Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

DHOGS Kuda idu 'Divlje priče'

FILM: Dhogs; triler; Španjolska, 2017.; REŽIJA: Andres Goteira; ULOGE: Carlos Blanco, Melania Cruz; OCJENA: ****

Dosta je toga divlje u nasilnom i uznemirujućem filmu u kojem psi i svinje hodaju na dvije noge, a naracija je konstrucija nepovezano-povezanih sudbina i unaprijed predodređenih uloga. Recimo da se Goteira nagledao sjajnog argentinskog omnibusa 'Divlje priče' dok ga oči nisu zabolile. Kuda idu 'Divlje priče'? Idu na put 'Svetim motorima' po 'Izgubljenoj cesti' koja vodi do krajnjeg ruba okrutne i virtualne stvarnosti.

Otvaranje 22. STFF-a ove subote bit će “Slobodno i lako“ uz istoimeni kineski film Juna Genga, (s)umornu crnohumornu farsu neužurbana, laganini ritma prikazanu i na Sundanceu. STFF-ovski još slobodniji, ali i još teži filmovi, međutim, stupaju na snagu od nedjelje. Drugog dana ovogodišnje etape STFF predstavlja iznimno intrigantni španjolski film “Dhogs“ debitantskog režisera Andresa Goteire, a u Split dolazi direktno iz Londona, gdje je prošlog tjedna sudjelovao na Fright Festu.

Gostovanje na Fright Festu, festivalu žanrovskog filma s posebnoj naklonosti prema hororima i(li) općenito rubnim ostvarenjima potencijalnog kultnog statusa, samo donekle sugerira kakav je “Dhogs“ uradak. Film je horor kao što je horor “Skriveno“ Michaela Hanekea. Govorimo radije o apstraktnom, misterioznom trileru, bolesnom i dvoznačnom poput njegova naslova, spoja riječi/značenja “dogs“ (psi) i “hogs“ (svinje), prenesenih na ljude s nagnućem prema divljim potonjima.

Dosta je toga divlje u nasilnom i uznemirujućem filmu u kojem psi i svinje hodaju na dvije noge, a naracija je konstrucija nepovezano-povezanih sudbina i unaprijed predodređenih uloga. Recimo da se Goteira nagledao sjajnog argentinskog omnibusa “Divlje priče“ Damiana Szifrona dok ga oči nisu zabolile, vraćajući na početak njegove najbrutalnije dijelove, od trećeg segmenta nadalje. Kuda idu “Divlje priče“? Idu na put “Svetim motorima“ Leosa Caraxa po “Izgubljenoj cesti“ Davida Lyncha koja vodi do krajnjeg ruba okrutne i virtualne stvarnosti.

Film razbija takozvani četvrti zid, ali radi to na “caraxovski“ način, ne zezantski poput “Deadpoola“. Prije nego što natpis na ekranu ispiše prvo poglavlje filma (“Taksi“) vidimo gledatelje u nekom mračnom auditoriju. Goteira se, dakle, odmah u startu obraća gledateljima, ovima u auditoriju njegova filma i nama u našem kinu. Kad taksist doveze starijeg poslovnog čovjeka u hotel, ovaj započne flert s nekom mlađom ženom o tome “ima li velikog“ i njih dvoje završe u sobi da ga ona vidi, kamera Lucije C. Pan radi švenk sa strane kadra i izvan njega opet pokaže publiku koja gleda scenu, baš kao i mi.

Gledište kamere je dvosmjerno, s ekrana i iz prvih redova auditorija koji najednom više nalikuje teatru od kina, a i scena se sad doima da je postavljena na kazališnoj pozornici. Gledatelji prate scenu smrtno ozbiljna lica, djelujući poput publike na festivalskom filmu. Osmjeh pobjegne kome tek kad se muškarac i žena upuste u seks. I voajersko promatranje je dvosmjerno – mi gledamo publiku kako gleda scenu iz filma/kazališta. U drugom i osobito trećem poglavlju – “Dogs“, “Dhogs“ – redatelj podiže stvari na novi “level“.

Žena iz prvog poglavlja u drugom će biti oteta i zlostavljana od strane nekog tipa koji je namjerava ubiti i pokopati u pustinji. U pravom času tipa iz daljine ubija starčić s puškom u sceni koja će biti prikazana iz dviju perspektiva (impresivnog srednjeg plana i još impresivnijeg “teleskopskog“ totala), no umjesto da je spasi on budi psihopata u sebi, stavlja grotesknu drvenu masku zeca iz “slasher“ horora i siluje nesretnicu. Ono što smo slutili da se odvija u filmu dobija definitivnu potvrdu u trećem poglavlju.

Glumci igraju likove, a njima se igraju drugi participirajući zajedno u (video)igri. Taksist, biznismen, žena, čovjek-zec… su istovremeno likovi filma i neke “virtual reality“ igre koje promatra i njihovim preobrazbama (transvestit, psihopat…) u kućnom kinu upravlja netko drugi birajući na meniju opcije “oslobodi je“ ili “zlostavljaj“ i mijenjajući usput žanrove “Dhogsa“ od drame i trilera, do horora, pa i akcijskog filma nalik “Hardcore Henryju“. “Dhogs“ izvrsno sažima temu STFF-a (Okrutna) stvarnost >< virtualna (stvarnost) vizionarski najavljenu prije dvije godine s “Videofilijom i drugim internetskim sindromima“ Juana Daniela F. Molera.

Film propituje interaktivnu granicu između filma/teatra/videoigre i stvarnosti, glume i bivanja, protagonista i promatrača, onoga koga gledamo i onoga što gledamo. U njegovom odrazu filmske stvarnosti zrcali se i refleksija današnje nezainteresirane publike. Gledatelji prate (z)bivanja smrtno ozbiljna lica bez emocija. Osmjeh pobjegne kome tek kad se muškarac i žena upuste u seks, a pljesak se otme samo na bizarnu taksistovu “reality show“ performansu pleskanja mesa satarom.

Premijera u Argentini

“Dhogs“ je premijeru imao na argentinskom BAFICI festivalu, odnosno Buenos Aires Festival Internacional De Cine Independiente, nakon čega se prikazao na Fright Festu i sad će na STFF-u.

Naslovnica Cinemark