Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LOGAN Superjunak skida šešir vesternu ili X-Men: Unforgiven

FILM: Logan; fantastična akcija; SAD, 2017.; REŽIJA: James Mangold; ULOGE: Hugh Jackman, Patrick Stewart; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: *****

Mangold skida šešir respekta arhetipskom vesternu višestruko citirajući 'Shanea' u odnosu Wolverinea i Laure, prisilnom stupanju iznurena (super)junaka u akciju, pa i rečenicom 'ne može se razbiti kalup'. Međutim, na titularna superheroja Mangold još više primjenjuje revizionizam kauboja i njihova žanra. U žanrovskoj prizemljenosti, elegičnom i meditativnom pristupu, model za 'Logana' je oskarovac 'Unforgiven' Clinta Eastwooda, s ostarjelim, osamljenim protagonistom nasilne prošlosti povučenim u mirovinu iz koje izlazi moguće posljednji put da bi napravio pravu stvar.

Ostavština “X-Men“ stripova o superjunačkom mutantu Wolverineu ukalupljena je u njihov filmski legat u “Loganu“. Sedma i deveta umjetnost isprepleću se i prelamaju do te mjere da redatelj James Mangold kao da propituje što je bilo prije – strip, film ili (njihova) stvarnost, testirajući granice mašte i zbilje na “meta“ (filmski/tekstualni) način. U filmu, inspiranom alternativnom stripovskom pričom “Old Man Logan“, ukazat će se minimalno dva “X-Men“ stripa, od čega jedan s Wolverineom na naslovnici u tradicionalnom žutom spandeksu.

Stripove čita mala mutantica Laura (dojmljiva Dafne Keen; izgleda kao mlađa sestra Melanie Laurent), dostojna nasljednica “Kick-Assove“ Hit-Girl po sjeckanju zlikovaca koji su je pretvorili u superheroinu veoma nalik Wolverineu (Hugh Jackman u izvedbi karijere), s metalnim kandžama od adamantija i sposobnošću regeneracije tjelesnih stanica, te ekstra dodatkom oštrica na stopalima. Klinka je obožavateljica Wolverinea, kao i negativac s robotskom šakom Pierce (Boyd Holbrook), spreman otvoreno priznati da je “fan“.

O Wolverineovim dogodovštinama očito su čitali u stripovima, ako ih nisu gledali i u filmovima, od prvog do zadnjeg “X-Mena“ s njim u većoj ulozi (2000. – 2015.), računajući dva “solo“ izdanja iz 2009. (“X-Men Origins: Wolverine“) i 2013. (Mangoldov “The Wolverine“), odakle je njegova legenda prenesena u zbiljnost “Logana“. Sam Wolverine, u filmu češće oslovljavan ljudskim imenom Logan, u jednom trenutku uzima “X-Men“ strip u ruke i gleda sebe na naslovnici, a u drugom lista svezak i dolazi do stranice s natpisom “Eden ili kraj“.

Laura čitavo vrijeme spominje taj Eden, kao posljednje utočište za mutante (i) s ove strane stripa. Logan, međutim, niječe njegovo postojanje. “To je iz mašte“, napomene on i - pokazujući Lauri imena ljudi koji su napisali tu “X-Men“ priču - stripove nazove “velikom laži“, jer “u stvarnom životu nije tako, ljudi ginu“. U “X-Men“ stripovima (i filmovima) ljudi nisu ginuli na grafički neublažene načine. Pogibije u “Loganu“, trećem i vjerojatno posljednjem filmu o Wolverineu, dosad su najbrutalnije.

Slobodno možemo zapisati kako je posrijedi najkrvaviji ne samo superjunački, nego i stripovski uradak “R“ rejtinga. “Sin City“ i “300“ su male bebe za “Logana“ budući da je Mangold lišio akciju stripovske estetike i uronio je do grla u dramski realizam krvi i modrica kakvim je bio nabuban mali art film “Hrvač“ Darrena Aronofskog, jedno od redateljevih nadahnuća za bol o kojoj Johnny Cash pjeva u iznimnu foršpanu. S pojačano bolnim audiovizualnim učinkom grgoljanja crvene vode ili rasprostranjivanja sačme u prsima, metalne kandže Logana i Laure paraju vene, kidaju udove, glave, prolaze kroz obraze, krv pršti u gejzirima, a negativci izlaze kraći za ruke i noge.

Od borca u kavezu iz nastupnog “X-Mena“, kako ga naziva njegova očinska figura, profesor Xavier (odlični Patrick Stewart), Logan je postao zvijer puštena na slobodu iz zatočeništva, poput tigra kakvog, zajedno s Freddyjem Kruegerom, spominje Pierce vidjevši njegov masakr na ugibalištu s početka filma koji najavljuje visoki “body count“ blizu “Johna Wicka 2“. “Jedan je istrijebljen (tigar), drugi izmišljen (Freddy)“, govori Pierce. Dakle, Freddy je u Loganovu svijetu izmišljen, ali ne i Wolverine koji komada negativce zvjerskije od Kruegera u noćnoj mori (i)zazivajući “body“ horore njegovih kandži u doticaju s ljudskim tijelom.

Razbijanje takozvanog četvrtog zida ovdje poprima neko novo značenje, iako se superheroj ne obraća kinoposjetiteljima direktno kao njegov brat po krvi, samoljubni i vicu skloni Deadpool, u “Loganovom“ istoimenom žanrovskom antipodu, s također urezanim krvavocrvenim “R“ predikatom na čelu. “Deadpool“ je “fourth wall“ razbijao iz zezancije, da zabavi sebe i gledatelje, usput razbivši i nekoliko pravih zidova u modu modernih superjunačkih spektakala s kojima je zbijao neslane šale i pokušavao ih razgolititi da im bude neugodno.

Naspram “Deadpoolu“, “Logan“ ruši “četvrti zid“ iz metafizičke potrebe da životno-dramski ogoli superheroja koji opstoji kao mitska superjunačka akcijska (za)datost u svijesti likova u filmu i gledatelja izvan njega. A njegova žanrovska radikalnost očituje se i u tome što nema namjeru zapravo razbijati zidove, čak i kad se to čini da bi mogao u prizorima Xavierova nehotična izazivanja privremene paralize obližnjih blokova. Računalno ispolirani do najsitnijeg piksela, ali beskrvni u doslovnom, ako ne i prenesenom smislu, superjunački blockbusteri novijeg datuma raspisuju takmičenje u masovnom demoliranju zgrada, blokova i uopće gradova, čemu se priklonio i takvoj skali destrukcije dosad neskloni “X-Men“ serijal (“Apokalipsa“, 2016.).

Redatelja Mangolda (“Hod po rubu“) ne tangira blockbusterska pornografija betona, stakla i prašine. “Logan“ je izmješten iz velegradova stvorenih i ispred zelenog ekrana u opipljive vesternske krajobraze, akcijski sagledan u klasičnim filmskim totalima, odnosno dramski u intimnim krupnim planovima s pogledima na dušu superjunaka koji je sjena nekadašnjeg sebe (rane mu sporije zarastaju, gnoj mu curi sa šaka...), no još dovoljno dobar iznutra kao čovjek i prema vani kao superheroj.

Mangold je već imao iskustva s klasičnim vesternom u izvrsnom “Coplandu“ kao svojevrsnom urbanom odgovoru na “Točno u podne“ i vrlo dobrom remakeu “U 3:10 za Yumu“. U “Loganu“ Mangold skida šešir respekta arhetipskom vesternu višestruko citirajući “Shanea“ u odnosu Wolverinea i Laure, prisilnom stupanju iznurena (super)junaka u akciju, pa i rečenicom “ne može se razbiti kalup“. Međutim, na titularna superheroja Mangold još više primjenjuje revizionizam kauboja i njihova žanra.

U žanrovskoj prizemljenosti, elegičnom i meditativnom pristupu, model za “Logana“ je oskarovac “Unforgiven“ Clinta Eastwooda, s ostarjelim, osamljenim protagonistom nasilne prošlosti povučenim u mirovinu iz koje izlazi moguće posljednji put da bi napravio pravu stvar. Od tako postavljena filma, Mangold je snimio ne samo najboljeg “Wolverinea“, nego i ponajbolji “X-Men“ i “superhero movie“ novog milenija uopće, teško dosežan nasljednicima. Ako je “Logan“ doista zadnji film o Wolverineu, Mangold je onda uprizorio veličanstveni labuđi pjev superjunaka, možda i čitavog superjunačkog žanra.

Emocije i akcija

U sredini “Logan“ postaje svojevrsni “road“ film, spoj “Male miss Amerike“, “Terminatora 2“ i četvrtog “Pobješnjelog Maxa“. Mangold umješno ubacuje elemente američkog nezavisnjaka o disfunkcionalnoj familiji (Stewart kao Alan Arkin), odnosno nesvakidašnjoj obitelji (djed, otac, kćer) u bijegu prema nepoznatom od negativca moćnijeg od pozitivca, s puno crnog humora, ali i iskrenih emocija koje se stapaju s prašnjavom akcijom. “Logana“ s “Terminatorom“ povezuje i godina radnje filma, 2029., koja, doduše, ne izgleda odveć futuristički izuzmemo li autokamione bez vozača.

Naslovnica Cinemark