Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LEATHERFACE: POČETAK Motorna pila naopako

FILM: Leatherface; horor; SAD, 2017.; REŽIJA: Alexandre Bustillo i Julien Maury; ULOGE: Vanessa Grasse, Stephen Dorff; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ** ½

Pokušaj 'humanizacije' legendarnog negativca jedina je iole humana stvar u filmu uz lik Lizzy. Čovječnost je ovdje nemilosrdno sasječena motornom pilom. Kad nasilje prodre prodre snagom 'motorke', tako da se društveni komentar o krivom odgoju i ekstremnim uvjetima odrastanja guši u slapovima krvi, , a ionako nije toliko intrigantan kao u superiornijim prethodnim filmovima.

“Pokaži tko si!“ – “Leatherface: Početak“ (2017.)

Dobnim predikatom “R“ u američkim kinima, odnosno “18“ u europskim i hrvatskim, nije zaludu počašćen horor “Leatherface: Početak“, prednastavak (prednastavka) zloglasnog “Teksaškog masakra motornom pilom“ Tobea Hoopera. “R“ rejting, podsjetimo, podrazumijeva da mlađi od 17 moraju doći u kino s roditeljem ili u pratnji odrasle osobe. Roditelje se, usput, upozorava da prethodno dobro provjere o čemu se radi u filmu prije nego povedu djecu sa sobom na projekciju, makar u ovom slučaju naslov (“Leatherface“) i njegovo porijeklo (“The Texas Chainsaw Massacre“) sve govore.

Broj 18 u crvenom krugu, pak, u hrvatskoj inačici “R-a“ još jasnije sugerira kako se film ne preporučuje mlađima od toliko godina. “Ne preporučuje“ bi, zapravo, bilo uputnije zamijeniti sa “strogo zabranjuje“. U režiji ekstremnog francuskog dvojca Alexandre Bustillo-Julien Maury (kultni “Carski rez“), “Leatherface: Početak“ doista nije film za mlađe od 18, a klinci ga ne bi smjeli gledati ni za živu glavu i “švercati“ se na projekcije, kako inače znaju raditi kad su horori u pitanju.

Komparacije radi, “Annabelle 2“ i “Ono“ imaju rejting “15“ - zlo je u njima nadnaravno, a prepadi orkestrirani da instantno bude primarne reflekse straha ili na način da (im) se vraćaju u snovima poput bumeranga strave za male usnule glave. To je, može se uvjetno reći, čak i neki “zdravi“ oblik hororske strave u smislu da, pripremajući mlade likove i gledatelje na realne užase svijeta (odraslih) oko nas, ti filmovi tipuju najprije ilustrirati, potom i prebroditi arhetipski strah od mraka (“Annabelle 2“) i straha kao takvog (“It“), čak i uliti nadu kako se zlo može poraziti.

U “Leatherfaceu“ nema takvog oblika strave, samo izloženosti bolesnom užasu, eksplicitno i direktno, bez hororskog nagovještaja, s lažnom nadom da dobro može pobijediti ljudsko, ne natprirodno zlo. Početak “Početka“ ide odmah u glavu hororske krajnosti. Teksas, 1955. godina. Obitelj Sawyer na farmi slavi sedmi (!) rođendan maloga Jeda (Boris Kabachiev) uz puhanje svijeća, mesnu tortu i - motornu pilu. Majka/ujna Verna (Lily Taylor), koja “odgaja čopor“, pokušava inicirati najmlađeg sina, budućeg Leatherfacea, u svijet Sawyerovih, što podrazumijeva da nekog “lopova“ rastavi motornom pilom (“Podigni je!“) na proste faktore i kazni za lopovluk, kao primjer svima onima koji pokušavaju “rastaviti“ njezinu familiju.

Istina, Jed odbije to napraviti, ali “motorka“ u ruci klinca je sugestija kakva se rijetko viđa čak i u hororu. Nedugo poslije, sakriven ispod glave i kože krave, Jed zamalo inicira prometni udes i u smrtnu zamku namamljuje tinejdžericu (Lorina Kamburova), inače kćerku teksaškog rendžera Hala Hartmana (Stephen Dorff) koji Sawyerove drži “seljačkim smećem“. Mater opet ohrabruje Jeda da dokrajči nesretnicu (i)spuštanjem teškog metalnog predmeta i on nanovo to prepušta starijoj braći, a u nemogućnosti da dokaže ubojstvo Hartman oduzima sina Verni i hospitalizira ga u mentalnoj ustanovi, goroj od one iz “Leta iza kukavičjeg gnijezda“.

Deset godina kasnije, Jed će “ubrzo navršiti 18“ i njegov identitet je nepoznat majci koja ga dolazi posjetiti, budući da su imena pacijenata promijenjena za njihovo dobro/zaštitu. Nakon Vernina odlaska, izbija krvava pobuna i nova, idealistična medicinska sestra Lizzy (Vanessa Grasse) završi kao taokinja poremećenog Ikea (James Bloor) i Clarice (Jessica Madsen), a u bijegu od policije pridružuju im se naizgled pitomi Jackson (San Strike) i više grubi nego nježni div Bud (Sam Coleman).

Duo Bustillo-Maury, mora se priznati, izvrće okosnicu prijašnjih “Teksaškog masakara motornom pilom“, odnosno klasičnu žanrovsku tipologiju koju je davne 1974. postavio upravo Hooper - zgodni tinejdžeri na proputovanju kroz Teksas završavaju na farmi iz pakla - čuva za finalnu trećinu i dotad je zamjenjuje poetikom kriminalističkih “road“ filmova s krvožednim luđacima poput “Pustare“, “Rođenih ubojica“ i “Kalifornije“. Pitajući se, usput, tko će od trojice bjegunaca do kraja filma staviti motornu pilu na ruku i kožom žrtava prekri(va)ti lice, te se poigravajući publikom s odgodom davanja točnog odgovora (Bud je konstitucijom i silovitošću najbliži tome, ali…), Bustillo i Maury smatraju kako krivi, “degereneativni“ odgoj roditelja od malih nogu u približno svakome može probuditi unutarnjeg Leatherfacea, posebice ako to buđenje poguraju ekstremni uvjeti odrastanja nadograđivani još ekstremnijim okolnostima.

Režiseri ne opravdavaju ni legitimiziraju lik i djelo budućeg Leatherfacea, ali ispada kako on nije “natural born killer“, već gotovo pa žrtva matrijarhata - majka posvećena obrani i prehrani obitelji u svakom drugom tko nije njezina svojta vidi uljeza (kako američki!). Takav pristup daje određenu težinu filmu, premda ubojica kožnatog lica nepotrebno postaje pandan Michaelu Myersu u remakeu “Noći vještica“ Roba Zombieja, namjesto da ostane neobjašnjiva sila prirode, antagonist koji je takav kakav jest bez suvišnih pitanja, hororska (za)datost. No, “nasilni“ pokušaj “humanizacije“ legendarnog negativca (“znam da u tebi ima dobrote“) jedina je iole humana stvar u filmu uz lik Lizzy.

Čovječnost je ovdje nemilosrdno sasječena motornom pilom, napucana sačmaricom iz neposredne blizine i tome slično. “Leatherface: Početak“, srećom, nije “torture porn“, unatoč ultimativnom oruđu za torturu, međutim kad nasilje prodre, prodre snagom “motorke“ tako da se društveni komentar guši u slapovima krvi i prizorima preforsirane boleštine (drvena rekreacija onog “zagrizi-rub-pločnika“ usmrćivanja iz “Generacije X“, seks-orgija i nekrofilija), a ionako nije toliko intrigantan kao u superiornijim prethodnim filmovima. Ovo je “pila naopako“ u usporedbi s njima.

Hooperov original, odlični remake Marcusa Nispela (2003.) i brutalni, ali solidni prednastavak remakea Jonathana Liebsmana (2006.) bili su alegorija na (post)vijetnamske užase Amerike koja je kanibalizirala mlade Amerikance. S druge strane, posljednji izdanak serijala (“Teksaški masakr motornom pilom 3D“, 2013.) provocirao je time da je hororska heroina, “final girl“, u bliskom rodu s negativcem. Lizzy je naizgled nominalno klasična “final girl“ u finalu “Leatherfacea“, ali kao heroina poput junakinja Marilyn Burns i Jessice Biel neće biti ni rođena. Bustillo i Maury dvolično su orkestrirali njezino simboličko rađanje u sceni kad izlazi sva krvava i blatnjava iz utrobe crknute krave gdje je načas pronašla utočište od progonitelja.

Hooperov puni horor krug

Nedavno preminuli horor velikan Tobe Hooper potpisan je kao izvršni producent “Leatherfacea“. Hopper je na taj način zatvorio krug i film mu dođe kao epitaf. Šteta samo što nije bolji.

Naslovnica Cinemark