Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

TERMINATOR 2: SUDNJI DAN 3D Velik, veći, T2 3D

FILM: Terminator 2: Judgement Day; SF akcija; SAD, 1991./2017.; REŽIJA: James Cameron; ULOGE: Arnold Schwarzenegger, Linda Halimton; OCJENA: *****

Na velikom ekranu, u trećoj dimenziji, s 3D naočalama koje mu stoje jednako 'cool' kao ikoničke sunčane na očima Schwarzeneggerova T-800, 'Terminator 2' je još uvijek najveći blockbuster ove i bilo koje druge godine, do Sudnjeg dana i natrag. U smislu raskoši budžeta i spektakla po metru kvadratnom 'T2' se, kao rijetko koji film devedesetih, može nositi s današnjim kompjuterski generiranim blockbusterima od 100+ milijuna konvergiranima u 3D, osim možda Cameronovog 'Titanica', 2012. također umješno prebačenog u treću dimenziju.

Osjećaj pred početak ekskluzivne trodimenzionalne projekcije megahita devedesetih “Terminator 2: Sudnji dan“ u londonskom “Empire Haymarket“ kinu bio je mjerljiv s napetim iščekivanjem stadionskog rock koncerta, recimo Gunsa koji su film trajno označili s “You Could Be Mine“. Slutilo se da ćemo nazočiti nečem velikom. Na koncu, vizionarski “Terminator 2“ Jamesa Camerona (“Aliens“, “True Lies“, “Avatar“), i jest velik film, jedan od najvećih u povijesti. No, ovoliki stupanj veličine samo je mogao prorokovati redatelj filma koji je još 1991. izgledao inovatorski, kao da je bio debelo ispred svog vremena - snimljen sutra i vraćen natrag u prošlost, baš poput Terminatora.

Na velikom ekranu, u trećoj dimenziji, s 3D naočalama koje mu stoje jednako “cool“ kao ikoničke sunčane na očima Schwarzeneggerova T-800, “Terminator 2“ je još uvijek najveći blockbuster ove i bilo koje druge godine, do Sudnjeg dana i natrag. U smislu raskoši budžeta i spektakla po metru kvadratnom “T2“ se, kao rijetko koji film devedesetih, može nositi s današnjim kompjuterski generiranim blockbusterima od 100+ milijuna konvergiranima u 3D, osim možda Cameronovog “Titanica“, 2012. također umješno prebačenog u treću dimenziju.

Mali podsjetnik: “Terminator 2“ je davne 1991. bio prvi film u povijesti s proračunom od 100 milijuna dolara kakav će ubrzo, kako je vidjevši “T2“ predvidio Renny Harlin, postati norma(lan) za visokobudžetne hollywoodske projekte. Bio je to i prvi film s modernim računalnim učincima - patentirani 1989. upravo u Cameronovom “Bezdanu“ – višestruko pripojenima glumcima unutar kadra, konkretno u scenama dočaravanja morfirajućih sposobnosti jednog od najimpresivnijih kinematografskih negativaca koji i dalje oduzima dah (kiborg od tekućeg metala T-1000; Robert Patrick).

Dakle, “Terminator 2“ je proročanski predskazao velebne 100-milijunske budžete i kompjutorske efekte sutrašnjice, stoga je nekako prirodno da se kao film (iz) budućnosti u njoj i zavrti, 26 godina nakon što je simultano revolucionizirao SF i akcijski žanr, pa i blockbustere. U toj budućnosti, našoj sadašnjosti, “T2(3D)“ djeluje opominjuće za (filmski) svijet, samo što je to onda malo tko mogao pojmiti, iako je oblak nuklearne gljive visio u zraku iznad gotovo svakog kadra filma.

Pušten u kina netom poslije završetka Hladnoga rata, “Terminator 2“ je s košmarnim prizorima (epska vizija Sudnjeg dana Sare Connor s djecom pretvorenom u pepeo) upozoravao da nuklearna prijetnja time nije gotova u budućoj raspodjeli globalne moći. Možda napučena losangeleska prometnica i dječje igralište s klackalicama još nisu u jednom eliptičnom rezu pretvoreni u postapokaliptičnu pustoš skršena metala gdje terminatorski egzoskeleti kaše ljudske lubanje i terminiraju preživjele kao u snomoričnim uvodnim kadrovima, no u jeku aktualne sjevernokorejske nuklearne krize jezovito je čuti Terminatorov govor kako “samosvjesni“ Skynet lansira rakete na Rusiju znajući da će ruski protunapad eliminirati njegove neprijatelje u Americi.

Ili slušati o stealth bombarderima bez pilota (današnji dronovi) u vremenu kad se “Terminator“ polako već događa, tj. umjetna inteligencija je nadomak samokontrole i otkazivanja vjernosti čovječanstvu nauštrb sve brojnijih strojeva/robota (ubojica). Od 1991. do 2017. kompjuteri su se toliko razvili da su preuzeli kontrolu nad čovjekom i na filmu (digitalni likovi naspram glumaca), ne samo izvan njega, čega se potiho pribojavao “Terminator 2“, predočavajući usput njihovu rastuću moć na primjeru T-1000 koji je mijenjao (ljudske) oblike poput grotesknog Carpenterova Stvora, skrasivši se najduže u tijelu policajca na motoru, emulirajući tjelesnost zlikov(a)ca iz “Prljavog Harryja 2“.

Takav, “bezličan“, T-1000 je bio kadar obrisati pod s T-800, najavivši i budućnost u kojoj filmske zvijezde poput Schwarzeneggera gube box-office bitku od bezizražajnih, nekarizmatičnih frajera oslonjenih na računalne efekte. Konverzija filma u treću dimenziju danas, 2017., ima puno pokriće. “T23D“ na dvije fronte vodi bitku u ratu ljudi i strojeva. Na drugoj, filmskoj fronti to je bitka između glumaca od krvi i mesa te kompjuterskih tvorevina, praktičnih i računalnih efekata.

Kako su potonji u stvarnosti, za razliku od filma, izvojevali pobjedu, Cameron 2017. postaje svojevrsni Miles Dyson (Joe Morton), čovjek koji je na putu da, prema mikročipu pronađenom na kraju prvog Terminatora, stvori mikročip s kojim bi strojevi mogli preuzeti svijet i potlačiti čovječanstvo. S “T2 3D“ Cameron pokušava promijeniti budućnost u sadašnjosti i pokazati da jedan spektakl s pravim herojima u pravoj opasnosti od pravih eksplozija i sudara više vrijedi od njih stotinu generičkih, isključivo digitalno renderiranih što dovode do blockbusterske mehanizacije i dehumanizacije.

Onomad prijelomni vizualni učinci filma korišteni su umjereno i ni u jednom trenutku ne postaju sebi svrhom, štoviše nekih 90 posto filma je živa akcija, a treća dimenzija prati Cameronovu viziju - 3D je istovjetno suptilan, makar ponekad hladno ili vatreno oružje prodiralo iz ekrana. “Terminator 2“ je krajnja suprotnost računalnom (3D) orgijanju u novomilenijskim filmovima. Suprotnost je i po količini opipljive humane drame i prirodne karakterne progresije likova (svojevrsne nuklearne obitelji u borbi protiv nuklearne apokalipse) sa svakom idućom scenom, boljom od ionako sjajne prethodne.

Za Camerona je meditacija o budućnosti/sudbini čovječanstva kojemu je “u prirodi da se uništava“ temelj da nastane spektakularna akcija, podmazana poput savršene mašine. Scena u Meksiku kad John Connor (Edward Furlong) uči Terminatora čovječnosti, među ostalim i zašto plačemo, te osobito reperkusije pokušaja smaknuća Dysona od strane majke budućnosti Sarah Connor (Linda Hamilton, zakinuta za oskarovsku nominaciju) srce su filma. U tim trenucima Cameron, njegovi glumci i skladatelj Brad Fiedel pronalaze dušu u stroju, čovjeka u robotu i poeziju u potencijalnoj apokalipsi, emotivno raznoseći gledatelja na komadiće kao što je T-1000 bio raznesen u “Hasta la vista, baby“ sceni.

Usput, radi genijalnu čovjek-stroj simetriju koju je savršeno uokvirio u uvodnoj špici kad nuklearna vatra započne gorjeti zahvaćajući ožiljcima izbrazdano lice starijeg Johna Connora, a iz njezine buktinje u završetku (kao pobjednik?) izlazi endoskelet Terminatora strijeljajući nas crvenim očima. Connorica nakratko postaje terminatorica s crvenim okom na laserskom nišanu strojnice i zaklanja ljudskost tamnim naočalama poput Schwarzeneggera u prvom “Terminatoru“, a T-800 se riješava cvika koje bi u završnici sakrile bol na njegovu licu od rastanka s Johnom, shvaća razloge za plač i biva humaniji od svih ljudi prema kraju filma, premda njegovu neljudskost otkrivaju otvorene rane s uvidom u futuristički horor (od) metalne kovine. Trodimenzionalne naočale za gledanje filma tu dobro dođu da sami “terminatorski“ prikrijemo emocije, suze puštene umjesto limenog čovjeka koji bi najradije plakao, ali ne može.

Mračan iz današnje optike i utjecajan za Nolana

Na novo gledanje vidljivo je kako je “Terminator 2“ na neki način dokinuo akcijskojunački film osamdesetih s finalom u čeličani (“Kobra“) i podigao ga na veći nivo koji je u devedesetima rijetko kad dosegnut (“Istinite laži“, “Matrix“…). Vidljivo je i kako fino ironizira Schwarzeneggerov imidž ubojitog stroja koji se mora zakleti da nikog neće ubiti ne bi li se iskupio za stotine filmskih leševa u prethodnim filmovima, od “Terminatora“ do “Komandosa“ (“0.0 žrtava“, signalizira njegov procesor nakon mini-gun scene). Jednako tako, film je, čak iz iz današnje optike ponekih mračnijih blockbustera (Nolanovi “Vitezovi tame“, “Planet majmuna 2&3“), prilično taman i nihilističan za devedesete, kad su takvi bili samo “Alien 3“ i “Batman se vraća“. Pogledajte, među ostalim, otegnutu smrt Milesa Dysona ili finalne kadrove mračne autoceste - istovremeno bude i nadu i prijetnju za sudbinu ljudske rase koja je za Camerona usprkos svemu vrijedna spašavanja.

Kad spominjemo Nolana, vidi se koliko je on od Camerona preuzeo akcijski realizam u režiji (puškaranje i potjere s kamionima, cisternama i helikopterima), samo bez “cameronovskog“ usporenog pokreta. A Cameron nije mogao odoljeti da ne napravi digitalni “facelift“ filma u dva kadra prilikom prve potjere i lice dublera zamijeni Arniejevim. No, nije se igrao Georgea Lucasa. Sve drugo je ostalo netaknuto, čak i jedini kadar filma koji je već krajem devedesetih znao zabosti oči – skok digitalnog kaskadera s preokrenute cisterne. Možda to Cameron namjerno nije htio dirati budući da su digitalni kaskaderi vrlo brzo postali praksa u blockbusterima, što je “T2“ isto obznanio.

Naslovnica Cinemark