Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

ELLE Sirove nastranosti

FILM: Elle; psihološki erotski triler; Francuska/Njemačka/Belgija, 2016.; REŽIJA: Paul Verhoeven; ULOGE: Isabelle Huppert, Laurent Lafitte; DISTRIBUCIJA: Continental; OCJENA: *****

'Elle' pokazuje da je vitalni, 78-godišnji (!) Nizozemac ostao isti – subverzivan, britak, crnohumoran i provokativan, a ako je njegova toplina i strastvenost ponešto utišana hladnoćom europskog art filma, definitivno nije izgubio osjećaj za moralno dvojbeno i izopačeno(st),

Križanje nogu Catherine Tramell (Sharon Stone) u “Sirovim strastima“ s kulminacijom u najpauziranijoj sceni svih vremena, odnosno otkriću kako ne nosi gaćice dočekano je s šokom i nevjericom davne 1992. godine. U središtu užežanrovskog, “mainstream“ Hollywooda “ramboidnih“ akcijskih ili SF blockbustera i oskarovskih drama nizozemski redatelj Paul Verhoeven (“RoboCop“, “Potpuno sjećanje“) izveo je novu smionu subverziju nakon korporativnih i inih - ovaj put seksualne naravi. Začinivši jedan rasni “hičkokovski“ film “krvlju i mesom“, Verhoeven je na svijet donio erotski triler, možda i najpopularniji žanr devedesetih koji je u međuvremenu “svršio“ otkako je filmska “srednja struja“ gotovo do grla zakopčala golotinju.

“Mainstream“ se, dakle, stubokom promijenio, ali Verhoevenov novi film “Elle“ pokazuje da je vitalni, 78-godišnji (!) Nizozemac ostao isti – subverzivan, britak, crnohumoran i provokativan, s tom razlikom što je mnogima to tek sada došlo do glave. Sve što je u devedesetima izvodio u visokobudžetnoj, komercijalnoj “tvornici snova“ (spomenimo još “Showgirls“ i “Svemirske vojnike“) Verhoeven uspješno primjenjuje na europski festivalski art film unaprijed rezerviran za projekcije u Cannesu, Veneciji i Berlinu, kao i EU Oscar nominacije.

Takvi filmovi, međutim, nisu “svete krave“. Znade i u njima biti ništa manje generičnosti i proračunatosti u odnosu na hollywoodsku komercijalu, ali se po “defaultu“ više cijene pa se “Elle“ (zasluženo) stavlja među naj-filmove 2016., dok recimo sjajni “RoboCop“, “Total Recall“, “Basic Instinct“ i “Starship Troopers“ (nezasluženo) nisu primirisali godišnjim top-listama u svoje vrijeme. “Elle“ se zato treba posebno cijeniti kao film kojim Verhoeven razbija više ili manje konvencionalne okvire festivalskog arta kakvim dominiraju filmaši poput Michaela Hanekea, tj. buržoaske (melodramske, trilerske) satire s potpisom Bunuela i Chabrola, uvodeći erotiku i perverziju u filmsku sliku.

U tom procesu, jamačno zbog poštivanja parafrazirane Rambove filozofije “da preživiš rat/festivalski art, moraš postati rat/festivalski art“, Verhoeven je ponešto izgubio svoju toplinu i strastvenost (fotografija “Sirovih strasti“ je grijala srce, od “Elle“ nam nekako bude hladno). Ipak, ako je strast utišana, Verhoeven definitivno nije izgubio osjećaj za moralno dvojbeno i izopačeno(st). Film se auditivno otvara usred silovanja. Uši nam bombardiraju odjeci razbijenog pokućstva i ženskog vriska. Kad zvuk prepusti mjesto slici, Verhoeven nasilni napad snima u zelenim očima žrtvine mačke. Silovanje je, da se razumijemo, užasno, nipošto erotizirano, pače prilično mučno kad Verhoeven ponovno prikaže scenu.

No, još smo na tom početku, netom nakon što je heroina proživjela traumatično iskustvo, bila napadnuta u svom domu i silovana. Ona, Michele Leblanc (izvanredna Isabelle Huppert), direktorica kompanije za nasilne računalne videoigre, ostaje neko vrijeme ležati na parketu dnevnog boravka, krvava i natučena. Potom se polako diže, baca robu u smeće, mete pod i ulazi u kadu, gdje mjehuriće kupke u crveno boja krv iz njezina međunožja. Kao da to već nije dovoljno zaprepaštenje, veće nama nego njoj, Michele uzima telefon u ruke i, umjesto da nazove policiju, naručuje dostavu hrane.

S takvim početkom svašta možemo očekivati do kraja i Verhoeven se doista trudi isporučiti neočekivano u domeni festivalskog arta - sirove nastranosti. “Elle“ se češe o žanr osvetničkog filma s Michelle kako vježba gađanje iz pištolja, kupuje papreni sprej i sjekiricu te zamišlja da je komadom pokućstva napadača "naprokidala" do smrti. Ne zapostavlja ni “whodunit“ budući da heroina pokušava otkriti tko je njezin “stalker“, posebice kad je kamera vreba u stopu i počne dobivati lascivne SMS-ove da ispadne kako to može biti gotovo svaki muškarac kojeg zna, pa i njezini zaposlenici koji poliraju videoigru sa silovanjem nadomak “rape“ fantazije.

Jasno, kad se otkrije identitet napadača i između njega i Michele se razvije nešto “poremećeno, nenormalno, bolesno“, a lovina prijeti preuzeti ulogu predatora, najtrajnije je nastanjen unutar (erotskog) trilera s igrom mačke i miša. Ili mačke i vrapca kojeg će Michellina maca ščepati kad se zabije u prozor. U psihoanalitički orgazmičnoj “Elle“ mačke kolo vode u plesu s muškosti, ugroženom, potkresanih krila, jer Michelle želi biti “gore“ u seksualnom i svakom smislu dominacije, poput Catherine Tramell u “Basic Instinct“. Jedna od najsubverzivnijih scena filma dolazi u trenutku kad Michele otkrije da je upravo mladi zaposlenik odgovoran za ponižavajuću montažu videa u kojem čudovište siluje ženski lik iz računalne igre s njezinom umontiranom glavom na tijelo silovane. “Izvadi penis“, za kaznu će mu šefovski naložiti i “kastrirati“ tu muškost.

Abeceda esencijalna Verhoevena

- “Crna knjiga“
- “Četvrti čovjek“
- “Krv i meso“
- “Potpuno sjećanje“
- “RoboCop“
- “Showgirls“
- “Sirove strasti“
- “Svemirski vojnici“
- “Užitak na turski način“
- “Vojnik Nizozemske“

Naslovnica Cinemark