Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

SUBURRA + BELGICA Par 'kinotečnih' poslastica s okusom slika i bojama zvuka

FILM: Suburra/Belgica; krimi-drama/drama; Italija/Francuska, 2015./Belgija/Francuska, 2016; REŽIJA: Stefano Sollima/Felix van Groeningen; ULOGE: Pierfrancesco Favino, Greta Scarano; DISTRIBUCIJA; Discovery; OCJENA: **** 1/2; ****

Pogledi filmske publike ovih su dana najviše upereni u oskarovske filmove, dominantne i u hrvatskim kinima pred svečanu dodjelu zlatnih kipića. Ispod radara, tako, mogu proći manje profilirani, “kinotečni“ filmovi koji se ne bi smjeli zaobići - talijanska “Suburra“ (2015.) Stefana Sollime i belgijska “Belgica“ (2016.) Felixa van Groeningena. “Suburra“ i “Belgica“ ovih se dana susreću i izmjenjuju u splitskoj “Kinoteci“, ponekad i da ih se može vidjeti “maratonski“, jedan za drugim.

Nije to žanrovski “double bill“ kao “Godina zmaja“ i “Umri muški“, ili na ovom mjestu spareni “Glasnije od bombi“ i “Komuna“, no “Suburra“ i “Belgica“ se sreću i isprepleću u nekim segmentima kao, recimo, “Psi“ i “Sukob“, dovoljno da ih se dade zagrliti i recenzijski povezati. U oko i uho nam je najprije upala njihova živopisna i energična audiovizualna stilizacija koja postiže traženi ugođaj filmova. Istodobno puni boja, a mračni, u isto vrijeme filmični i realistični, redatelji vrlo dobre “Belgice“ i još bolje “Suburre“ Van Groeningen (“Alabama Monroe“) i Sollima (serija “Gomorra“) u gledateljima sinestezijski ujedinjuju osjete.

Čulna percepcija dviju drama, epske “scorseseovske“ kriminalističke sage (“Suburra“) i gorke partijanerske veselice (“Belgica“), prilično je snažna, s okusom slika i bojama zvuka. Primjerice, gledajući “Suburru“ čovjek može namirisati obilnu kišu koja gotovo danonoćno lije kao iz kabla na tragu Fincherove “Sedmice“ prelijevajući se po ulicama Rima poput prljave rijeke Tiber, ne bi da ju je zazvao sam Travis Bickle (“Taxi Driver“) besmrtnim riječima “Someday a real rain will come and wash all this scum off the streets“, ali nikako da grad opere od smeća.

Onog ljudskog, u ovom filmu, slično Scorseseovu “Taksistu“, pozicioniranog među političarima (Pierfrancesco Favino), krupnim (Claudio Amendola) ili pikolim mafijašima (Allesandro Borghi), “ciganskim“ gangsterima (Adamo Dionisi), makroima (Elio Germano), prostitutkama (Giulia Gorietti) i ovisnicama (Greta Scarano). U “Belgici“ je jednako lako okusiti rijeku piva i znoja koje teče istoimenim noćnim barom/klubom u belgijskom Ghentu pod vodstvom braće Joa i Franka (Stef Aerts, Tom Vermeir).

To je “jazbina izopačenosti“ kakvu preferiraju i likovi “Suburre“, osobito član parlamenta i velika politička zvjerka Filippo Malgradi (Favino) koji smatra kako “u ovoj zemlji čovjek kao što sam ja može reći tužiteljstvu da odjebe“. Joe i Frank na gornjem katu kluba upražnjuju seks pod utjecajem droge sa “grupisicama“, a potkupljivi Malgradi s prostitutkama, od čega je jedna maloljetna. Oba filma se dodiruju upravo tu - u prikazu polusvijeta ugniježdenog u korupciji ili nemoralu koji privlači “krivu vrstu ljudi“, pri čemu su, dakako, protagonisti “Belgice“ male bebe za aktere “Suburre“, kao i Ghent (“Belgija opstaje zbog rada na crno“) prema Rimu (“Jesi li ti to učinio? Rim je to učinio!“).

Rez sa seksa Sollima radi na nasilje, mučenje nekog nesretnika da nešto potpiše, a Van Groeningen eventualno na koju tučnjavu pijanih glava u klubu, pokušaj ponude/iznude od strane zaštitarske tvrtke, plaćanjima “ispod stola“ ili rječkanju s autoritetima. U tome se filmovi o usponu i padu malog/velikog carstva razlikuju budući da su protagonisti “Belgice“ običniji ljudi, sitne ribe u moru ribetina, za razliku od likova iz “Suburre“. Kad se zanesu u partijanju i životi im krenu ukrivo, sve te posljedice imaju anticipativne reperkusije isključivo na klub, njih i njihove zaposlenike/bližnje.

U “Suburri“ se, pak, stvari nepredvidljivije urušavaju na znatno većoj, gotovo apokaliptičnoj razini - od mafije preko politike do crkve - po principu domina ili onih kazina na kraju Scorseseova “Casina“, samo u “vječnom“, drevnom gradu Rimu umjesto kičava Las Vegasa. Ipak, lako je zamisliti da “Belgicu“ vodi netko iz “Suburre“, recimo Broj 8 (Borghi), ili obratno. Nakon “The Broken Circle Breakdown“ (2012.) Van Groeningen je u “Belgici“ opet osigurao odličan soundtrack koji potpisuje Soulwax, a iz zvučnika dopire raznorazna muzika (indie/alternativni rock).

Naglasak je elektronici ili partijani, od poznatih klasika do stvari za pronalaske na YouTubeu (“Turn Off The Lights“, “Cybernetic Permutations In The Key Of A“). Sollima je u “Suburri“ otišao korak dalje i posuo soundtrack izvrsnim pjesmama sastava M83, mahom skladbama s njihova albuma “Digital Shades Vol.1“ (“By The Kiss“, “Sister 1&2“, “Waves, Waves, “Waves“...), ali i hitovima (“Intro“, “Outro“, “Midnight City“). S propulzivnom elektronikom širokog spektra glazbenih boja i emocija, “Suburra“ doseže nebeske visine, ugođajno gotovo poklapajuće sa zvučnom slikom “Blade Runnera“.

Sollima snima 'Soldado'

Zbog kontroverzne teme “Suburra“ se nije zavrtjela na festivalima u Veneciji ili Rimu. Možda je to uvrijedilo Sollimu pa je prihvatio poziv iz Hollywooda i za idući redateljski projekt odabrao kvazi nastavak “Sicarija“ (“Soldado“), iako bi, da hoće, mogao postati veliki talijanski autor kao Sorrentino, ali u žanrovskoj niši. S druge strane, Van Groeningen još nema takvih ambicija i želi ostati blizak prikazu društva s njegova dna u paru s dobrom mjuzom, kao u “Alabami Monroe“ i “Belgici“.

Naslovnica Cinemark