Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PLANETARIJ Pedeset seansi krive

FILM: Planetarium; drama; Francuska/Belgija, 2016.; REŽIJA: Rebecca Zlotowski; ULOGE: Natalie Portman, Lilly-Rose Depp; DISTRIBUCIJA: 2i Film; OCJENA: ** ½

Narativni konci se pletu oko viška podzapleta, crno-bijeli likovi proizvoljno nestaju iz filma (Kate), a preostali nemaju dovoljno sivih nijansi da bi publiku uvukli u misteriju beskonačnih seansi i ona marila za njihove (para)normalne peripetije. Zlotowski uprizoruje lijepi kraj sa zvijezdama padalicama u sirotištu i Laurinim nadanjem na tragu Scarlett O'Hara 'sutra će biti prekrasan dan', no prekasno jer je njezinu (meta)filmsku seansu već 'zameo vjetar' i odnio u krivome smjeru.

“Jeste li spremni na istinu koja dolazi od dvije žene?“ – “Planetarij“ (2016.)

Pravo na popravni ispit dali smo “Planetariju“ pred pisanje ovoga teksta. Prvotno smo novi film kultne festivalske/art filmašice i dosadašnje canneske pretplatnice Rebecce Zlotowski (“Belle Epine“, “Grand Central“) vidjeli u studenome na ZFF-u, nedugo nakon njegove premijere na Veneciji, te ostali neugodno iznenađeni, pače razočarani. No, kad se filmovi gledaju u dinamičnom festivalskom ritmu od tri-četiri naslova dnevno, u rasponu od tjedan dana, često znaju vapiti za revalorizacijom. Zato je palo drugo gledanje sad kad je “Planetarium“ stigao u redovnu kinodistribuciju, kako bismo bili fer i korektni prema autorici i umirili kritičarsko-filmofilsku savjest.

Ali, avaj, konačni dojam posve isti kao na prvi pogled, toliko da su se čak i natuknice za recenziju u mobitelu podudarale. “Planetarij“ potvrđuje ono što mnogi reda radi prešućuju, a istovremeno na sva zvona kude Hollywood – festivalski/art filmovi nisu “svete krave“. U toj filmskoj niši također se nađe osrednjih ili slabijih ostvarenja i nije svaki novi projekt nekog zvučnijeg imena bogomdan i automatski pretplaćen na četiri do pet zvjezdica samo zato što ga on(a) potpisuje i bio je lansiran u filmski svijet u Cannesu, Veneciji, Berlinu.

Treći uradak francuske redateljice i (ko)scenaristice je (is)prazan, hladan i neravnomjeran, zaključno enigmatičan bez pokrića, film o nečemu koji gubi fokus i postaje film o ničemu. Da stvar bude poraznija, ovo je ispočetka bio film koji obećava, još jedan njezin pozicioniran u neobičan “setting“ nakon nuklearnih elektrana u “Centrali“. “Uživajte u predstavi“, poručuje nam voditelj s pariške pozornice u trenutku kad smo se nadali da doista i hoćemo. Na tu binu kročit će najslavnije američke spiritistice tridesetih godina 20. vijeka, sestre Laura (Natalie Portman kao zamjena za redateljičinu stalnu glumicu Leu Seydoux) i Kate Barlow (Lilly-Rose Depp, kći Johnnyja Deppa).

“Večeras nećete gledati samo predstavu, doživjet ćete iskustvo“, najavljuje voditelj njihov show u kojem živi preko Kate komuniciraju s mrtvima. Nažalost, “Planetarium“ nije više od filma, iako teži transcedenciji iz života u pokretne slike, ovoga u onaj svijet, a ta težnja se očituje u gdjekad dojmljivim refleksivnim mislima protagonista (“Svi smo mi duhovi iz sutrašnjice...“, “Zašto ne vidimo zvijezde po danu? Zato što nekad moraš ugasiti svjetlo da bolje vidiš. Kao sklopiti oči da vidiš kako ti snovi izgledaju?“) i ponekim lijepim vizualnim rješenjima ili scenama (pijano grudanje na snijegu), iskricama redateljičina talenta koje ovaj put nisu zapalile vatru.

Sestre Barlow za privatnu seansu unajmljuje filmski producent Andre Korben (Emmanuel Salinger; spoj Raula Julije i Uda Kiera), nakon što je vidio njihovu predstavu. Korbena upoznajemo na nekakvoj sjednici gdje je bilo spomena da je francuska kinematografija stala, dok su Amerikanci nastavili napredovati. “Nastavimo razvijati kinematografiju“, Korbenov je zahtjev i misli ga pretvoriti u djelo nečim sasvim novim - snimanjem pravog fenomena, odnosno hvatanjem “najmanjeg traga duha“ koji će na kameri ostaviti seanse sa Laurom i Kate.

Prizivanje duhova na privatnoj sesiji Korbenu se učinilo stvarno; čovjek je dobio napadaj, gotovo da ga je udarila kap, premda sestre ne koriste ploču Ouija da bi se “Planetarij“ prometnuo u horor. U zamjenu za autentične prizore spiritualizma on zauzvrat sestrama obeća “proslaviti ih na razini koju može samo kinematografija“. Pretvaranje sestara u glumice najbolji je dio filma. Zlotowski i njezin vjerni direktor forografije George Lechaptois pogađaju prelaske u približni vizual (c/b) kinematografije tridesetih.

Ovjekovječuju i jedan sjajan metafilmski kadar Natalie Portman u krupnom planu na ekranu ispred gledatelja u kinu. Međutim, Zlotowski dalje kao da ne zna što bi s filmom, tj. filmom u njezinu filmu. Laura postaje filmska zvijezda i igra glavnu ulogu u filmu o čovjeku (epizoda Louisa Garrela) koji se zaljubljuje u spiritualisticu nesigurnu je li ovaj voli nju ili svoju ženu s kojom komunicira preko nje, dakle slično kao što se Korben upleo u bizaran trokut između Kate i neke muške prikaze. Zvuči intrigantnije nego uistinu jest.

Narativni konci se pletu oko viška podzapleta (antisemitizam vezan za Korbena kao Židova...), crno-bijeli likovi proizvoljno nestaju iz filma (Kate), a preostali nemaju dovoljno sivih nijansi da bi publiku uvukli u misteriju beskonačnih seansi i ona marila za njihove (para)normalne peripetije. Redateljica uprizoruje lijepi kraj sa zvijezdama padalicama u sirotištu i Laurinim nadanjem na tragu Scarlett O'Hara “sutra će biti prekrasan dan“, no prekasno jer je njezinu (meta)filmsku seansu već “zameo vjetar“ i odnio u krivome smjeru. Pedeset seansi krive.

'Ouija' bez uzbuđenja

“Kad pozivamo duha, to je kao pozivanje gosta“, kaže Laura prije seanse, zvučeći kao da govori rečenicu iz horora “Ouija: Origin Of Evil“. Prednastavak “Prizivanja duhova“ je remek-djelo za “Planetarij“, autentičniji u svakom smislu spiritualizma i paranormalnog. “Planetarium“ je “Ouija“, samo bez uzbuđenja.

Naslovnica Cinemark