Mišljenja ad hoc

ad hoc

Josip Jović

Uz tebe smo, generale

Ratko Mladić je osuđen na doživotnu robiju. Praktički mu je isto da je dobio i deset godina, samo je ovako poruka ipak malo drugačija. Ni obrana nije očekivala ništa drugo. Tek kao olakšavajuće okolnosti istaknula je Mladićev dobar karakter, mentalnu zaostalost te poodmaklu životnu dob s narušenim zdravljem. Sudsko vijeće očito nije povjerovalo u dobar karakter, a duševno stanje nije uzeto kao opravdan argument.

To sa zdravljem i godinama moglo bi na koncu i upaliti. Srbija već traži da mu se dopusti liječenje u Banji Koviljači ili na nekom sličnom mjestu. Poučno je iskustvo s Vojislavom Šešeljom, koji je zbog bolesti pušten kući, gdje je u rekordnom roku i bez lijekova pobijedio čak dva raka. Plasirao se čak i u parlament.

U presudi koju je pročitao proslavljeni sudac Alphons Orie nema spomena o odgovornosti Srbije i o ulozi JNA. Presuda je strogo individualizirana, Mladić je jednostavno pao s neba, a sam Bog mu je izdašno podario topove, mitraljeze, mine i tenkove i onda je on okupio vojsku bosanskih Srba, koji su danima i mjesecima granatirali Srebrenicu, Sarajevo i ostale gradove i sela. Iz čista mira i bez cilja.

Nedostaje, naime, kontekstualizacija uzroka i okolnosti u kojima se Mladić dogodio i u kojima je on bio moguć. Milošević, Kadijević et cet. su očito imali odobrenje tzv. međunarodne zajednice za "pacificiranje" bivše Jugoslavije, sve dok vrag nije odnio šalu, a zločini postali toliko drastični i masovni da su ipak dodirnuli europsku savjest.

Zato se njihova odgovornost brižno izbjegava spomenuti. Izostalo je spominjanje glavnog rezultata etničkog čišćenja i genocida, koji se zove Republika Srpska, jer bi valjda takvo što moglo dovesti u pitanje jednu međunarodno priznatu (para)državu.

Zbog toga ova presuda ne može imati nikakva političkog učinka. A nema ga još zbog nečega. Ona nimalo neće doprinijeti kajanju, samokritici, pročišćenju, pomirenju. Naprotiv! Tužitelj Serge Brammertz naglašava kako je ovo presuda jednom čovjeku, a ne srpskom narodu.

Ali taj narod odgovara: ne, to je presuda svima nama. Na Marakani je izvješen transparent: Uz tebe smo, generale! To nije incident skupine navijača.

Tako osjeća vascijeli srpski narod i njihovi politički prvaci, kako u Srpskoj, tako i u Srbiji. Mladić je bio i ostao za njih heroj, patriot, nevina žrtva jednog nepravednog tribunala. Samo Aleksandar Vučić iz taktičkih razloga glumi suzdržanost. On bi sada zaboravio prošlost i okrenuo se budućnosti.

Milorad Dodik je s razlogom zahvalan Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni njega ni njegove republike. Dodik je, kao i obično, najizravniji. On kaže kako je sada jasno da BiH ne može opstati. I možda je zaista u pravu.

Nije u pitanju samo ovaj posljednji rat. Nema u povijesti BiH ni jednoga razdoblja, od turskih osvajanja, preko balkanskih do svjetskih ratova, o kojemu doživljaji i sjećanja, ovisno o nacionalnoj pripadnosti, nisu upravo divergentni. I toj adheziji ništa neće pomoći, pa ni kohezijski fondovi EU-a.

Naslovnica ad hoc