Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

RASPJEVANA ULICA Pjevajte nešto sretno-tužno

FILM: Sing Street; glazbena drama; SAD/Irska/Velika Britanija, 2016.; REŽIJA: John Carney; ULOGE: Ferdia Walsh-Peelo, Lucy Boynton; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

U svom trećem kinematografskom biseru zaredom Carney nas odvodi u 'happy-sad' svijet ne toliko različit od našeg, no opet drukčiji, uglazbljen muzičkim i filmskim bojama romantičnih snova koje komuniciraju i miješaju koloritne emocije za likove tamo kamo njihove crno-bijele riječi zanijeme, nadomještajući nešto neizrečeno, a mišljeno, ono što nisu (još) sposobni ili kadri izgovoriti.

“Nijedna žena ne može istinski voljeti muškarca koji sluša Phila Collinsa.“ – “Raspjevana ulica“ (2016.)

“Cura... uvijek se radi o tome“, pogađa Brendan (nadahnuti Jack Reynor) namjere mlađeg brata Conora (Ferdia Walsh-Peelo, otkriće). Zbog nje, cure, Raphine (magnetska Lucy Boynton), tinejdžer je osnovao bend u Dublinu 1985. da ona može glumiti u njihovom videospotu. Zbog nje, djevojke manekenskog tipa nešto starije od njega, počeo je svirati sretno-tužnu muziku kakvu stvara glazbeni lijek za “happy-sad“ uši The Cure. “Tvoj je problem što nisi sretan dok si tužan, ali takva je ljubav - sretno-tužna“, otkrila mu je iskusnija Raphine.

Shvatit će to Conor, klinac s bendom, tijekom odrastanja dok kroz glazbu pokušava otkriti tko je. Uzori su mu heroji synth-popa, post-punka i new wavea, jer njegov bend Sing Street je osnovan kao “futuristički“, uz filozofiju “ništa nostalgija, samo naprijed“, kao Depeche Mode, Joy Division i Duran Duran. “Ja sam futurist“, Conor se opisao Raphineinu momku koji sluša Genesis, nakon čega mu je ovaj dobacio “Vidimo se u budućnosti“. Conor će otkriti da nije samo ljubav sretno-tužna, nego i čitav život. Takav je i film “Raspjevana ulica“, baš kao i prethodna dva ostvarenja Johna Carneyja (“Jednom“, “Pjesma koja ljubav znači“).

U svom trećem kinematografskom biseru zaredom Carney nas odvodi u “happy-sad“ svijet ne toliko različit od našeg, no opet drukčiji, uglazbljen muzičkim i filmskim bojama romantičnih snova koje komuniciraju i miješaju koloritne emocije za likove tamo kamo njihove crno-bijele riječi zanijeme, nadomještajući nešto neizrečeno, a mišljeno, ono što nisu (još) sposobni ili kadri izgovoriti. Glazba za njih čini čuda, posebice kad je u jednom trenutku samo njihova i ničija druga, kao u krasnoj klub-sceni iz “Begin Again“ (Keira Knightley i Mark Ruffalo, podijeljene slušalice).

Za njihovu publiku to rade i pokretne slike teen-filma osamdesetih s potpisom Johna Hughesa kad ih Carney poljubi s tonovima boja kao tinejdžer rumenih obraza zaljubljena u djevojku čije su oči, kad skine sunčane naočale, “poput oblaka koje se razilaze da propuste Mjesec“. Brendan bi Carneyjeve filmove vjerojatno nazvao videospotovima. “Savršen spoj muzike i vizualnog“, sabrao je on viđeno u TV emisiji “Top Of The Pops“ (“Rio“ Duran Durana, “Gold“ Spandau Balleta...). Osim što je Carneyjev dosad najosobniji uradak, inspiriran njegovom mladošću u Dublinu, “Sing Street“ je u tom vidu i “najspotovskiji“, neovisno o tome što je uronjen u socijalni realizam Irske polovinom osamdesetih gdje “nema nade“ i na određeni način predstavlja njegov povratak niskobudžetnim korijenima prvijenca “Once“.

Film zamagljuje granicu gdje počinje stvarnost i završava spot, pa i obratno, osobito u fantazijskom finalu. “Raspjevana ulica“ je zapravo “meta“ spot. Conor snima spotove svoje grupe Sing Street, Carney, pak, sve to režira suptilno spotovski i uspijeva načiniti da tmurni Dublin u mladićevim sanjarskim očima može izgledati kao sunčani Rio, odnosno zarobiti duh vremena (osamdesetih) u zvuku i slici. Pjesme Sing Streeta zvuče kao da su producirane onda i da bi mogle uletjeti u “Top Of The Pops“, napose “The Riddle Of The Model“ posvećena “zagonetnoj manekenki“ Raphini i “Drive It Like You Stole It“, a patina spotova u povojima odlično je dočarana u “Be Kind Rewind“/“Grindhouse“ stilu.

Iako, Conor, gitarist Eamon (Mark McKenna), menadžer Darren (Ben Carolan) i momci nemaju love kao Duran Duranovci ili A-ha s revolucionarnim videom Stevea Barrona za pjesmu “Take On Me“ koju u filmu čujemo, ali ne vidimo. Pjevuši je Conor na zahtjev Raphine (“Pjevaj!“) kad je ljepotici iznio ideju da glumi u spotovima njegova benda. Kasnije, prilikom jedne divne, za njihov odnos veoma važne scene, spora, klavirska verzija “Take On Me“ će svirati u podlozi kao prva pjesma koju joj je otpjevao.

“Take On Me“ je značajna za “Sing Street“ zato što je film na neki način inverzija spota A-ha, samo bez kombinacije rotoskopije i žive akcije. U tom spotu imali smo dva svijeta, raspoređena s druge strane ogledala, crno-bijeli iz mašte stripovski nacrtan olovkom i stvarni u boji. Ruka nacrtana olovkom posegnula je izvan stripa i pozvala djevojku unutra, u svoj svijet. U “Sing Street“ Conor pruža ruku Raphini da iz njihova c/b svijeta (stroga škola s “pravilom crnih cipela“, siva sirotišta i domovi švorc obitelji) uđe u njegov koloritni (smeđe postole, šminka a la Robert Smith).

Oboje tu mogu biti stripovski likovi nacrtani olovkom u boji i zajedno sanjati, pa makar budni, na javi, sa snovima satkanima od stvarnosti, jer “rock 'n' roll je rizik“. Snovi su bitan motiv filma - izgubio ih je Brendan, nekoć talentiran muzičar, stoga Conor ne smije. Još je bitnija odrednica vrijeme s pjesmama i filmovima kao trenucima uhvaćenim u vremenu. Polazna točka za jednu od najboljih scena potencijalnog budućeg (mini)klasika jest “Back To The Future“, s videospotom na tragu američke maturalne zabave pedesetih, zamišljenim u glavi našeg “futurista“ koji ide naprijed s gitarskim koferom punim snova. Vidimo se u budućnosti, klinac.

Braća punk sestricama

Čistuncima bi moglo zabosti uši što finalna pjesma Sing Streeta zvuči više kao nešto iz devedesetih, čak i dvijetisućitih, nego osamdesetih, no u kontekstu futurističkog benda to čak i ima nekog smisla. “Raspjevana ulica“ je u rodu ne samo s Carneyjevim filmovima. Možemo ga nazvati bratom Moodyssonove sestrice “Mi smo najbolje“ (2013.), filma u kojem su približne vršnjakinje Conora i društva osnovale punk bend tri godine ranije, u Stockholmu 1982.

Naslovnica Cinemark