanrovski primjerak stave i užasa (“Zagorski specijalitet“ Davida Kapca je trajao svega 45 minuta).

Ipak, složili smo se kako je bolje napraviti osvrt kad “Egzorcizam“ dođe u kina oko Noći vještica i film bude viđen u cjelini. Tako smo Mataniću napravili veliku uslugu. Onaj “Egzorcizam“ pogledan u Puli bitno je slabiji od ovog “Egzorcizma“ na kinorepertoaru, ostavljao je dojam “rah bau“ psihološkog horora niske izvedbe na temu demonskog opsjednuća/istjerivanja đavla, posljednjih godina ionako dozlaboga, bolje reći dozlavraga iskorištenu u žanru (“Obred“, “Opsjednuta“…), učestalo u “found footage“ podvrsti (“Posljednji egzorcizam“, “Sotona: Razotkrivanje“…).

Ondašnji film je izgledao kao još jedan u nizu egzorcističkih, kopija prethodno spomenutih osrednje-slabašnih horor(čić)a. Aktualni film je ugodno iznenađenje - superiorniji navedenima i kakvoćom “Egzorcizmu Emily Rose“ i bliži nedostižnom “REC-u“, drži se žanrovskih arhetipa s korijenima u znamenitom Friedkinovu “Istjerivaču đavola“, ali jasnije posjeduje vlastiti, hrvatski identetet, režijski je i montažno znatno dorađeniji, pritom prihvaćajući nečistu fotografiju kao izričaj “found footage“ estetike koju Matanić strasno grli u vrijeme kad je ispala iz mode unutar svjetske kinematografije.

To “Egzorcizmu“ nekako i paše s obzirom na “underground“ stilizaciju i većinski stacionar u podrumu kao poprištu egzorcističke seanse nad mladom Mašom (Nika Ivančić - otkriće) koju vodi velečasni Supilo (Janko Popović Volarić), a zahvaljujući dozvoli od nadbiskupije snima ekipa crkvene televizije Obiteljska TV (!), predvođena novinarkom Lidijom (Lana Gojak) odlučnom da upozori kako “ovakvi obredi štete crkvi“. Maša, mlađa sestra vjerski fanatične Vere (Helena Minić Matanić), pokazuje “jasne znakove“ opsjednuća, povraća krv i čavle, govori jezicima koje ne poznaje...

I “Egzorcizam“ pokazuje slične znakove opsjednuća hororima stare (američki klasik “The Exorcist“) i nove škole (španjolski “found footage“ kultovi “REC 1&2“), djelujući kao osvježenje unutar kinematografije lišene (pred)znanja o žanrovskom filmu. Horor, naime, govori jezikom koji ne poznaje – hrvatskim. Ponekad bi bilo da umukne s obzirom na povremeno suvišne, “telegrafirane“ ili “nacrtane“ dijaloge i katkad povišenu hrvatsku glumu nekih aktera. Srećom, “Egzorcizam“ često govori samo vizualnim znakovima, bilo da kamera nadahnuto hvata sjenu Vere na stropu kako šiba Mašu ili zvonik crkve u odsjaju kišnice na mjesečini.

“Jel snimaš? Snimaj!“, naređuje novinarka snimatelju kojemu više puta govore kako “nema snimanja“ i da “gasi kameru“. Naravno da snima i ne uzmiče ni kad se glavom u objektiv, poput zombija, zaleti Maša u jednom od “hommage“ prizora “REC-u“. Kad se mrak uvuče u podrum, jedini izvor svjetla (života) bit će onaj na kameri iz nemirne ruke snimatelja kojom daje redateljsku pljusku hrvatskim formalistima, tj. “statičarima“. Kamera, odnosno filmska slika je sve, kako i priliči filmu koji naveliko koketira s “found footage“ hororom, ali za tjeskoban ugođaj je bitan i odličan zvuk.

U podrumu nalik katakombama sve odzvanja i glazba svako toliko stane taman da se čuje potmula škripa ili krckanje kostiju zgrčene Maše, uparena s vriskovima itd. Iako je potrebniji hrvatskoj kinematografiji, nego njemu, Matanić snima “Egzorcizam“ za gušt i film mu sjeda kao dobra stilska vježba, prirodan nastavak istoimene kazališne predstave doz(i)vane dužim kadrovima u realnom vremenu i prostoru, ponekad narušenom “flashbackovima“ likova s potisnutim mračnim tajnama.

One su tu za eksplicitno prvoloptaško izazivanje provokacije iz domene seksa i golotinje, npr. svećenika kako ševi mlađu curu, što je povod da Maša - u jednoj “flashback“ sceni snimljena i gola u kadi krvi - počne koristiti prljavi “exorcistovski“ rječnik opsjednute Regan kad se nađe oči u oči s njime. Međutim, film je već dovoljno razoran kao implicitna kritika hipokrizije čovjeka i novovjeka društva na institucionalnoj razini (crkva, mediji…) kojemu treba kolektivni egzorcizam. Dežurne dušobrižnike Matanić navodi da se prekriže i uskliknu “Eto ti te, đavle!“, a filmofile i kritičare bi trebao navesti na nešto drukčiji izbor riječi. Kvragu, dobili smo hrvatski horor!

'Leptirica' i 'Krvopijci'

Dok je u domaćoj kinematografiji, od devedesetih naovamo, pronaći horor istovjetno traganju djeteline četiri lista, stariji hrvatski/ex-YU filmovi znali su barem tu i tamo, svake prijestupne godine ako ne i prije, (ne)uvijeno koketirati s žanrom i narodu sijati strah u kosti (“Leptirica“, “Izbavitelj“, “Krvopijci“...).

Naslovnica Cinemark