Dalmacija Zadar

ovo je hrvatska

U školu s glavom u torbi: djeca iz zaleđa Zadra svaki dan putuju urušenom cestom, nerijetko nalete na krda divljih svinja, a najgore je zimi kada napada snijeg...

ovo je hrvatska

- E, sad se držite! Počinje 'magistrala'!

Tom nas je rečenicom 69-godišnji Veljko Ciganović pokušao pripremiti za pet kilometara vjerojatno najopasnijeg 'učeničkog puta' u Hrvatskoj.

Nekoliko trenutaka nakon tog "veselog" uvoda, postalo je jasno da bi i svjetski prvak u motokrosu Tony Cairoli, da je nekim slučajem bio u Veljkovu mitsubishi pajeru, samo odmahnuo rukom u stilu "ma daj, ovuda se ne može proći, vraćajmo se".

Ali, u ogromnom terencu nije bilo Cairolija: Slađana je tek krenula u školu i velikim je dječjim očima pokušavala shvatiti kakva je to danas gužva u "njenom školskom autobusu", dvije godine stariji brat Miroslav sve je šutljivo nadzirao s kraja ogromnog terenca, Jure je uzaludno pokušavao umiriti objektiv fotoaparata, a potpisanom je novinaru bilo jasno da nikada više neće moći pročitati vlastite bilješke nastale na putovanju do Krčkog Brda koje veze nema ni s Krkom ni s putovanjem.

Već pet godina Veljko, umirovljeni vozač autobusa, za koncesionara koji je dobio natječaj prevozi učenike s područja Srba, u čijoj osnovnoj školi od prvog do četvrtog razreda sada ima njih 10. Tim istim pajerom razvozi i učenike viših razreda prije nego odu i nakon što se vrate iz Gračaca, a do okolnih sela razvozi i sve rjeđe srednjoškolce kada dođu kući.

Kiša nije problem

Učiteljice Smiljka Rajak i Mirjana Pualić skrenule su nam pažnju na katastrofalan i opasan put kojim u školu svakoga dana putuju djeca iz obitelji Biljane i Radislava Đilasa. Od njih deset, šest ih je školske dobi, Miroslav i Slađana idu u školu u Srbu, Radmila i Stevan su u višim razredima osnovke i putuju u Gračac, Predrag je najstariji i uči za kuhara u Korenici, a Milica u Kninu ide u frizersku školu. Preostalih četvero, Mirjana, Božidar, Dejan i Kristina, još su mali, njih tek čeka deset kilometara Veljkove "paklene školske magistrale". Plus 16 kilometara nečega što je nekada bio asfalt, a sada po širini jedva primi pajera jer su ostatak pojeli trava i grmlje koji se ne sjećaju ni jednog cestara.

– Nema kulturnije djece od malih Đilasa, stvarno su dobra djeca. Ako želite vidjeti put kojim dolaze do škole, nemojte osobnim autom, ne može se – savjetovale su nam učiteljice.

Tako smo završili s Veljkom i dvoje malih Đilasa u terencu, japanskom čudovištu koje 90 posto brdske vožnje prevali u prvoj brzini. Kada smo pošli, jedan od mještana je dobacio opasku koju smo tek naknadno shvatili:

– Kada se vratite u Zadar, pitajte župana bi li s Veljkom i svoju djecu slao da svaki dan prolaze tim putem. Ja sam išao jednom i – nikad više!

– A što ću, vozim ih već pet godina, sreća pa sam zdrav. Mlađi neće, jer nitko ne želi voziti ovim putem, a ja sam navikao, pa više i ne mislim koliko je opasan ovaj put. Kiša? Nije kiša problem, kiša s ovog puta više nema što odnijeti, stjenovito je, ali je put pun jaraka, auto se naginje. Ide ovo čudo ko ludo, nikada me nije ostavio. Snijeg zna biti problem, napada pa se grane stabala nadviju nad put, ne možeš proći. Najgore je ujutro kada idem po djecu, kasnije je lakše kad napraviš "kolotečinu" kroz snijeg, pa ne možeš ispasti iz korita. Ubaci u prvu i vozi, priča Veljko koji se ne može sjetiti kada je zadnji put nekakav bager prošao ovim putem.

Puste kuće

– Ne znam, država, županija, općina, bilo tko, makar da pošalju bager i ovo poravnaju, da naspu neki kamion pijeska. Svaki dan šest puta prođem ovuda, djeca moraju u školu, ali bilo bi lakše da netko nešto napravi - nastavlja Veljko upirući prstom na livadu kraj puta:

– Kad sam jutros prolazio, bilo je tu najmanje 30 divljih svinja, sva se livada zacrnila od njih. Gledaj, sve su to puste kuće, nekada su ljudi radili na željeznici, sad više nema nikoga, samo Đilasi na vrhu brda, nastavlja svoju priču Veljko upozoravajući nas da smo ušli u – Bosnu!

– Sad će tu biti tabla, državna granica, dva puta prijeđemo iz države u državu dok ne stignemo do vrha. Da bih vozio djecu, morao sam izvaditi pograničnu dozvolu u Grahovu - priča Veljko žaleći se da je "jutros bilo samo četiri stupnja" i da "ove godine nije bilo ni šljiva ni jabuka, rano došao mraz i odnio sve".

– Kod nas je bilo!

Bila je to jedina Slađanina rečenica za cijelog putovanja! Valjda se ohrabrila kada je stigla blizu kuće Đilasovih, prethodno je samo klimanjem glavom potvrdila da voli ići u školu, ali nije mogla ili nije željela objasniti zašto.

– Dobri su mi, baš su mi dobri. A meni je najvažnije da su zdravi, sve će drugo biti. Došli ste s Veljkom iz Srba, vidjeli ste put?!
A što ćemo, kakav je, takav je, moraju mi djeca ići u školu. Ne žalimo se, tako nam je kako nam je.

Tako je cijeli život svoje obitelji opisala majka Biljana dok su se djeca već rastrčala oko kuće, jurcajući za Čakijem i njegovim lavežom, a čekao ih je i stari trampolin. Veljkov je pajero već radio u "prvoj", mora se popodne još jednom vratiti "na vrh brda", krene u 6.30 i završi u 16.30, pa nije bilo izbora: još jednom po pet kilometara uskih, razrovanih i "mrtvih" krivina planinske staze. Očajna cesta od Srba preko Mazina do Gračaca poslije tog iskustva izgledala nam je kao pista na Zemuniku.
I da odgovorimo mještaninu Srba koji nas je pitanjem "ispratio" na put do Krkina Brda: Ne, ne znamo bi li župan svoju djecu svakog dana slao ovim putom.


Za vijećnike se uvijek nađe

Veliki bager u jednom bi radnom danu koliko-toliko upristojio put kojim djeca svakodnevno odlaze u školu u Srbu. Istovremeno, HDZ želi županijskim vijećnicima povećati vijećničke naknade s 1000 na 1300 kuna.
Koliko god koštao jednodnevni najam takvog stroja, lako je izračunati: kada bi se 41 'uvaženi vijećnik' odrekao, ne cijele mjesečne naknade, nego samo povećanja koje im 'prijeti', bilo bi dovoljno za saniranje 'magistrale' od Srba do Krkina Brda.

 

Naslovnica Zadar