Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Da, puk'o nam je film

Hrvatski film Hrvati ne vole, kina su prazna, a publika je najbolji filmski kritičar, jer ljudima je muka od 'Foosova sindroma'. A Gerald Foos bio je vlasnik motela i perverznjak iz Denvera...

Gerald Foos, stvarna osoba, kupio je motel na periferiji Denvera. Ništa neobično, čovjek kupio motel... No, kada motel kupi perverznjak poput Foosa, onda taj motel postane neka vrsta psihijatrijske klinike za samopomoć. Foos je bio voajer, ali ne bilo kakav voajer, nije ga uzbuđivao seks, već tuđa nesreća na koju je, doslovno, masturbirao. Tako je, ne bijaše još kamera, izbušio rupe kako bi u sobama gledao ljude i parove koji su ondje dolazili.

Najviše bi ga uzbuđivalo kada bi vidio par koji je došao na odmor, praznih pogleda, umorni jedno od drugoga, nesretni i jadni. Uživao bi gledati samce koji u četiri zida daleko od pogleda ljudi pokazuju svu kaljužu svojih života, sklonosti i nastranosti.

'Motel Voyeur'

Najviše ga je narajcalo ubojstvo koje je vidio. Kada bi ljudi imali uvid u svu dubinu ljudske bijede u četiri zida, gdje se vidi kakav čovjek doista jest, uslijedio bi kolektivni suicid, govorio je Foos uživajući što je tome tako, krepavajući od slatkoće gledanja tuđe bijede, bijede ljudskog roda kao takvog.

No Foos tu nije stao, kontaktirao je pisca Gaya Talesea i povjerio mu svoje spoznaje o ljudskom rodu. Talese je na temelju Foosove ispovijesti koja ga je fascinirala napisao roman pod nazivom "Motel Voyeur".

No onda se, nakon izlaska romana, dogodila "nevolja". Novinari Washinton Posta išli su provjeriti nevjerojatnu priču o ljudskoj bijedi i zločinu koje je Foos ispričao Taleseu i utvrdili da Foos, doduše, jest perverznjak, ali da je puno toga izmislio. Drugim riječima, nisu ljudi, niti čovječanstvo koje je "studirao" bijedni, nesretni i bolesni, nego on. Ni Talese kao autor romana na temelju "istinite priče" nije bio baš previše sretan zbog tog otkrića...

Hribar i perverzija

Ovaj događaj, nazovimo ga "sindrom Foos", došao mi je u pamet u jeku sapunice oko čestitog Hrvoja Hribara i HAVC-a. Toliko patetike i izljeva vlastite kulturološke superiornosti od strane mnoštva glumaca i redatelja nisam mogao zamisliti ni u mašti.

Cenzura, ne petljajte se vi, bagro nepismena, u film i pitanja kulture, film filmašima, to su, otprilike, poruke koje su poslali nama, ubogim pozemljarima. Ali, tu je ključ perverzije, ovdje se, pobogu, radi o nalazu državne revizije koji je pokazao isto ono na što je upirao bivši ministar Hasanbegović, o mogućoj (zlo)uporabi novca i mogućem kaznenom djelu, a ne o filmu, cenzuri...!

U redu, možemo malo i o hrvatskom filmu kroz prizmu konzumenta, moje malenkosti. Ne volim hrvatski film. Uz časne izuzetke, on je obolio od "Foosova sindroma". Većina filmova koje sam kao mazohist gledao bavi se hrvatskim društvom i državom te bližom poviješću kao svojim "motelom", kao patološkim fenomenom.

Značajan dio redatelja, scenarista ili romana na temelju kojih su snimljeni filmovi rajca se i masturbira na sličan način kao i Foos. Negativni stereotipi o braniteljima, liječnicima, svećenicima, općenito o prosječnom Hrvatu, bio on Ličanin, Hercegovac ili Vlaj, Domovinski rat o kojem se u velikom broju filmova govori samo kroz prizmu hrvatskih zločina, trash-art filmovi nakon kojih ti se povraća nad životom i ljubavlju..., to je gorivo kojim se značajnim dijelom hrani hrvatski film.

Podli falsifikat

Ako pak i tako prikazana patologija hrvatskog društva, mentaliteta i države nije dostatna, onda kao i Foos izmisliš počinitelja zločina u "motelu", kao što je to bilo u dokumentarcu "15 minuta – Masakr u Dvoru", sufinanciranom od HAVC-a, kada su autori hrvatskim braniteljima koji tamo uopće nisu bili na leđa natovarili stravični ratni zločin.

Dokumentarac s takvim podlim falsifikatima prikazivan je diljem svijeta, sve dok se sama braniteljska populacija nije digla i raskrinkala "Foosa iz našeg sokaka", uhvativši ga u trenutku sladostrašća dok je šetao kožicu na spolovilu zamišljajući sumanute, pijane branitelje, smrdljive i bez zuba kako kolju "srpsku nejač".

Kao paradigmatski primjer uzmimo Igora Mirkovića. O Jugoslaviji je progovorio u filmu "Sretno dijete", gdje istu totalitarnu tvorevinu, u kojoj ste vozili par-nepar, po deterdžent išli u Trst, banane gledali na televiziji, a zbog "Vile Velebita" robijali, promatra kroz ružičaste i raspjevane rock and roll naočale "novog vala", dok je nedavno u jednom spotu vezanom za Motovun film festival Hrvatsku i Hrvate prikazao kao nacifašiste, supijanu smrdljivu rulju koja, da ironija bude potpuna, iz svog džepa financira svoje vlastite "voajerske motele".

Bijeg od 'umjetnosti'

Nitko ovdje ne kaže da film ne bi trebao pokazivati devijantne strane društva i ljudi, pa i bliže povijesti, dapače, ali kada čini samo (!) to, onda je jasno da publika bježi od takve "umjetnosti" koja je na gramsijevskoj paradigmi samo produžena ruka lijevotalibanske politike umotane u kulturu. Da, hrvatski film Hrvati ne vole, i njima je "puk'o film", kina su prazna, a publika je najbolji filmski kritičar, jer ljudima je muka od Foosova sindroma.

Eto zašto ne volim hrvatski film: zato što volim Hrvatsku i njezine ljude, nesavršene, pune mana, al' ako je i od Foosa - previše je!

Naslovnica Agora