Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PRVI PONEDJELJAK U SVIBNJU Umjetnost na tankim petama

FILM: The First Monday In May; modni dokumentarac; SAD, 2016.; REŽIJA: Andrew Rossi; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ***

Je li - ili barem može li - moda biti umjetnost? To je ključno pitanje na koje 'The First Monday In May', jasno, daje potvrdan odgovor, ali se s tim nažalost bavi samo u prvoj i najintrigantnijoj trećini šireg društvenog konteksta. Finalna trećina funkcionira isključivo kao 'Vogueova' reportaža za naslovnicu i duplericu, trijumf modne i 'celebrity' kulture s 'golom' haljinom Kim Kardashian na granici dobrog ukusa. Visoke pete umjetnosti pucaju kad na 'red carpet' kroči Kardashian.

Punđa spletena od filmske vrpce na glavi jednog izloška izložbe “Kina: S druge strane ogledala“ newyorškog Metropolitan Museum Of Art potvrđuje isprepletenost mode i filma u dokumentarcu “The First Monday In May“ Andrewa Rossija. Moda i film sreću se već godinama na dodjeli Oscara, davno prije Met Gala svečanosti prvog ponedjeljka u svibnju, posute hollywoodskim zvijezdama. Modne kreacije slavnih ličnosti dobivaju gotovo jednak prostor kao nagrađeni filmovi i filmaši u post-Oscar izvještajima. Njih komentiraju modni stručnjaci poput Nenada Korkuta i naše Olgice Ivić-Grizelj

Tako, nije čudno da je o modi snimljen i jedan dokumentarac u direktnoj sprezi s filmom kao takvim koji nadahnjuje modne kreatore i “vice versa“. Na koncu konca, o Anni Wintour, jednoj od protagonistkinja Rossijeva dokumentarca, carici mode, glavnoj urednici časopisa “Vogue“ i predsjednici Met Gale, već je snimljen jedan film – “Vrag nosi Pradu“. U “Prvom ponedjeljku u svibnju“ se, konkretno, ističe utjecaj filma “Raspoloženi za ljubav“ Wonga Kar Waija, a upravo je kultni azijski režiser dobio tu čast da bude umjetnički ravnatelj izložbe “China: Through The Looking Glass“ iz 2015. godine.

Dokumentarac podsjeća i na prvu azijsku filmsku zvijezdu Annu May Wong i crno-bijele filmove tridesetih u režiji Josefa von Sternberga u kojima se pojavljivala (“Shanghai Express“). Određena kulturološka i edukativna nota prisutna je u Rossijevu filmu koji se spektakularno otvara “slow-motion“ prizorima dotjeranih glumica - poput seksepilno dekolteirane Jessice Chastain, Dakote Johnson i Jennifer Lawrence - kako pristižu na Metov “red carpet“ u više ili manje spektakularnim kreacijama dizajnera predstavljajući njihovu “estetiku“.

Metov crveni tepih se, slušamo naratora odmah po završetku uvodne montaže, pretvorio u spektakl poput kazališta. “Moda stvara fantazije, no mnogi se pitaju je li to spada u muzej“. Ili, preciznije, je li (ili barem može li) moda biti umjetnost? To je ključno pitanje na koje “The First Monday In May“, jasno, daje potvrdan odgovor. Moda je umjetnost na visokim petama, ali se film s tim pitanjem nažalost bavi samo u prvoj i najintrigantnijoj trećini šireg društvenog konteksta.

Tad Rossi otkriva kako u ovom i drugim muzejima ima ljudi koji odbacuju modu i na kostimografiju gledaju s visoka, iz prizme 19. stoljeća. S jedne strane, ljudi poput Galliana drže kako su dizajneri koji se smatraju umjetnicima dosadni i egocentrični jer ono što rade jest “primijenjena umjetnost“. S druge, desna ruka carice u novom ruhu Wintourice, kustos Andrew Bolton, iznosi činjenice kako se moda smatrala ženskim područjem pa zato na nju ne gledaju kao umjetnost.

Bolton usput i vraća film unatrag na početak novovalnih osamdesetih Boya Georgea kad je moda brisala granice između rodova i suočavala se s pitanjima spola i seksualnosti, što je bila njezina najveća moć, odnosno na modne revolucionare poput Alexandera McQueena, britanskog “nestaška“ zahvaljujući kojem su je ljudi prvi put vidjeli kao “umjetničku formu“. Nakon što je zavio modni svijet u crno počinivši samoubojstvo, McQueenova rekordno posjećena izložba s kreativno krojenim umjetničkim kreacijama pomiješane “ljepote, ružnoće i straha“ - dovoljnima da se moda samo na račun njih legitimizira kao umjetnost - nadahnula je “Kinu: S druge strane ogledala“.

Početkom planiranja pripreme i postavljanja te izložbe sociološki kontekst zauzima mjesto u zadnjem redu i Rossi se fokusira isključivo na postizanje “dijaloga istoka i zapada“, “vrhunski dizajn imaginacije“ i hvatanje rokova Wintouričine i Boltonove ekipe, što je dovoljno zanimljivo kao pogled iza kulisa i za modnog autsajdera sa stavom Miše Kovača o “krojačima“ i “stilistima“, ali i ništa više od toga. U prvom redu su, dakako, “celebrityji“ i Wintour koja odlučuje kome od poznatih faca uručiti pozivnicu za “event“, tko će s kime sjediti i za kojim stolom, koliki budžet mogu potrošiti za pojavu i nastup popularne Rihanne...

Roman i film “The Devil Wears Prada“ prikazali su Wintour u nimalo laskavu svjetlu, no Rossi se zadovoljava epitetom “zastrašujuća“ u njezinom intervjuu za CNN (ona ga pobija riječima kako nitko ne bi vidio problem u njezinom ponašanju da je muško) i tek povremenim scenama kad kamera uhvati Annine ekspresije kao nakon razgovora o “neprikladnim kineskim simbolima“ za izložbu s “nazadnom“ azijskom novinarkom koja bi da “sve počne 1949. godine“. Finalna trećina funkcionira isključivo kao “Vogueova“ reportaža za naslovnicu i duplericu, trijumf modne i “celebrity“ kulture s Rihanninim ekstravagantnim crno-žutim “Snježnim kraljevstvom“ i “golom“ haljinom Kim Kardashian na granici dobrog ukusa. Visoke pete umjetnosti pucaju kad na “red carpet“ kroči Kardashian.

Od Lagerfelda do Luhrmanna

U filmu gostuju i Karl Lagerfeld, Jean-Paul Gaultier, kao i redatelj Baz Luhrmann. Na odjavnoj špici doznajemo kako je ova izložba nadmašila McQueenovu i postala peta najposjećenija u povijesti Metropolitana, te da je skupljeno rekordnih 12. milijuna dolara. Trud ekipe se isplatio.

Naslovnica Cinemark