Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

Treba li se crkva bojati lustracije? Ne!

Nakon što je na prijedlog Mosta i predsjednika Sabora dr. Bože Petrova pokrenuta inicijativa za otvaranjem komunističkih arhiva propale države, neke reakcije su doista zabavne. Posebno ona odvjetnika Ante Nobila, koji je i sam bio dio komunističkog represivnog aparata, a koji se jako brine za Katoličku crkvu i (visoki) kler, jer bi im otvaranje tih dosjea naštetilo, veli on.

Baš dirljiva briga za Crkvu od Nobila, još samo manjka da se javi i drugi "ugledni odvjetnik" Čedo Prodanović, koji je 1987. godine kao komunistički "tužioc" u pržun strpao don Živka Kustića i fra Ljudevita Maračića zbog izvještavanja o euharistijskom kongresu (!?), a koji su najgore izbjegli samo zahvaljujući razboritosti suca Holjevca.

Poljski slučaj

Na stranu za tren i Nobilo i Prodanović, svak' se, uostalom, svrbi tamo gdje ga češe, no treba li se Katolička crkva i (visoki) kler doista bojati otvaranja komunističkih arhiva, zapravo nekog oblika lustracije?

Ne. To da su neki svećenici, pa i biskupi, bili suradnici komunističkih tajnih službi, ne samo u Jugoslaviji, već posvuda iza "željezne zavjese", nije ni u samoj Katoličkoj crkvi nikakav tabu, niti mit. Naime, i bez otvaranja arhiva mnoge stvari se unutar same Crkve znaju, a neke knjige su o toj temi i objavljene od samog klera i crkvenih izdavača, tako da Nobilo može biti miran i prestati se sekirati za Katoličku crkvu i njezin ugled.

Katolička crkva u drugim postkomunističkim zemljama već je prošla taj proces, a i tamo su se javljali razni nobile koji su ju išli strašiti razmjerima tog fenomena, nakon što je bivši tajnik Ivana Pavla II., kardinal Dziwisz, oformio komisiju "Briga i sjećanje".

Istinabog, pala je jedna krupna riba, varšavski nadbiskup mons Wielgus. No kada je poljski svećenik vlč. Isakowicz – Zaleski u rujnu 2006. godine u Krakovu krenuo arhivski istraživati problematiku, pokazalo se da je tek za desetak svećenika dokazana suradnja, a od silne halabuke oko masovne suradnje poljskog klera s komunističkim tajnim službama dogodilo se ono "tresla se brda rodio se miš".

Verajina knjiga

U većini slučajeva pokazalo se da su tajne službe mnogima, pa i bliskim suradnicima Ivana Pavla II., podmetale kada bi, primjerice, došli po putovnicu, a oni zlorabili potom njihov potpis i slično.

Kako u Crkvi u Hrvata ova tema nije nikakav tabu, svjedoči, među inim, i knjiga mons. Fabijana Veraje, svjedoka vremena, krcatoj dokumentima iz osobne arhive pod naslovom "Putovima providnosti. Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu i duhovna pastva hrvatskih iseljenika u kontekstu Ostpolitik Svete Stolice."

U njoj sam Veraja proziva tajnika kardinala Šepera, vlč. Pišonića, i tajnika beogradskog nadbiskupa Ujčića, vlč. Česlara, da su udbaši. Tako mons. Veraja u bilješci br. 79 piše: "Vraneković 23. travnja 1953. bilježi u Dnevniku da je Šeperov 'tajnik Pišonić sumnjiv'. Stoga kardinal Stepinac neće više slati pisma po njemu. A 14. listopada 1957. vlč. Pukec povjerava Vranekoviću da 'tajnik Pišonić na Nadbiskupskom duhovnom stolu rastavlja magnetofon i da crveni slušaju i rad Biskupske konferencije'. Sutradan, 15. listopada Vraneković to javlja Šeperu, ali on to ne vjeruje. Kasnije će, 19. siječnja 1961., Vraneković povjeriti biskupu Franiću kako on i većina zagrebačkog klera Šeperova tajnika Pišonića smatra doušnikom Udbe, te da je sam nadbiskup Šeper pod njegovim utjecajem, a da toga nije svjestan.

Dapače, Šeper na Biskupskoj konferenciji 1961., bez prethodne konzultacije s biskupima, predlaže Pišonića za zapisničara, na što neki biskupi nisu digli ruku, ali se nitko nije usudio otvoreno suprotstaviti.

Franić tada nije bio prisutan jer je bio u Rimu. Prije Pišonića zapisničar Biskupske konferencije bio je vlč. Ljudevit Česlar, tajnik beogradskog nadbiskupa Ujčića. Biskup (đakovački) Bauerlein je doznao kako se partijske glavešine (u zatvorenom krugu) hvale da oni imaju svoje ljude i u zagrebačkoj i u beogradskoj nadbiskupskoj kuriji.

Daljnjim istraživanjem se utvrdilo da se radi o tajnicima Pišoniću i Česlaru. Bauerlein je onda ovlastio biskupa Franića da to dade do znanja Svetoj Stolici, što je on i učinio u izvještaju od 31. siječnja 1961."

Tko se boji?

Što se tiče ove problematike dvije stvari je, zaključno, važno napomenuti.

Prvo, Verajinu knjigu i događanja toga vremena treba čitati u konteksta "Ostpolitik" Svete Stolice promovirane od kardinala Casarollija, koji je i sam govorio o tegobama i ponižavanjima koje je doživljavao tražeći načina kako pomoći Crkvi u komunističkim zemljama. Bilo je tu, dakle, i kompromisa, zbog borbe za golo preživljavanje, jer su ima za vratom puhali razni nobile i prodanovići.

Drugo, nije, nikakav mit i tajna da je Udba prožimala i bušila sve pore društva, pa je to radila i Crkvi, posvuda iza željezne zavjese. No Crkva u to vrijeme nije bila "udbaška", već mučenička! Njezin simbol je blaženi Stepinac, a ne neki Pišonići i Česlari, i druga šačica jadnika. Zato, druže Nobilo, Crkva se ne boji te teme i arhiva. A Vi?

Naslovnica Agora