Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Todoriću, neka, tako ti i treba!

agora

Vraćam se u petak s posla i usput stanem u jednom malom Todorićevu "Konzumu" kupiti neke sitnice za kućanstvo. Na blagajni gužva, stanem u red. Tema "Agrokor", krah Ivice Todorića. Jadna blagajnica samo se znoji i nervozno šuti slušajući sve te bljuvotine kupaca. Dođoh na red, a muškarac srednjih godina ispred mene s toliko gušta izgovori "'ko ga j..., tako mu i treba, bahati tajkun, što je tražio to je i dobio", i ode govoreći da je "ostavio pare u 'Konzumu' ne zbog njega, nego zbog radnika".

Guštaju 'džabalebaroši'

Žena na blagajni, koja me prvi put u životu vidjela, ispod glasa mi reče: "Ovaj je sa trideset i šest o'šo u mirovinu..." Njemu Todorić ništa loše nije učinio, osim što je plaćao poreze da bi on mogao "džabalebariti" i u "manjku" vremena igrati se moralnog arbitra, od stanja u HNS-u, politici pa do gospodarstva. Vjerojatno je nakon "Konzuma" u svoj trenirci malo skoknuo do kladionice. Jedan od osječkih poduzetnika nedavno mi je skrenuo pozornost na jedan fenomen u Osijeku, kada već spomenuh trenirku.

Kaže mi kako je dopodne grad prepun muškaraca srednjih godina u trenirkama, da se on već boji gradom hodati u odijelu i kravati jer se tako oblače samo oni koji idu na sud ili sprovod.

Ovdje tema nije Todorić, nije ni "Agrokor". O tome su mnogi stručnjaci, i pozitivno i negativno, o njemu i poslovanju, rekli zadnjih dana mnogo toga. Ovdje je tema mentalitet, hrvatski mentalitet, i to po dvije njegove značajke.

Teško objašnjivo

Prva je zluradost. Živio sam u nekoliko zemalja, svugdje ima zluradosti, veselja i naslađivanja nad tuđom nesrećom, no rijetko sam vidio da je zluradost, iako postoji, društveno prihvatljiva emocija u javnom iskazivanju kao kod Hrvata, ne samo u "slučaju Todorić". Teško je objasniti zašto je to tako, da je Hrvatu draže kada susjedu crkne krava nego kada se njegova oteli.

Ima autora (fra Šito Ćorić) koji tu vide i odgovornost dijela Katoličke crkve, zapravo određenog tipa teologije. Istina je, fra Šito ima pravo, postojale su teološke struje koje su govorile o "društvenoj prihvatljivosti zluradosti" ako se ona rađa iz "moralne" svijesti da je nevolja koju proživljavaju neki ljudi dostojna kazna za grijehe koje je učinio. Čak je i Toma Akvinski zluradost u nekim slučajevima smatrao društveno prihvatljivom. Taj se teološki stav potom pretočio među pučke propovjednike.

Živo se još sjećam pučkih misija iz djetinjstva kada su propovjednici u dugim propovijedima razglabali o radosti duša u raju kada gledaju one u paklu kako zasluženo trpe. To je narod upijao stoljećima, pa je, možda, i zbog toga javno iskazivanje zluradosti u Hrvata društveno prihvatljivo, čak i poželjno, bilo da se radi o Todoriću ili susjedu do tebe.

'Neuspjeh je sramota'

Je li to točan razlog, ne znam, kao što je teško verificirati neke današnje teorije o korupciji koje kažu da je ona raširenija u Europskoj uniji u tradicionalnim katoličkim zemljama zato što je Crkva inzistirala samo na seksualnim grijesima, a ne na socijalnim.

Ne braneći određene struje u Crkvi kroz povijest, ali jednako bi se tako moglo reći, na tragu pokojnog akademika Županova, da je zluradost u Hrvata posljedica komunističkog "egalitarnog sindroma", gdje je svako materijalno iskakanje bilo neprihvatljivo, pa taj "sindrom" danas djeluje tako da se preziru bogati ljudi, da su po pravilu sumnjivi, lopovi, pa kada propadnu, prirodno je da ih je stigla "zaslužena kazna" zbog "pohlepe."

Druga značajka našeg mentaliteta jest da je propast ili neuspjeh sramota. Na Zapadu, posebno u biznisu, normalno je propasti, doživjeti neuspjeh. Evo najpoznatiji primjerDonalda Trumpa, više puta je propadao, dizao se, a danas je ni manje ni više nego predsjednik prve sile svijeta. Kada je bio na vrhuncu uspjeha i izgubio izbore, Churchillje samo hladno prokomentirao: "Niti je bilo koji uspjeh definitivan, niti je bilo koji poraz fatalan... jer kako drugačije definirati uspjeh nego hod od neuspjeha do neuspjeha bez gubljenja entuzijazma."

Svojstvo glupana

Kada su Bon Jovija osamdesetih pitali što misli o svom (glazbenom) uspjehu, odgovorio je: "Uspjeh je pasti devet puta i deseti put se podići." U takvom mentalitetu, u takvom odnosu prema uspjehu – neuspjehu zluradost je svojstvo neotesanaca i glupana, ordinarnih budala.

Manjak poduzetničkog duha u Hrvata, među inim, jamačno je posljedica straha od rizika, od neuspjeha i stigme propalice, postati objektom zluradosti, kao što je Kerumovposlovni slom u Splitu izazvao salve sladostrašća, posebno među nekim novinskim komentatorima. Takvi smo i u sportu, nakon dva poraza lete treneri, nakon jednog lošeg rezultata reprezentacije prazne su tribine. Za Hrvate poraz nije uvod u novu priliku, već, suprotno od Churhillova stava, fatalna stvar, smak svijeta.

Todorićev slučaj postao je, eto, ovih dana duševna hrana mnogim Hrvatima. Možda sutra prođe Rivom na raštimanom biciklu, podrtih mudanti, padne i razbije glavu. A onaj, u trenirci, zahihoće i šmugne u najbližu kladionicu zahvaliti božici Fortuni. Tako mu i treba.

Naslovnica Agora