Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

AJME, SAD SAM MUŠKO + ŠIROM RAŠIRENIH RUKU Ajme i kuku

FILM: Si j'étais un homme/A bras ouverts; komedija; Francuska, 2017.; REŽIJA: Audrey Dana/Phillipe de Chauveron; ULOGE: Audrey Dana, Christian Clavier/Christian Clavier, Elsa Zylberstein; DISTRIBUCIJA: 2i Film/Blitz; OCJENA: **; * 1/2

Pored žanra i zemlje porijekla ove ajme i kuku filmove povezuju komičar Christian Clavier i obostrana sklonost nediskretnom humoru uparenom s forsiranom glumačkom komikom povišenih verbalnih decibela, karakterističnom za francuske komedije. Oba njeguju sličnu stereotipiju, samo što je u prvom na snazi seksistički humor na račun muškaraca, a u drugom rasistički i etnički usmjeren prema Romima.

Među svim žanrovima komedija je najviše degradirala i u usporedbi s njom akcijski filmovi i trileri nisu nikad ni bili u krizi. Jasno, mislimo na populističku komediju za šire mase, ne humorističnu dramu ili dramediju nezavisnjačkog tipa. Takvu komediju Francuzi ruiniraju više od Amerikanaca, makar mnogi preko toga prelaze nekako prešutno. Već neko vrijeme vičemo “Kraljevstvo za (istinski) dobru francusku komediju“, ali uzalud. Dvije friške francuske komedije koje nanovo paralelno igraju u hrvatskim kinima nisu dobre, štoviše služe kao ilustracija gornje tvrdnje, premda nisu baš tako grozne kao prošlogodišnji “Daleki rođaci 3“.

Nakon proljetnih komičnih parnjaka iz Francuske, relativno solidnog “Odjednom tata“ i slabašnog “Škrtice“, evo nam sad maratona “Ajme, sad sam muško“ i “Širom raširenih ruku“. Pored žanra i zemlje porijekla ove ajme i kuku filmove povezuju komičar Christian Clavier (“Daleki rođaci“, “Asterix i Obelix“) i obostrana sklonost nediskretnom humoru uparenom s forsiranom glumačkom komikom povišenih verbalnih decibela, karakterističnom za francuske komedije. U prvom, “Si j'étais un homme“ redateljice Audrey Dane, Clavier se nalazi u ulozi ginekologa kojemu u ordinaciju upada žena s penisom.

U drugome, “A bras ouverts“ Phillipea de Chauverona, on igra književnika koji će se ugristi za jezik kad u TV debati s mlađim kolegom pozove potrebitu romsku obitelj kod svoje familije i Romi mu doista banu na vrata. To su, dakle, “visoki koncepti“ ovih komedija. “Ajme, sad sam muško“ je ustvari novi prilog podvrsti komedije sa “zamjenom“ duše/tijela (“Šašavi petak“, “Veliki“, “Od klinke do komada“…), nadograđen time što se protagonistica nije doslovno našla “u tuđoj koži“, niti netko u njezinoj.

Građevinska inspektorica Jeanne (Audrey Dana) ostala je u vlastitoj koži, ali je umjesto vagine dobila penis kako bi, razočarana muškarcima nakon razvoda i smorena od zajedničkog skrbništva nad djecom, sagledala život iz muške perspektive, jer “u ovom svijetu si ništa ako nemaš onu stvar“. Dogodilo se to tijekom jedne olujne noći - Jeanne se ustala obaviti malu nuždu i počela urinirati stojeći da je sva snena jedva to i opazila. Kad poslije shvati kako joj je narastao penis, ispružit će se preko školjke koliko je duga da se pomokri (!) u sceni karakteristične komike za ovaj film, po dometima bliži “Njegovom zločestom veseljku“ s Camom Gigandetom u kojem je penis pobjegao iz hlača ženskaroša i postao osoba, nego nekom od navedenih unutar podžanra.

“Mislim da imam kitu“, kaže ona prijateljici Marcelle (Alice Belaïdi; mogla bi proći kao sestra Adele Exarchopoulos). Frendici je Jeanneina kita “božanstvena“ i isprve njezinu preobrazbu u X-Woman mutanticu vidi kao prednost. “Imaš ženski mozak i muško spolovilo“, oduševljena je Marcelle, no Jeanne razmišlja o promjeni spola, tj. uklanjanju penisa, za što ginekolog neće ni da čuje, dijagnosticirajući njezin slučaj u stilu da “organi reagiraju na psihološki šok“ (rastava, skrbništvo). Pozitivno je što redateljica ni u jednom trenutku neće eksplicitno pokazati protagonističin penis, “pinpin“, suprotno frekventnim pogledima na spolovila u seksualno neiživljenim modernim komedijama.

Najbliže je tome došla u trenutku kad se Jeanne ispovijedi ginekologu da u gaćama ima bombu koja će eksplodirati, drugim riječima “puna muda“, što mora riješiti, odnosno olakšati se masturbiranjem, ali se ipak suzdržala. “Izbjegavajmo vulgarnosti“, predlaže doktor i režiserka prihvaća sugestiju pa penis ostaje izvan kadra, unatoč adolescentskom bujanju svih hormona u Jeanneinu tijelu i neugodnosti kad muški ponos uhvati šlicem kao lik Bena Stillera u “Svi su ludi za Mary“. Međutim, Audrey Dana u muškom tijelu svejedno razmišlja donjom glavom.

Jeanne će se napaliti na ulične reklame za donje rublje i naslovnice časopisa, osobito kad joj seksi Marcelle u tangama prolazi ispred nosa, no redateljica ne dopušta njihov seksualni klinč, već tragajući za subverzijom protagonisticu prepušta nekoj starijoj djevici kako bi ova i sama izgubila nevinost u novom “she-male“ ruhu. Pa ipak, za nešto još subverzivnije i inteligentnije na temu (ne)istospolne ljubavi i majčinstva s muškim atributom režiserka nema “cojones“, ali zato ne oskudijeva u količinama mizandrije, očito razočarana u muškarce kao i junakinja.

U filmu su svi muškarci seronje, a Jeanne se sve više ponaša kao muško, ili barem onako tipizirano kako snažniji spol vidi redateljica. Napaljena je na sve što se kreće (“nije do mene, to je 'pinpin'“), ima potrebu svađati se u prometu i tone u san odmah nakon seksa, jer takvi su svi muškarci. Stvari se naglo mijenjaju u zadnjoj trećini kad režiserka naglo okreće ploču i iskupnički poseže za melodramskom romansom između Jeanne i kolege s posla Merlina (Eric Elmosnino; “Gainsbourg: Opasne misli“) koji, ma vidi vraga, zapravo nije govnar, iako je muškarac.

U rangu slične stereotipije funkcionira i komedija “Širom raširenih ruku“, samo zamijenite seksistički humor rasističkim i etničkim, a muškarce za Rome, s time da pretjeruje u porugi na njihov račun (ne)skrivenoj iza širokog osmijeha popularnog Claviera i u finalu se također pokajnički pokušava iskupiti za prethodne sprdnje. Glumčev lik Jean-Etienne Fougerole je skrojen prema intelektualcu Bernard-Henriju Lévyju koji je dizao buku u vezi rata na Balkanu, premda ga u filmu tituliraju za “Lionela Messija intelektualca“.

Zaplet filma počinje kad Jean-Etienne, pripadnik intelektualne ljevice, prihvati izazov mlađeg desničarskog oponenta u emisiji uživo i primi romsku familiju u svoj buržujski dom, na užas supruge, boemske umjetnice Daphne (Elsa Zylberstein; “On+Ona“), ali vođen mogućnošću da će prodaja njegove knjige usred promocije strelovito skočiti. “Ako večeras neka romska familija treba pomoć, dobrodošla je kod mene“, reče on i jedna obitelj Roma, predvođena patrijarhom Babikom (Ary Abittan), stvarno dođe na njegov kućni prag. I to kakva obitelj.

Njezini članovi su mahom lopovi, prosjaci, sakupljači smeća ili maloumnici. Jedni imaju svinju i vode je u šetnju, drugi su “pametni kao kokoš, dragi kao janje“ i hvataju krtice po dvorištu za ručak itd., čisto da naslutite humor filma koji tek svakog prijestupnog kadra bljesne jednom zgodnom verbalnom doskočicom (“Romi, Romi… sigurno nisu CD Romi“, kaže Jean-Etienne) ili nečim sličnim (“I ti voliš skupljati smeće“, romski je komentar na Daphneine kreacije). Sve ostalo se uglavnom svodi na traženje komedije u scenama sa svinjom u kuhinji ili WC-ima okupiranim od strane Roma za potrebe velike nužde.

Rom se zgodno rimuje s kom(edija), no redatelj Phillipe de Chauveron pod komedijom podrazumijeva humorni svinjac, ksenofobiju, homofobiju i rasnu netoleranciju, lekciju o velikodušnosti s figom u džepovima, što ne bi pošlo za rukom ni komičnom provokatoru Sachi Baronu Cohenu. Obitelj Fougerole ima slugu Indijca, što doista podsjeća na neokolonijalizam, kako opaža TV novinarka koja je došla snimiti prilog o Romima i predlaže Sikhu da se ne pojavljuje pred kamerom, a mladi desničar sklon debati je gay.

Da stvar bude još gora, kad netko na TV-u izjavi da “Francuska ne može primiti svu sirotinju svijeta“ u romskoj obitelji bi i slijepi trebao vidjeti imigrante u rasističkoj i ksenofobnoj zemlji fašističkih stavova. “A bras ouverts“ odašilje anti-imigrantske vibracije spram izbjeglica u vremenu dok se to goruće pitanje Europske Unije još nije posve ohladilo i “moja kuća je vaša“ postala je u Francuskoj poželjnija politička klima od “daš im prst, uzmu cijelu ruku“ i zatvaranja vrata potrebitima pred nosom. Možda tako ne bi bilo da je predsjedničke izbore osvojila starija konzerva Marine Le Pen. Srećom, dobio ih je mlađi liberal Emmanuel Macron.

Francuske komedije za svaki slučaj

Neovisno o (ne)kvaliteti, francuske komedije će za svaki slučaj nastaviti dolaziti u hrvatska kina. Iduća na redu je, hm, “Za svaki slučaj“ sa Francoisom Damiensom (“Glas obitelji Belier“) i zvjezdanom Cecile de France. Film kreće u distribuciju 14. rujna.

Naslovnica Cinemark