Zlatko Gall: O Šeksovom odlasku odlučio je Karamarko

stdClass Object ( [id] => 271943 [title] => Zlatko Gall: O Šeksovom odlasku odlučio je Karamarko [alias] => zlatko-gall-o-seksovom-odlasku-odlucio-je-karamarko [catid] => 258 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] => Vladimir Šeks, najdugovječniji zastupnik u hrvatskom Saboru, napušta sabornicu i, nakon što aktivira svoju mirovinu, seli se na Pantovčak gdje će kao volonter biti savjetnik predsjednice za ustavnopravna pitanja.

Ova „blic“ vijest očekivano je u medijima popraćena kratkim osvrtom na 25-godišnju političku karijeru HDZ-ova zastupnika u čak osam uzastopnih mandata te spomenom njegovih brojnih funkcija. Izostalo je samo jedno: fraza iznenađenje, šok i nevjerica u redovima stranke kojoj je desetljećima Vladimir Šeks bio jedna od perjanica i uzdanica. Jer, za reći pravo, Šeksov je odlazak sve samo ne iznenađenje.

Izgon na marginu

Uostalom, od 2012. kad je „na osobni zahtjev, nakon što je tako odlučio novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko“ (kakva formulacija!) bio razriješen dužnosti potpredsjednika Sabora, Šeks je polako no sigurno klizao u „fade out“. U bljedilo. U ništa.

Bilo je to jasno baš svima pa i političkim suparnicima koji su, poput Ingrid Antičević-Marinović koja ga je iz Sabora ispratila riječima hvale, odavno skontali da ignoriranje i marginalizaciju vlastitog saborskog kluba Šeks neće vječno trpjeti. Tim prije što je, kao vraški vješt političar poput specijalca osposobljen za preživljavanje i u hostilnom političkom okruženju, i sam skontao da ga – zbog negdašnje bliskosti sa Sanaderom, a posebice Jadrankom Kosor – kod šefa HDZ-a ne čeka ništa dobroga.

Ponuda Kolinde Grabar-Kitarović stoga je stigla kao „kec na desetku“: ponudila je častan, a ne gubitnički izlaz iz Karamarkove družine i nastavak relativno aktivnog bavljenja politikom iz ugodne zavjetrine.

S mnogo bolje pozicije nego li je ona možebitnog suca Ustavnog suda o kojem je, uzgred budi rečeno, devedesetih godina iznio niz zanimljivih opaski. Pa i tvrdnju da bi „o ustavnosti zakona trebao odlučivati Sabor, a ne Ustavni sud“ (izrečenu u svibnju 1998.) ili pak pitanje „dokle Ustavni sud može ići u kontroli ustavnosti zakona“, postavljeno nešto kasnije iste godine na jednoj od saborskih seansi.

Sve aktualne Šeksove izjave o razlozima napuštanja sabornice – pa i ono o prepuštanju mjesta mlađima – samo su uobičajene floskule. Jer, da je Karamarko želio drugačije, nepoderivi Vlado bi i dalje bio pivot u napadačkoj HDZ-ovoj formaciji.

Marginalizacija, a potom zapravo iznuđeni Šeksov odlazak iz Sabora, još jedna je u nizu kontroverznih strateških odluka Tomislava Karamarka. Pozivanje na Tuđmana i famozni zagovor povratka u dane „barakaša“ uz istovremeno marginaliziranje jednog od osnivača brzopotezno lišenog formalnih stranačkih funkcija, nekako ne idu zajedno.

Vojnik partije

Tim prije što je Šeks i novom šefu bio upotrebljiv kao i svim njegovim prethodnicima. Ma koliko da je, naizgled, solirao, bio uvijek na raspolaganju novinarima i spremno se odazivao svakom sučeljavanju pred kamerama. Je li jedan od razloga bliskost s Jadrankom Kosor ili možda Šeksova tvrdnja (izrečena za oproštaju od kolega u Saboru) da hrvatska „državna arhitektura u svojoj unutrašnjosti još nije dovršena“ jer je „na dugom putu da se ostvari kao socijalna država“?

Teško, iako ova potonja zadaća sasvim sigurno nije visoko na listi Karamarkovih prioriteta. Naime, Šeks je tijekom svoje duge političke karijere uvijek pokazivao spremnost da brzopotezno brani aktualnu stranačku politiku i daje punu podršku stranačkom šefu. Uz obilje kontroverzi koje njegovu dugu političku karijeru pretvaraju u šareni puzzle nespojivih dijelova.

Iako je, recimo, u Saboru bio predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, ostat će zapamćen i po izjavama poput one o žmirenju na skandaloznu pretvorbu iz devedesetih.

U „Studentskom listu“ 1996. izjavio je recimo da se „promjena vlasničkih odnosa, promjena cijelog jednog sustava i sve derivacije koje iz toga proistiću (...) ne može obaviti ni bezbolno, ni čisto...“. Zaključak je još zanimljiviji: „To je porod, ruke moraju biti i krvave i nečiste“. I bile su. I te kako.

Laž kao istina

Ništa manje „zanimljiva“ nije bila ni njegova izjava „Vjesniku“ iz kolovoza 1996. na temu ljudskih prava:

„Zauzimanje za prava srpske manjine u vrijeme kad su Hrvati bili ubijani i protjerivani iz gotovo trećine Hrvatske – bilo je u najmanju ruku odsutnost ljudskog senzibiliteta.“

Vrijedi podsjetiti da je u to vrijeme Šeks obnašao dužnost potpredsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav. Dakako uz paralelnu dužnost predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a, što je izjavi davalo posebnu težinu.

Na sličnom tragu bila je i njegova reakcija na Informaciju zagrebačke Policijske uprave o zločinima u Pakračkoj poljani koju je u „Globusu“ 1993. komentirao riječima: „Postoje indicije da se radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne“. Bravo!

Jesu li to tek otkliznuća, slučajne i ishitrene izjave dane u „nevrijeme“? Neće biti jer – kako je sam to kazao u veljači 1994. – „...Ako je u interesu hrvatske da ne govorim istinu, ja ću to i raditi! Mi danas ne možemo dopustiti sebi da budemo puritanci. Mi ćemo i lagati da bismo opstali.“

Zar je onda čudno da je račun koji je došao na haašku naplatu – uz ono čuveno naknadno Šeksovo „identificirati, locirati, uhititi, transverirati“ – toliko godina kasnio... Ili da se talog iz vremena „ponosa i slave“ do danas razvlači hrvatskim svagdanom. Talog kojemu je i sam Vlado dao svoj obilati prilog.

Uzgred rečeno, Tomislavu Karamarku je – ako je suditi po medijima - opet uspjelo nemoguće: od mrskog Šeksa je napravio simpatičnog političara „u miru“ i dobrohotnog volontera s Pantovčaka.

Zlatko Gall

Izgon na marginu

Uostalom, od 2012. kad je „na osobni zahtjev, nakon što je tako odlučio novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko“ (kakva formulacija!) bio razriješen dužnosti potpredsjednika Sabora, Šeks je polako no sigurno klizao u „fade out“. U bljedilo. U ništa.

Bilo je to jasno baš svima pa i političkim suparnicima koji su, poput Ingrid Antičević-Marinović koja ga je iz Sabora ispratila riječima hvale, odavno skontali da ignoriranje i marginalizaciju vlastitog saborskog kluba Šeks neće vječno trpjeti. Tim prije što je, kao vraški vješt političar poput specijalca osposobljen za preživljavanje i u hostilnom političkom okruženju, i sam skontao da ga – zbog negdašnje bliskosti sa Sanaderom, a posebice Jadrankom Kosor – kod šefa HDZ-a ne čeka ništa dobroga.

Ponuda Kolinde Grabar-Kitarović stoga je stigla kao „kec na desetku“: ponudila je častan, a ne gubitnički izlaz iz Karamarkove družine i nastavak relativno aktivnog bavljenja politikom iz ugodne zavjetrine.

S mnogo bolje pozicije nego li je ona možebitnog suca Ustavnog suda o kojem je, uzgred budi rečeno, devedesetih godina iznio niz zanimljivih opaski. Pa i tvrdnju da bi „o ustavnosti zakona trebao odlučivati Sabor, a ne Ustavni sud“ (izrečenu u svibnju 1998.) ili pak pitanje „dokle Ustavni sud može ići u kontroli ustavnosti zakona“, postavljeno nešto kasnije iste godine na jednoj od saborskih seansi.

Sve aktualne Šeksove izjave o razlozima napuštanja sabornice – pa i ono o prepuštanju mjesta mlađima – samo su uobičajene floskule. Jer, da je Karamarko želio drugačije, nepoderivi Vlado bi i dalje bio pivot u napadačkoj HDZ-ovoj formaciji.

Marginalizacija, a potom zapravo iznuđeni Šeksov odlazak iz Sabora, još jedna je u nizu kontroverznih strateških odluka Tomislava Karamarka. Pozivanje na Tuđmana i famozni zagovor povratka u dane „barakaša“ uz istovremeno marginaliziranje jednog od osnivača brzopotezno lišenog formalnih stranačkih funkcija, nekako ne idu zajedno.

Vojnik partije

Tim prije što je Šeks i novom šefu bio upotrebljiv kao i svim njegovim prethodnicima. Ma koliko da je, naizgled, solirao, bio uvijek na raspolaganju novinarima i spremno se odazivao svakom sučeljavanju pred kamerama. Je li jedan od razloga bliskost s Jadrankom Kosor ili možda Šeksova tvrdnja (izrečena za oproštaju od kolega u Saboru) da hrvatska „državna arhitektura u svojoj unutrašnjosti još nije dovršena“ jer je „na dugom putu da se ostvari kao socijalna država“?

Teško, iako ova potonja zadaća sasvim sigurno nije visoko na listi Karamarkovih prioriteta. Naime, Šeks je tijekom svoje duge političke karijere uvijek pokazivao spremnost da brzopotezno brani aktualnu stranačku politiku i daje punu podršku stranačkom šefu. Uz obilje kontroverzi koje njegovu dugu političku karijeru pretvaraju u šareni puzzle nespojivih dijelova.

Iako je, recimo, u Saboru bio predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, ostat će zapamćen i po izjavama poput one o žmirenju na skandaloznu pretvorbu iz devedesetih.

U „Studentskom listu“ 1996. izjavio je recimo da se „promjena vlasničkih odnosa, promjena cijelog jednog sustava i sve derivacije koje iz toga proistiću (...) ne može obaviti ni bezbolno, ni čisto...“. Zaključak je još zanimljiviji: „To je porod, ruke moraju biti i krvave i nečiste“. I bile su. I te kako.

Laž kao istina

Ništa manje „zanimljiva“ nije bila ni njegova izjava „Vjesniku“ iz kolovoza 1996. na temu ljudskih prava:

„Zauzimanje za prava srpske manjine u vrijeme kad su Hrvati bili ubijani i protjerivani iz gotovo trećine Hrvatske – bilo je u najmanju ruku odsutnost ljudskog senzibiliteta.“

Vrijedi podsjetiti da je u to vrijeme Šeks obnašao dužnost potpredsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav. Dakako uz paralelnu dužnost predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a, što je izjavi davalo posebnu težinu.

Na sličnom tragu bila je i njegova reakcija na Informaciju zagrebačke Policijske uprave o zločinima u Pakračkoj poljani koju je u „Globusu“ 1993. komentirao riječima: „Postoje indicije da se radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne“. Bravo!

Jesu li to tek otkliznuća, slučajne i ishitrene izjave dane u „nevrijeme“? Neće biti jer – kako je sam to kazao u veljači 1994. – „...Ako je u interesu hrvatske da ne govorim istinu, ja ću to i raditi! Mi danas ne možemo dopustiti sebi da budemo puritanci. Mi ćemo i lagati da bismo opstali.“

Zar je onda čudno da je račun koji je došao na haašku naplatu – uz ono čuveno naknadno Šeksovo „identificirati, locirati, uhititi, transverirati“ – toliko godina kasnio... Ili da se talog iz vremena „ponosa i slave“ do danas razvlači hrvatskim svagdanom. Talog kojemu je i sam Vlado dao svoj obilati prilog.

Uzgred rečeno, Tomislavu Karamarku je – ako je suditi po medijima - opet uspjelo nemoguće: od mrskog Šeksa je napravio simpatičnog političara „u miru“ i dobrohotnog volontera s Pantovčaka.

Zlatko Gall

[event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [jcfields] => Array ( ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/kolumne/zlatko-gall-o-seksovom-odlasku-odlucio-je-karamarko-271943 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=069e99cb502e901618c5421dad9ad424f7aab094 [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Zlatko+Gall%3A+O+%C5%A0eksovom+odlasku+odlu%C4%8Dio+je+Karamarko&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fkolumne%2Fzlatko-gall-o-seksovom-odlasku-odlucio-je-karamarko-271943 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fkolumne%2Fzlatko-gall-o-seksovom-odlasku-odlucio-je-karamarko-271943 )

Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => Zona sumraka [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) )

21. svibanj 2024 18:57