Našeg kolegu i prijatelja, dugogodišnjeg zaposlenika Dubrovačkog vjesnika Vlaha Cara, ispratili smo danas u zasluženu mirovinu. Glavni urednik našeg tjednika, Antun Masle, zahvalio je Vlahu na svemu, istaknuvši kako se često angažirao i više od onoga što se od njega tražilo.
Prigodnim se riječima Vlaho obratio kolegama, pročitao je svoj prvi tekst objavljen o ožujku 1992. u Dubrovačkom vjesniku koji govori o prognanim stanovnicima Konavala. Tekst je potpisao Antun Švago jer, kako je objasnio autor, Vlaho Car tad nije bio član redakcije Dubrovačkog vjesnika.
- Prije točno trideset godina sam prvi put nešto napisao za Dubrovački, istina, pod imenom Antuna Švaga, ali je onda on to potpisivao. Hvala svima što ste došli, to je ipak poseban znak pažnje. Mislim da kroz trideset godina nisam ni s kim bio u svađi, možda sam nekad podigao ton, ali nikad to nije bilo zlonamjerno. Prvi put sam u Dubrovački vjesnik došao 1992., tad ste s redakcijom bili na Gracu, a ja sam bio u Petilovrjencima u Odboru za Konavle.
Kad je srušena redakcija, došli ste kat poviše mene. Antun Švago me doveo, Božo Vodopija me primio na posao, a nakon toga mi je kratko vrijeme urednik bio Jadran Kapor, hvala svoj trojici. Tada u Dubrovačkom nije bio nijedan kompjuter, Kapor je imao nekakav stroj koji je 'glumio' kompjuter, a ja sam u Odboru imao kompjuter na kojemu smo skidali tekstove, radili, to je bila revolucija u to vrijeme. 1998. sam postao glavni urednik, nisu to bila laka vremena, vlasnici su se onda mijenjali kao 'na traci', svako malo je bio novi, bilo je izazova... Jako mi je u tom razdoblju pomogla Lidija Crnčević kojoj dugujem veliku zahvalu, kazao je Car te dodao:
- Imao sam super komunikaciju sa Slobodnom Dalmacijom, s Mirom Ivićem. Nakon 2002. sam počeo raditi u Malim oglasima. Bilo je vrlo, vrlo turbulentno razdoblje, svega... Ali, dolaskom Antuna Masle, ipak je došao red u firmu. Sa svima vama sam dobar, ali ipak dvije osobe, moju Katu (Šutalo nap. a.) i Renatu (Begušić nap. a.) moram spomenuti posebno jer, rekao sam sto puta, imam ženu i kćer doma, a imao sam njih na poslu. Svaka vam čast svima, ali ipak su mi njih dvije malo bliže. Iza mene je 1500 brojeva Dubrovačkog vjesnika, nije malo, to je veliki broj. Želim vam svima najbolje, da pođete u mirovinu iz Dubrovačkog vjesnika, kao što sam i ja pošao, što je znak da je Dubrovački vjesnik ipak opstao. Neka sve bude u redu, neka bude još mladih, sretno svima, a posebno Dubrovačkom vjesniku, poručio je Vlaho na kraju.
Dubrovački je istog dana ispratio u mirovinu još jednog kolegu, Ahmeta Kalajdžića, koji ostaje s nama raditi u redakciji kao honorarni suradnik.