Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

KONG: OTOK LUBANJA Volim miris napalma, ujutro, popodne i navečer

FILM: Kong: Skull Island; akcijska avantura; SAD, 2017.; REŽIJA: Jordan Vogt-Roberts; ULOGE: Tom Hiddleston, Brie Larson; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

Film povlači zgodne paralele s Coppolinom 'Apokalipsom danas', od sjajna plakata s Kongom kao Brandom do apokaliptične vizije neugasiva ognja. U 'Kongu' nitko ne izgovara 'Volim miris napalma ujutro', ali film izgara od vatre potencirajući mirise 'Apokalipse'.

Drugog tjedna zaredom, nakon izvrsna “Logana“, u kinima gledamo hollywoodski blockbuster koji bježi iz američkih velegradova u (ne)istraženu divljinu i u tom procesu se odriče trenda opsežne destrukcije ostakljene betonske imovine. Film “Kong: Skull Island“ Jordana Vogt-Robertsa odvija se nekih 95 posto u džungli gorostasne gorile. Ovog puta King Kong ne dolazi u New York kako bi se pentrao po neboderima, niti ih sravnio sa zemljom poput Godzille, Transformera i sličnih računalno generiranih divova blockbustera novog milenija.

To bi bilo krajnje zanimljivo vidjeti sad kad je King Kong, “Osmo čudo svijeta“, toliko velik da bi mogao iščupati zgradu iz temelja i uporabiti je protiv mlažnjaka, helikoptera ili nečeg trećeg poput bejzbolske palice, kao što je to s brodom napravio Kaiju monstrum u Del Torovoj “Bitki za Pacifik“ (2013.), no redatelj Vogt-Roberts prepušta takve scene njegovom nadolazećem boju s Godzillom. U biti, Vogt-Roberts se dosta toga odrekao u kontekstu King Konga i dao nešto drukčiju viziju mitologije “kralja čudovišta“, na filmu prisutnog od c/b klasika iz 1933. godine.

Znači, kralj (još) nije mrtav, živio kralj! Heroina “Otoka lubanja“, “antiratna fotografkinja“ Mason Weaver (oskarovka Brie Larson; “Soba“), za početak nije plavuša nego brineta i njezina povezanost s King Kongom samo je natuknuta. U prethodnim filmovima Meriana C. Coopera i Ernesta B. Schoedsacka (1933.), odnosno Johna Guillermina (1976.) romantični “ljepotica i zvijer“ odnos Fay Wray, tj. Jessice Lange i monstruma bio je pokretač priče, a u slučaju remek-djela Petera Jacksona (2005.), ljubavnog pisma izvorniku, njegovo srce do posljednjeg otkucaja. Ovdje ne.

Svega jednom Mason će dodirnuti Konga i isto toliko puta se naći na njegovu dlanu, možda i zato što je Jackson savršeno prepričao “beauty and the beast“ priču originala i nabildao je do emotivna vrhunca na Empire State Buildingu da se to teško može nadašiti, jednako kao i suosjećajni pogledi glumački/karakterizacijski superiornije junakinje Ann Darrow (Naomi Watts). Vogt-Roberts stoga bira žanrovski i općenito dosad nezabilježen prilaz univerzumu King Konga, pa i tipičnim blockbusterima dvijetisućitih.

“Kong“ je nevina, djelomično i naivna džunglovita “pulp“ avantura kakve su se šezdesetih vrtjele na kinomatinejama (“Tajanstveni otok“), a njihove efekte potpisivao Ray Harryhausen (“Jason i argonauti“), ali režirana u razvedenom akcijskom modu blockbustera s podtekstom iz osamdesetih i devedesetih u raskošnoj vizualnoj orkestraciji Camerona (“Aliens“) ili McTiernana (“Predator“). Ovo prvo zrcali se u “goofy“ liku USA pilota Hanka Marlowa (poletni John C. Reilly), “vremenskog putnika iz 2. svjetskog rata“ nasukana na Otoku lubanja od 1944., kao i u svakojakim beštijama poput krvožednih gušterolikih stvorova Lubanjogmiza.

Ogledalo drugog reflektirano je u pukovniku američke vojske Prestonu Packardu (Samuel L. Jackson) i zgodnim paralelama s Coppolinim epom “Apokalipsa danas“, uokvirenima na sjajnom plakatu s Kongom kao Brandom. Radnja je smještena 1973., nakon što je završen rat u Vijetnamu, točno u vrijeme kad se zahuktava Nixonova afera Watergate. “Zapamti što ti kažem, u Washingtonu nikad neće biti čudnijeg razdoblja“, prognozira izaslanik vladine agencije Bill Randa (John Goodman) izlazeći iz taksija parkirana ispred Bijele kuće i neposredno namigujući aktualnoj političkoj situaciji u Americi, poslije rata u Iraku i turbulencija oko novog predsjednika.

Randa sastavlja tim za odlazak na neubilježen otok “nezamisliva ekosistema“ u južnom Pacifiku, kopno skriveno od svijeta gdje se “susreću znanost i mit“, a “Bog nije dovršio stvaranje“. Ekspediciju predvode bivši britanski specijalac, “tragač“ James Conrad (Tom Hiddleston) i pukovnik Packard, nezadovoljan povlačenjem SAD-a iz Vijetnama. Što o svemu tome misli Vogt-Roberts, pokazuje tzv. bobble head figurica Nixona koja kima glavom na kontrolnoj tabli helikoptera odobravajući juriš na otok, da bi poslije, kad Kong počne skidati željezne ptice s neba, završila okrenuta naopačke.

Različiti pristupi King Kongu (bezazleni fantazijsko-pustolovni, seriozni akcijsko-politički) često se sudaraju i ratuju da bismo “Skull Island“ nagradili s najvećom ocjenom, no ovaj potonji iznimno intrigantno izlaže ratni, postvijetnamski podtekst unutar zapanjujućih slika. Roj jurišnih helikoptera zamrznut u totalu ispred oluje samo je predigra onome što slijedi. Napravivši transfer od filma vrijednog milijun dolara (komična “indie“ drama “Kings Of Summer“) do mega-giga-tera spektakla teškog 190, Vogt-Roberts se prezentira kao izniman “cameronovski“ vizualist s okom za najmanje potankosti, hvatajući helikoptere i eksplozije napalma u odrazima sunčanih naočala, a Konga u zjenicama likova ili oštricama katana.

Istina, Kong se prilično rano pokaže u filmu, odmah na početku kad prekine privatni rat Hanka Marlowa i japanskog pilota a la “Pakao na Pacifiku“ i uspostavi redateljevu poantu o ljudskim ratovima koji djeluju (pre)mali u uspredbi s velikim silama prirode, no u više je navrata protutnjao velikim ekranom da bi Vogt-Roberts trebao posegnuti za Spielbergovim “suspense“ efektom drhtave čaše vode kao najavom nastupnog ukazanja T-Rexa u “Jurskom parku“.

I bez toga, “Kong“ postiže “wow“ učinak, što danas osobito nije lako jer Hollywood izbaci desetak budžetski napucanih megablockbustera godišnje, za razliku od devedesetih kad bi se svakih nekoliko godina pojavili “Terminator 2“, “Jurassic Park“ i njima slični revolucionari. Iskonski “osjećaj čuđenja“ od “Osmog čuda svijeta“ izaziva već prvi desant helikoptera na Konga - s prizorima nevjerojatne balističke spektakularnosti scena se komotno mogla naći na vrhuncu filma umjesto makljaže s džinovskim Lubanjogmizom, kad XXL gorila propeler rabi kao bokser.

Kadar helikoptera kako, ozvučeni teškometalnim “Paranoidom“ Black Sabbatha umjesto Wagnera i “Ride Of The Valkyries“, lete prema suncu koje svojom glomaznošću zaklanja Kong možda je i najveličanstveniji unutar blockbustera novog milenija, ako ne i izvan njih. Slojevitiji od većine ljudskih likova, mada ne onako iznijansiran kao u Jacksonovu hitu, Kong je pukovnik Kurtz (Brando) ovog filma, mitska figura koja se otela kontroli (ili bi se mogla oteti), živi duboko u prašumi i štuju ga domoroci kao kralja, spasitelja i Boga.

Packard je, pak, Willard (Martin Sheen), poslan u sličnu potragu i postaje podjednako opsjednut Kongom do te mjere ne samo da nalikuje na kapetana Ahaba iz “Moby Dicka“, već i preuzima ulogu (čovječnog) monstruma koji se, dakle, krije u tragalačkoj ekipi, ne u džungli. A zajednička filmovima je i apokaliptična vizija neugasiva ognja. “Osjećaš li to? Napalm, sine! Ništa na svijetu ne miriše tako. Volim miris napalma ujutro“, izgarao je od ludila pukovnik Kilgore (Robert Duvall) u “Apocylapse Now“. Nešto tako nitko ne izgovara u “Otoku lubanja“, ali film izgara od vatre potencirajući mirise napalma iz “Apokalipse“. Napalm se u “Kongu“ voli ujutro, popodne i navečer.

Paukovski holokaust

Za jedan film s PG-13 predikatom, “Kong“ je prilično žustar u nasilju. Scena kad divovski pauk natakne nekog nesretnika na svoje ticalo (isprve se čini kao odeblji bambus) užasna je gotovo kao ona zloglasna u “Kanibalskom holokaustu“. Istina, pauk je evidentno produkt piksela i nije strašan, no to jest. Kreatura u “Kongu“ ima napretek (megahobotnica, bivolčina...), no Vogt-Roberts se srećom nije razmahao kao Jackson u središnjem dijelu “King Konga“. Naravno, najviše će se pričati o manjim Skull Crawlerima koji su Kongu pobili familiju, a u jednoj sceni napadaju kao raptori. Napetost je tu podebljana situacijom da je krajobraz zamagljen zelenim toksičnim plinom, a jedan Lubanjogmiz progutao čovjeka s fotoaparatom i bljeskalica fotića još sijeva u njegovom ždrijelu, tj. likovi i publika ga ne vide, samo čuju jezivi zvuk prije njegova napada. Olakotna je okolnost da Vogt-Roberts voli ubaciti crnohumorne pasaže u čudovišna zbivanja, pa tako slika jednog vojnika kako pada iz helikoptera prema Kongovim ustima biva montažno presiječena drugim kako jede sendvič.

Kong protiv Godzille
“Kong: Otok lubanja“ svojevrsno je zagrijavanje King Konga za duel s Godzillom. Megaspektakl Warner Brosa i Legendary Picturesa tempiran je za 2020., a “marvelovski“ nadražen na samome kraju odjavne špice “Konga“, što je jedan od rijetkih primjera franšiziranja i gradnje većeg svemira čudovišta (“MonsterVerse“) u ovom filmu. U iščekivanju tog sudara titana, publika će u ožujku 2019. vidjeti još jedan “solo“ film o Godzilli nakon hita Garetha Edwardsa iz 2014. godine - “Godzilla: King Of Monsters“ u režiji darovita Michaela Doughertyja (“Najstrašnija noć“, “Krampus“). A ako mislite da je Godzilla na filmu trenutno veća od Konga, ne trebate se bojati. Upravo smo doznali da Kong “još raste“, iako su ljudi već sada jedva veličine njegovih prstiju. Dakle, narast će taman kako treba do 2020. godine.

Naslovnica Cinemark