‘Profesore oblijeću ‘helikopterski roditelji‘, vrijeme je da ih se prizemlji! Namjere takvih roditelja su najbolje i najplemenitije, ali je ishod poguban za djecu‘

Aktivni ste na Facebooku, vaše objave često izazivaju pozornost, poput one o digitalnom odgoju djece. Koje su po vašem mišljenju prednosti klasične nastave u učionici u odnosu na nastavu online?

Nedavno sam napisao osvrt o opasnostima koje krije digitalni svijet, posebno za djecu, jer živimo u vremenu u kojem smo prešli kritičnu granicu gdje mi više ne upravljamo digitalnim uređajima, nego uređaji upravljaju nama. Cijelo slobodno vrijeme koje su nekad djeca koristila za igru, a koja je neophodna za razvijanje motoričkih, socijalnih, emotivnih i kognitivnih vještina, danas u velikoj mjeri koriste na besmislene digitalne zabavne sadržaje koristeći pametne telefone.

Granica korištenja mobitela spušta se sve niže, već imamo i generacije beba koja neće zaspati ili pojesti večeru ako ne gledaju neki sadržaj na Youtubeu koji moderne majke bez grižnje savjesti puštaju, jer tako rade svi, pa zašto ne bi i one?! Depresija, anksioznost, kratkovidnost, pretilost, poremećaj pažnje, poremećaj spavanja, prekomjerna težina, drastično oštećenje vida, sklonost suicidu, agresivnost i desetci drugih poremećaja uzrokuje pretjerano korištenje pametnih telefona ali i ekrana općenito. O tome bismo kao društvo trebali raspraviti i poduzeti konkretne mjere, jer nam već u vrtićke skupine ulaze djeca s raznim poteškoćama uslijed pretjeranog gledanja u ekrane. Digitalizacija nam je umnogome pomogla, naravno, ali ovdje pričamo o drugoj krajnosti. Digitalni odgoj, kako sam nazvao ovo novo doba koje živimo, gdje nam mobiteli sve češće suodgajaju djecu, i koji na neki način postaju jedini smisao, najbolji prijatelj i najbolja zabava djeci postaje naš najveći problem u modernom odgoju djece. Sve drugo im postaje dosadno, jer je bez podražaja i uzbuđenja. Mnogi znanstvenici upućuju poziv na kolektivno i globalno buđenje društva da makar one najmlađe, do desete do dvanaeste godine zaštitimo od besmislenog danonoćnog korištenja pametnih telefona.

Christin Rose/imagesource/profimedia/

Stručnjaci kažu da su pametni telefoni kvare koncentraciju?

Ako zaista volimo svoje djecu, kao što ih kao roditelji zaista volimo i želimo im svu sreću svijeta, pokušajmo ih što je moguće više zaštiti od ove pandemije pametnih telefona, potičući ih na bavljenje sportom, igru, druženje i sve ono uobičajno za sretno djetinjstvo. Emocije i socijalne interakcije ostvaruju samo kroz stvarni doživljaj, a ne kroz digitalni nestvarni svijet.

Online nastava koju je dodatno potencirala korona, ne možće se usporediti sa živom riječi koju daje klasično predavanje, s interakcijom uživo, sa mimikom i emocijom koju profesor izražava ali i prima od učenika kad predaje uživo. Koncetracija u online nastavi traje puno manje nego kod klasične nastave, i uopće se ne može stavljati znak jednakosti, što su već pokazale mnoge znanstvene i stručne studije. Osobno mi je bio zanimljiv podatak da i isključeni mobitel na klupi uvelike remeti koncetraciju učenika. Upravo na tom pragu francuski parlament je potpuno zabranio korištenje mobitela u školama. Neovisna istraživanja bilježe drastičan negativan trend znanja prilikom testiranja učenika nakon pojačanog digitaliziranja školskog sustava, čak u vrlo priznatim obrazovnim sustavima kao što je Finska (PISA testovi).

Digitalizacija u smislu pojednostavljenog protoka informacija i lakšeg dijeljenja nastavnog sadržaja i slično zasigurno pojednostavljuje nastavni proces, odnosno olakšava komunikaciju, ali nemojmo zaboraviti da konkretno grafomotorika- primjerice pisanje olovkom ima višestruke koristi za razvoj dječjeg mozga, za razliku od serviranih prezentacija i digitalnih sadržaja. Jedan od mora problema proizašlih od pretjeranog korištenja digitalnih uređaja je veliki manjak koncentracije i fokusiranosti kod djece, što uzrokuje domino efektom nizu drugih problema i anomlija. Smatram da od online nastave ne treba bježati kad je neophodna, ali joj ne treba težiti definitivno kao konačnom cilju.

Nakon rada u školi kao profesor matematike, sad ste odgojitelj u Đačkom muškom domu. Bili ste omiljeni dubrovački profesor, jeste li omiljeni i među učenicima u novoj sredini? Što najviše zaokuplja srednjoškolce s kojima se susrećete, kako se snalaze?

I sam sam dijete doma, gdje sam kao srednjoškolac prije tridesetak godina došao s Mljeta, proveo nezaboravne dane, osamostalio se i naučio važne životne lekcije o dijeljenju, kompromisu i solidarnosti. To sve pokušavam prenijeti i mojim učenicima, nakon petnaestak godina rada u školi opet sam se vratio tamo odakle sam počeo svoj životni put u Dubrovniku. Ja s ponosom svima rečem da sam se vratio doma. Muški učenički dom Dubrovnik, kao i svi drugi srednjoškolski domovi ima status srednje škole gdje mi kao stručno osoblje- odgajatelji i stručni suradnici vodimo djecu kroz srednjoškolsko obrazovanje od trenutka kada nam ih roditelji povjere, do trenutka kad maturiraju.To su zaista dobra i skromna djeca iz ruralnih područja, s otoka, iz Dubrovačkog primorja, Neretve i slično. Dojam koji nekad ljudi stječu o domovima kao o mjestu gdje se jede, spava i uči je skroz pogrešan, jer uz to u domu postoji čitav niz sekcija, aktivnosti i događanja tijekom školske godine. U našem domu gostuju poznati ljudi iz svijeta sporta kao i pomorski kapetani koji drže stručna predavanja za naše pomorce koji čine većinu u domu. Domsku odgojno-obrazovnu ponudu čine i razne kulturne i sportske sekcije. Imamo i filmsku sekciju na koju smo posebno ponosni jer svake godine ostvaruje izvrsne uspjehe gdje naša djeca osmišljavaju, kreiraju i glume u samom filmu. Drage kolege sa višegodišnjim odgajateljskim iskustvom Ibro, Miro, Mario i Nikša, na čelu sa ravnateljem Borisom, ali i svim ostalim vrijednim djelatnicima doma, da ih pojedinačno ne nabrajam, čine sjajan tim gdje njegujemo obiteljsku atmosferu i pozitivan autoritet prema učenicima.

U domu ste učenicima neka vrsta zamjenskih roditelja?

Posao odgajatelja je vrlo kompleksan, raznovrstan ali prije svega i jako odgovoran, jer odgajatelj brine unutar svoje odgojne skupine o dvadesetak i više mladića, koji nekad imaju problem sa školom, sa curom, na početku školovanja sa adaptacijom i socijalizacijom, tako da je uloga odgajatelja jako bitna. Na neki način vi ste tom djetetu i otac i mater te tri ili četiri godine, koliko se dijete školuje. Osim što obilazimo škole, kontaktiramo razrednike, roditelje ili ih vodimo po potrebi doktoru. Mi s njima jako puno provodimo vremena u razgovoru, savjetovanju ali i učenju. Konkretno, ja s njima učim matematiku i fiziku, pripremamo ih za Državnu maturu, kolege ih uče latinski, engleski, kemiju, pomažemo im u pisanju domaćih radova ili prilikom prikupljanja stručne literature za maturalni rad. Posao odgajatelja nije samo posao, zaista je više od toga, što mogu posvjedočiti posebno kao bivši učenik. Danas sam ja taj koji vodi ove mlade ljude pokušavajući ih obrazovati i odgajati da izađu iz našeg doma kao formirani ljudi. To smatram najvećim uspjehom. Kad ti nakon nekoliko godina dođe učenik i zahvaliti se na svakom savjetu, kritici i pomoći. Kad ti reče da si mu puno značio i pomogao u životu, zaista je najveća vrijednost i plaća.

Djeca koja dođu k nama u dom, u početku najčešće susreću sa problemom socijalizacije i adaptacije na nove životne uvjete i na novu sredinu, i upravo je tu naša velika uloga, olakšati im proces prilagođavanja koji nekima traje mjesec dana, a nekima i nekoliko mjeseci, da sa što manje stresa zažive naš domski život.

Po zanimanju ste profesor, a ovih dana puno se govorilo o opsesiji peticama i 'intervenciji' supruge predsjednika Zorana Milanovića u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji? Kako to komentirate?

Ne bih ovdje donosio nikakve paušalne zaključke niti zauzimao strane, više bih se osvrnuo na srž problema, a to je cijeli sustav, koji je u najmanju ruku porozan. Višegodišnje je ignoriranje vapaja ljudi koji rade u prosvjeti a često su nepravedno tretirani. Koliko sam u medijima doznao o ovom slučaju, problem je bio i nemogućnost pronalaska stručne zamjene, što je još jedan od problema školskog sustava koji se godinama ne riješava (i sam sam radio kao nestručna zamjena). Mislim da bi rješenje problema deficitarnog stručnog kadra u osnovnoj školi bilo uvođenje programa prema modelu školovanja kakav su imali naši osnovnoškolski profesori koji su nam predavali prije tridesetak godina, a koji su bili vrhunski matematičari i pedagozi. Za osnovnoškolskog profesora su se obrazovali na razini koja im je bila potrebna. Zar će netko tko je prošao pet godina jako teškog studija matematike, biti motiviran raditi u osnovnoj školi i predavati o cijelim brojevima, Pitagorinom poučku i razlomcima, a znanja i stručnosti ima za tri potencije više? Teško. Nešto tu ne štima. Nešto u sustavu obrazovanja treba mjenjati. Zašto smo onog tvrdog stava da ono prije nije ništa valjalo!? Zbog čega nemamo kao prije studijske programe na PMF-u koji će uključivati isključivo obrazovanje osnovnoškolskih profesora za deficitarna zanimanja, gdje će stručnost biti na primjereno osnovnoj školi, uz neizostavne pedagoško-metodičko-didaktičke elemente. Mijenjajmo sustav koji nam poručuje da nešto ne valja, jer nam svi vrhunski matematičari konkretno odlaze u programere ili neke druge IT grane. Ali ne samo matematičari, nego je općenito cijelo STEM područje u deficitu. Osim stipendija, plaća i drugih benefita koji mogu potaknuti na veću motiviranost rada u ovom području, pogledajmo problem iz druge perspektive. Rješenja su nekad nadohvat ruke, ali mi ljudi svojim pravilima, zakonima i instant riješenjima zakompliciramo život i ne dajemo šansu drugačijem riješenju istog problema.

Tonči Plazibat/cropix/

Mislite li da se roditelji doista previše upliću u rad prosvjetara?

O tom temi bi se moglo poduže pisati, ali krenimo od izvora problema. Danas živimo vremenu tzv. "helikopterskog roditeljstva" gdje se moderan roditelj baš poput helikoptera stalno bdije nad svojim dijetom. To je odgojni trend koji paradigmu temelji na pretpostavci da dijete navodno treba biti zaštićeno od svih izazova i neprilika u životu po svaku cijenu. Helikoptersko roditeljstvo podrazumjeva da roditelj uklanja izazove i prije nego bi se dijete s njime suočilo, jer će dijete navodno u protivnom biti traumatizirano i bespomoćno. "Kupit ću ja tebi i omogućiti sve ono što ja nisam mogao i imao. I neće na tebe nitko- nikada, ja ću te čuvati svuda i zavazda", misao je koja prati modernog roditelja. Dijete koje nije samostalno naučilo važne životne lekcije, nije sposobno samostalno riješavati životne probleme, neće se znati niti boriti za svoje potrebe adekvatno. Takva vrsta odgoja stvara nesposobnu djecu, koja će se teško osamostaliti jer nisu naučena da svako ponašanje rezultira posljedicom. Pristup bez kazni stvara sustav iskrivljenih vrijednosti tom djetetu. Da se razumjemo, namjere takvih roditelja su najbolje i najplemenitije, ali je ishod poguban za djecu. Svi smo mi pomalo helikopteri, ali možemo ostati prizemljeni dosta puta ako zaista želimo dobro našoj djeci u koju se toliko kunemo. Upravo kroz ovo dolazimo do odgovora o uplitanju roditelja koji idealizira svoje dijete i nastoji ga po svaku cijenu zaštiti od "zločestog" profesora koji navodno mrzi njegovo dijete i pita ga namjerno ona pitanja koje njegovo dijete nije naučilo, što naravno nema veze sa realnošću. U pravilu svima nam je isti cilj, odgoj i obrazovanje djeteta. Naravno da postoje i među prosvjetnim radnicima anomalija, propusta i ponekog nestručnog ispada. Prešla se granica upletanja roditelja i previše, i to definitivno nije dobro, niti normalno. Ali ono što bi sustav trebao posložiti je i odabir stručnog kadra koji bi uključivao osim obavezne stručnosti i emocionalno-socijalne vještine odgojno-obrazovnih djelatnika, jer sama stručnost i diploma ne garantira umjeće ophođenja i pedagoški talent pojedinca. Smatram da je sustav pogrešno koncipiran i krivo postavljen u mnogim aspektima, i da je na taj način narušen dignitet i autoritet profesorske struke.