Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

GDJE JE SLJEDEĆA INVAZIJA Američki san živi svugdje osim u Americi

FILM: Where To Invade Next; dokumentarac; SAD, 2016.; REŽIJA: Michael Moore; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ****

'To su bile naše ideje', usklikne Moore pojmivši da 'američki san živi svugdje osim u Americi', ali i da se sve prisvojeno doima poput bajke. 'Samo trebamo otići u ured za izgubljene stvari', ironično prelaže Moore i ubacuje scenu iz 'Čarobnjaka iz Oza' kad Dorothy doznaje da je cijelo vrijeme imala moć vratiti se u Kanzas.

“Bojim se da nemam ni upola dobar odgovor na tako dobro pitanje“, skrušeno je priznao slavni dokumentarist Michael Moore vašem kritičaru tijekom intervjua na festivalu u Veneciji 2009. povodom njegova filma “Kapitalizam: Ljubavna priča“. Budući da Moore nije mogao odoljeti da ne stavi Georgea W. Busha i u “Capitalism: A Love Story“, “tako dobro pitanje“ je bilo “Jeste li vi i Bush kao Batman i Joker u smislu da 'jedan drugoga činite potpunim'“, parafraza onoga što je rekao Heath Ledger u “Vitezu tame“. Mooreov odgovor? “Mogu samo reći da će 'Joker' u budućnosti imati isključivo 'cameo' ulogu. Zapravo, neću ga više uopće stavljati u filmove“, rekao nam je naizgled otpisavši Busha jednom zauvijek.

Bush se ipak pojavljuje u Mooreovu najnovijem, ovogodišnjem dokumentarcu “Gdje je sljedeća invazija“, prvom nakon “Kapitalizma“, no doista u “cameo“ ulozi, reduciran svega na par kadrova tijekom jednog montažnog kolaža. Međutim, Moore ne bi bio Moore da nije Busha ponovno uzeo na zub i preveo žedna preko usana. Dogodilo se to u Sloveniji, prilikom Mooreova razgovora s jednim Slovencom. Kad Moore pokuša izgovoriti nešto na slovenski, pomisli kako Slovenci nemaju ista slova abecede poput Amerikanaca. I nemaju, duplo V, odnosno W. “Jeste li ga izbacili za vrijeme Bushove vladavine“, podbada Moore. “Ne, bilo je tako i ranije“, stiže odgovor. “Dakle, nema veze s Bushom“, razočarano će Moore koji očito ne može bez nekadašnjeg predsjednika. To ne dolazi kao veliko iznenađenje.

Tri najuspješnija dokumentarna filma Moore je snimio za vrijeme Bushova mandata, “Ludi za oružjem“ (2002.), “Fahrenheit 9/11“ (2004.) i “Bolesno“ (2007.), pri čemu središnji još stoji na vrhu liste najgledanijih dokumentaraca svih vremena. Bush je bio inspirativan za Moorea s (vanjskom) politikom koja je užasavala svijet, no ta su vremena prošla. Što je (danas) Moore bez Busha? Odnosno, što nakon Busha i njegova “invazivna“ vođenja američke vanjske politike stvorena za Mooreova satirična bockanja tamo gdje najviše boli? Pitanje se nazire u naslovu Mooreova dokumentarca - “Where To Invade Next“. Gdje je sljedeća invazija?

U očekivanju odgovora i nekog novog “bushovskog“ lika i djela (Trump?), dežurni kritičar američke prirode i društva je odlučio sam napraviti invaziju kao “vojska u malom“. Najavio je to u izvrsnom početku filma, tvrdeći da su ga na sastanak pozvali predstavnici svih grana oružnih snaga Amerike i pitali se “što, do vraga, radimo“. Montaža jednog (izgubljenog) američkog rata za drugim, od Vijetnama naovamo, upakirana je s Mooreovim oštrim seciranjima same prirode vojevanja. “Jedini ishod rata je daljnji rat“, precizira Moore i ističe da su predstavnici svih grana oružnih snaga Amerike zatražili njegov savjet. Što im je on savjetovao? Da moraju odstupiti do daljnjega, bez invazija, te da umjesto vojnika pošalju njega u zemlje koje “može izgovoriti“ kako bi “usvojio neke običaje“, drukčije od američkih.

Prva Mooreova stanica na “ludom provodu po Europi“ je Italija. Namjerno spominjemo naslov komedije Chevyja Chasea zato što je “Gdje je sljedeća invazija“ najzabavniji Mooreov film dosad, spoj putopisnog i društveno-političkog dokumentarca. U Italiji Moore doznaje da Talijani - koji žive četiri godine duže od prosječnog Amerikanca i vječito izgledaju zdravo, “kao da su se seksali“ - u prosincu primaju 13. plaću, na poslu imaju dvosatne pauze za ručak (kod kuće!), više tjedana plaćenog godišnjeg odmora i petomjesečni porodiljni dopust. “Profit kompanije ne kosi se s ljudskom dobrobiti“, govori mu direktor firme “Ducati“ spominjući podrazumijevanu socijalnu pomoć. “Socijalna pomoć je psovka u Americi“, crnohumorno će na to reći Moore i zabiti američku zastavu u pod “Ducatija“.

Sljedeća invazija je u Francuskoj. Za iskrcavanje “vojske od jednog čovjeka“ je odabrana Normandija, konkretno tamošnje selo, kamo Moore ostaje frapiran doznavši da se djeca u školi od malena uče “uravnoteženom obroku“. Čak imaju poseban predmet kako se zdravo hraniti, i to ručkovima u tri slijeda, dok američka djeca jedu nezdrave “fast food“ splačine. U takvom prehrambenom sistemu, Moore je jedva uspio prošvercati coca-colu i ponuditi gutljaj nekoj klinki u simpatičnoj sceni. “Znate da je gadno kad vas Francuzi sažaljevaju“, opaža Moore na odlasku. Iduća stanica je Finska, država koja rastura u edukaciji tako što nema privatnih škola koje razdvajaju bogate od siromašnih, djeca imaju najkraći školski dan/godinu, profesori ih ne gnjave s domaćim radom i dopuštaju da “budu djeca“, igraju se i “misle svojom glavom“. Nakon Finske slijedi Slovenija s besplatnim studiranjem koje navodi i neke Amerikance da se ondje upišu na fakultete, premda prije nisu imali pojma za tu zemlju.

Smješak ne silazi s Mooreova lica prilikom spomena Busha, no “Where To Invade Next“ pokazuje kako dokumentarist, koliko god živnuo u toj sceni, ipak može bez bivšeg predsjednika SAD-a. “Gdje je sljedeća invazija“ je film koji je nastajao u hodu, poput svakog dobrog dokumentarca. Ako je neke stvari Moore unaprijed znao i posjete isplanirao, mnoge su se situacije stvarale na licu mjesta, što se očituje na njegovu istinski iznenađenom licu. Postupno “Where To Invade Next“ postaje više od dokumentarne inačice “European Vacationa“, koliko god da Moore imao nerv za (crni) humor i film se na mahove doimao kao plaćeni godišnji odmor na Starom kontinentu s upaljenom kamerom. Socijalna relevantnost dokumentarca raste svakim novim pohodom i biva poraznija za Ameriku i njezina prava radnika i žena, zdrastveni sustav, rasne odnose...

Prisvojivši slovensko besplatno studiranje, Moore napušta tu zemlju uz riječi da se “bez žrtava i Dicka Cheneyja vraća s nečim puno vrijednijim od nafte“. Idealizirani cilj filma je, veli Moore, “brati cvijeće ne korov“. A ako korova i ima, on se sječe u korijenu. Eto nas u Njemačkoj – nakon što doznajemo kako radnik pod stresom može otići na tri tjedna besplatno u toplice i da poslodavci ne smiju zaposlenike gnjaviti mailovima iza radnog vremena ni vikendom, vidimo kako djeca u školi uče o Drugom svjetskom ratu i fašizam tretiraju kao svoj grijeh, jer “njemačka povijest nije samo Beethoven i Bach, nego genocid i zlo“. “Kakvu odštetu bi mi podnijeli“, razmišlja Moore u ime Amerikanaca koji se skrivaju od grijeha i uzimaju zdravo za gotovo da je SAD rođen u genocidu i izgrađen na ropstvu.

Arhivske snimke potlačenih Afroamerikanaca ispunjavaju kadar, a njima se pridodaju kadrovi policijske brutalnosti na ulicama i u zatvoru, gdje se nastavlja robovlasništvo sa zatvorenicima upregnutim na proizvodnju. Teza je provokativna – rat protiv droga, započet u sedamdesetima, bio je metoda da se crnačka populacija nanovo porobi, nakon što je ropstvo bilo ukinuto. Zanimljivo, Moore ubacuje i reklamu s Clintom Eastwoodom u akcijskom modu Prljavog Harryja kako govori protiv droge, iako je ovaj rekao kako bi ga upucao da mu bane na kućni prag s kamerom, kao što je napravio pokojnom Charltonu Hestonu.

S druge strane, Portugal nema problema s drogom. Nećete završiti u zatvoru ako posjedujete kokain itd., jer drogiranje nije kazneno djelo, ali ta država svejedno bilježi smanjenje broja ovisnika nakon dekriminalizacija droga. U Norveškoj hoćete, no tamošnji zatvori, uključujući i najstrožije, njeguju rehabilitaciju zatvorenika koji se slobodno kreću zatvorskim imanjem i tretiraju ih kao ljudska bića, pa i monstrume poput Andersa Behringa Breivika. Ocu stradalog klinca u Breivikovu pohodu sa strojnicom to ne smeta, niti bi ga ubio da može iz osvete. “Ne želim se spustiti na njegovu razinu“, veli čovjek iz “zemlje koja je oprostila“.

Posljednje dvije stanice rezervirane su za Tunis i Island, gdje su ženska prava dio ustava. Island je još 1980. dobio prvu ženu predsjednicu, ali i imao jedinu banku u državi koja nije propala za nedavnog bankovnog kolapsa. Banku pod predsjedanjem žena. Dok jedna tuniska žena poručuje Amerikancima da im nema spasa ako nastave živjeti u uvjerenju da su najbolji, Moore pronalazi islandskog policajca koji je bankare strpao u zatvor “daleko, daleko, stvarno daleko“.

Ironija je da je napravio to prema američkom receptu. Još veća ironija da dobar dio svega što je Moore prisvojio izvorno potječe iz Amerike. “To su bile naše ideje“, usklikne Moore pojmivši da “američki san živi svugdje osim u Americi“, ali i da se sve prisvojeno doima poput bajke. “Samo trebamo otići u ured za izgubljene stvari“, ironično prelaže Moore i ubacuje scenu iz “Čarobnjaka iz Oza“ kad Dorothy doznaje da je cijelo vrijeme imala moć vratiti se u Kanzas. “Idemo u Kanzas“, Moore poziva Amerikance, vjerojatno pakirajući kofere za Oz, sa ili bez planova za invaziju.

U Hrvatskoj samo s filmom

Šteta što Moore nije svratio i do Hrvatske kad je već bio u susjedstvu. Opet, doista ne znamo što bi od nas mogao prisvojiti. No, ako već Moore nije došao u Lijepu našu, dolazi zato njegov dokumentarac. Premijerno prikazan koncem kolovoza na Vukovar Film Festivalu, "Gdje je sljedeća invazija" će se zavrtjeti u utorak u "Kinoteci" kao predvodnik VFF-ova gostovanja u Splitu. Početak službene kinodistribucije filma, pak, još nije određen.

Naslovnica Cinemark