Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LAVINA Tišina, ne smijemo se!

FILM: Lavina; komedija; Hrvatska, 2017.; REŽIJA: Stanislav Tomić; ULOGE: RObert Ugrina, Ksenija Marinković; DISTRIBUCIJA: 2i Film; OCJENA: * 1/2

Koliko god bi ovaj ponajveći navijač hrvatskog filma među kritičarima u jednu ruku iskreno volio da imamo novi kinohit, u drugu je vjerojatno i bolje da što manje ljudi vidi 'Lavinu'. Bolje je za hrvatsku kinematografiju koja se s 'Lavinom' teleportira ravno natrag u crne devedesete s humorom na umoru. Bila bi šteta da publika ponovno zamrzi hrvatski film taman kad ga je koliko-toliko počela voljeti i da se nanovo aktualiziraju relativno davno postavljena pitanja je li domaća komedija može biti smiješna.

Dokotrljala se "Lavina" do hrvatskih kina. Barem da nije. Da je bar komedija zvučnog naslova po mjeri filma katastrofe ostala zatrpana u lavini loših kritika na pulskom festivalu. Tako bi se jedan loš film, zapravo gotovo pa film potpune katastrofe, zaboravio poput lanjskoga snijega. Ovako se ponovno iskopava iz nakupine tog istog snijega da bi se u nju nanovo ukopao. A ukopat će se, nažalost, premda nas jaka reklamna mašinerija uvjeravala u suprotno bučno najavljujući njegovu kinodistribuciju, kao da je u najmanju ruku posrijedi novi provokativni komični blockbuster Vinka Brešana.

Sa svečane premijere u Zagrebu do medija su se tim tragom dobacile pozitivne reakcije publike i spontani aplauzi. Ipak, kad je hrvatski film u pitanju jedno je premijera, a nešto sasvim drugo distribucija. Tu se razdvaja žito od kukolja, pravi kinohit od fabriciranog lažnjaka. Jer, malo tko će odbiti prospekt besplatnog gledanja filma u kinu, makar i hrvatskog, posebice što s tim u paketu dolazi prisustvovanje medijski naširoko pokrivenom "eventu". Ali, kad treba platiti kinoulaznicu za hrvatski film, mnogi se (na)prave Englezi.

Za neke domaće filmaše, opijene razgaljenim klicanjim publike na premijeri i kurtoaznim tapšanjima po ramenu, distribucija nekad zna djelovati otriježnjujuće kad stignu prvi rezultati gledanosti i takozvanog vikend-otvaranja, koji se posljednjih godina prate poput američkog box-officea. Koliko je "Lavina" privukla gledatelja u kina u prvom vikendu? Samo 456. Da nas ne čeka masovnije "brešanovsko" otvaranje od više tisuća gledatelja naslutili smo i po tome što su dva splitska multipleksa "Lavinu" zbili u najmanje dvorane na jednu jedinu predstavu dnevno (19.30, 20.15 sati), dobro procijenivši njezine komercijalne domete.

No, koliko god bi ovaj ponajveći navijač hrvatskog filma među kritičarima u jednu ruku iskreno volio da imamo novi kinohit, u drugu je vjerojatno i bolje da što manje ljudi vidi "Lavinu". Bolje je za hrvatsku kinematografiju koja se s "Lavinom" teleportira ravno natrag u crne devedesete s humorom na umoru. Bila bi šteta da publika ponovno zamrzi hrvatski film taman kad ga je koliko-toliko počela voljeti i da se nanovo aktualiziraju relativno davno postavljena pitanja je li domaća komedija može biti smiješna. Može ako je rade suptilni humoristi i društveni komentatori poput Brešana ("Svećenikova djeca"), Vlatke Vorkapić ("Sonja i bik"), Pave Marinkovića ("Ministarstvo ljubavi") …

"Lavina" nije nimalo humoristički suptilna, makar posjeduje društveni komentar, odnosno htjela bi ga posjedovati i biti nekakva komična inverzija "Ustava RH". Naime, "Lavina" iznalazi presjek (malo)građanskog i (puno)homofobičnog hrvatskog društva utjelovljena u liku Žarka Radića, a suočena s gay "stereotipima" politički nekorektno izvrgnutima komediji. Pederi, pardon gejevi, ispravit će vas Lidija (Robert Ugrina), lezbijke, homoseksualnost, transseksualnost … you name it. Sve se to kotrlja u "Lavini".

"U mojoj kući pederi", čudi se Radićev lik Pero koji ćirka photosession gay fotografa (Miran Kurspahić) i njegova modela (Sven Jakir). Kadar Perina pištolja kako izvire kroz probijenu rupu u zidu na način da penetrira sliku/akt nage muške stražnjice i počinje pucati po podstanarima, "stoki jednoj, bandi pederskoj", prilično je subverzivan, kao i "automatsko" povezivanje "pedera" s "antidržavnim elementima", preslikano iz lijepe naše stvarnosti koje se film ovlaš dotiče spomenom "400 tisuća nezaposlenih", odnosno kako "država propada".

Međutim, tako iole inteligentnija subverzija i provokacija gube se iz filma situirana potom unutar do zla boga neukusne, karikirane i kaotične situacijske komedije, doduše potentne polazne premise, jasno ako uključimo tzv. suspenziju nevjerice. Nakon što je, kao, nestao u odronu lavine u švicarskim Alpama i proglašen mrtvim, Franjo (Stojan Matavulj) se vraća kući svojim dvjema ženama koje dijele stan (!), sadašnjoj Anđelini i bivšoj Lidiji u tumačenju Ksenije Marinković i, ponovimo, Roberta Ugrine.

Franjo se vraća, živ i zdrav, kako bi se "autao", tj. suprugama i kćerkama Kiki (Sara Stanić) i Loli (Ana Maras Harmander) obznanio da je gay, zaljubljen u svog duplo mlađeg instruktora skijanja Adama (Borko Perić) i spreman na zajednički život s njim. "Lavina" je izvorno zamišljena kao pilot za televizijsku sit-com seriju i silom pretvorena u nedorađeni, jedva 65-minutni film kako bi se Pula tradicionalno mogla otvoriti nekom premijernom komedijom kakvih je ove godine nedostajalo.

Korijeni situacijske komedije su, utoliko, jasni, ali za kinofilm vrijede ili bi morali vrijediti drugi kriteriji od sit-coma. To jest, film iz žanra komedije trebao bi nas prisiliti da se sami smijemo, a ne nas na to nagoniti unaprijed nasnimljenim smijehom publike kao podsjetnikom da je neka "baza" plasirana. U "Lavini" se zgodnije fore mogu nabrojati na prst jedne ruke – "Kad budem dobio sidu, imat ću te u vidu", Adam kaže susjedu Peri, zgroženom njegovim poljupcem s Franjom.

Ajde, eventualno dva ako uračunamo "slow motion" scenu s golim nogometnim igračima kako se polijevaju šampanjcem u svlačionici, možebitnu parodiju na muška veselja u skijaškom resortu "Turista" Rubena Östlunda, zanimljivo, osovljena oko udara lažne lavine na obitelj na odmoru. Humor "Lavine" je zahodski, prizeman, seksistički i "trasherski", a takav je i njegov pogled na "pedere" i "lezbe", pri čemu (ne)namjerno poništava vlastiti angažman oko Franjina (i ne samo njegova) "izlaska iz ormara".

Dio filma se doista odvija u toaletu – Kikina ruka se zaglavila u zahodskoj školjci i pokušat će je izvući vodoinstalater iz pornića (Goran Grgić). "Biser u školjci", zadovoljno će vodoinstalater ugledavši Kiki. U očima potpisnika ovih redaka nacrtalo se, pak, nezadovoljstvo zbog degradiranja redatelja Stanislava Tomića, autora jednog od osobno najboljih hrvatskih filmova novog milenija ("Jozef"), te glumice Sare Stanić, tako dobro iskorištene u trileru "Nije sve u lovi", a ovdje svedene na djevojku zapelu u školjci s nerijetko ishitrenim govorom tijela kojim prema "van" komunicira i veći dio glumačke ekipe u prekarikiranim ulogama.

Sarina fotogeničnost će nakratko doći do izražaja u "slow motion" prizorima s Ninom Violić u ulozi Zanosne Vlaste, utješnom dokazu kako iza kamere stoji čovjek koji zna režirati, no komedija nije njegov fah, barem ne ovakva, kakva bi možda jedino funkcionirala s redateljskim potpisom Pedra Almodovara. Da je film bolji, pozdravili bismo ljutu potrebu hrvatske kinematografije za populističkom komedijom u eri kad se sve više filmova okreće festivalskom artu, što "Lavina" (ne)svjesno komentira prizorom tanjura kako se u usporenom pokretu razbija o vodoinstalaterovu glavu, pogodivši ga u čelo, tik poviše očiju. "Ne gledaj mi u pijat"? Samo ne gledaj. "Tko još ide u kino", ionako se u zezanciji pita Kiki, propitujući negledanost hrvatskog filma kojoj će doprinijeti "Lavina". Nije, dakle, smiješno. Tišina, ne smijemo se!

Ugrina na tragu Hoffmana

Robert Ugrina je najsvjetlija točka filma u ženskoj ulozi kakvu bi napravio veliki Philip Seymour Hoffman na kojeg unekoliko podsjeća i nagoni nas da zaboravimo da je muškarac.

Naslovnica Cinemark