Dalmacija Split

portret Marinka Biškića

Životna priča privatnika i anarhista, splitskog poduzetnika koji je svojom čokoladnom pločom oduševio svijet: Ko kaže da u socijalizmu nisi moga bit poduzetnik?

portret Marinka Biškića

To samo Marinko Biškić može napraviti: tri dana od jutra do mraka u Londonu, u jednoj od hala nedavnoga svjetskog sajma čokolade, vrtjeti svoju čokoladnu gramofonsku ploču i uživati u šokiranju posjetitelja.

Okupljali su se Londončani oko njegova štanda, pa uz uzvike "I don't believe", nisu mogli vjerovati da pjesmu s čokoladne baze, a riječ je o Hrepinoj skladbi "Chocolate favorite song", Marinkovoj životnoj priči, mogu glasno slušati. A kada im padne cukar, ili se samo zažele slatkog, i pojesti.

Pa su gosti sajma kružili oko gramofona, tražili caku, pitali, fotkali, snimali. Dok je Marinko, čovjek s dalijevskim brkom i nezaobilaznim šeširom, jednom od svojih omiljenih modnih dodataka, sa smiješkom neumorno odgovarao na pitanja, nutkao čokoladnom pločom na degustiranje i stalno, iznova, ručicu šuškavoga gramofona vraćao na početak. To je bila scena o kojoj je izvijestio i francuski Le Figaro, i, koliko Marinko zna, na svom je programu objavila i ruska televizija.
 

 

 


– "Nadalina" je imala živi show, tu su pivalo, plesalo, degustiralo. To i je bila moja intencija, izaći vani, pokazati se na jednom tako uvaženom sajmu ka šta je londonski. Uobičajeno ga tjedan dana poslije prati i pariški, i na njega sam odlučio otići iduće godine. Sajmovi su nužnost u ovom poslu, to su mjesta na kojima ostvaruješ kontakte, doznaješ novitete i trendove iz svijeta čokolade. U modu su došle one iz zemalja proizvođača kakao zrna, što znači kako se tržište okreće mikrolokacijama. I, naravno, uvijek se traži nešto novo, neki novi okus, punjenje – kaže Marinko.

E, tu smo stigli do pravog igrača. Kroz tisuće ideja koje mu padaju na pamet, i to najčešće u ranu zoru, dok ljudi mirno spavaju, a njegov mozak vrti novu slatku priču, Marinko je na svjetlo dana izbacio barem stotinjak različitih vrsta čokolada. Ima ih od onih s dodatkom maslinova ulja do punjenih pršutom. Originalne su, drukčije, omiljene među pravim ljubiteljima tamne čokolade.

Mogu se kupiti i na nekim svjetskim adresama, nikada u šoping-centrima, jedino u delikatesnim, probranim dućanima. I omiljeni su dar ljudima s Dalekog istoka, kineskim, japanskim, korejskim gostima, koji obvezno prigodom dolaska u Split svrate u "Nadalinu" pokraj Peristila.

Čokoladni namaz

– Zanimljivo je to, ako kod nas želiš ući u neki turistički vodič, uvijek ti traže lovu. A u zemljama Dalekog istoka oni tebi zahvale kada te stave u svoj vodič, i još ti ga pošalju na dar. A s tim vodičem, iako ti ni ne znaš da su ljudi koji ga pišu inkognito jednom prije toga svratili u dućan, kupili i okušali čokolade, pošalju svoje sunarodnjake u posjet. To se meni dogodilo i zato su mi kupci s Dalekog istoka, koji te vodiče štuju kao Bibliju, obvezni i redovni gosti. Drukčije je to uređenje sustava od našega – veli Marinko.

Sjedimo u njegovu pogonu u solinskom Majdanu, pa uz čokoladni namaz "Spread me", koji se radi za londonsko tržište, proučavamo plod kakaovca iz kojeg sve ovo i nastaje. Nalikuje cati, čovjeka bi i na splitskom pazaru lako prevario. U sebi ima zrna koja se za naknadnog korisnika pripremaju u pogonima kakaovca, u zemljama uzduž Ekvadora. Ima ih u Africi i Južnoj Americi, a Marinko je prigodom njihova odabira striktan i odlučan. Nikada ne uzima ono što dolazi s područja u kojima prema radnicima poslodavci imaju robovlasnički odnos. I gdje ljude tretiraju kao robove.

 

 

 

 

 


Njegova sirovina dolazi iz Madagaskara i Južne Amerike, iz krajeva gdje se prema radnicima ponašaju kao prema ljudima.

Marinko je takav, ne voli nepravdu, društveno je angažiran, reagira, izlazi na prosvjede za opću društvenu korist. Piše kritičke osvrte na FB. I ima još uvijek jedan polomljeni zub u donjoj čeljusti. E sada bi netko mogao reći kakav je to poduzetnik, a biznisom se, kao i pekari iz njegove obitelji, bavi već dugo, kada ga popraviti ne može.

– Ostavio sam ga baš takvim. To mi je podsjetnik na mladost, na moje pankerske dane koji nikada iz mene nisu izašli. To je bilo vrime kad san u klubove, na Rivu, izlazio u pidžami. Crvene kose. U do boli razbijenim rebama sa šigurecama. Sam sam šivao robu jer takvu ni u jednom dućanu nisam moga nać. S mašinom radit me naučila mama Mara, znan je zvat Max Mara.

U to vrime 80-ih, mi iz naše ekipe smo bili drastično drugačiji od uobičajenog modela. To je bilo vrime kokotica, Durana Durana, šminkerskog izraza, koleđica, košulja na čipkaste volane, pojavile su se La Costa, Benetton majice s koletom i tri botuna. A ja u pidžami na Rivu. I tako bismo mi kao neprilagođeni, drugačiji, upali u oko nekom iz prigradskih naselja. I da bi nas iz oka ka smetnju izbacili, pala bi tuča. Nekoliko puta sam zbog toga popija dobre batine. Ovaj puknuti zub mi je uspomena na ta vrimena. Na pojavu koja je kasnije službeno dobila naziv Luka Ritz. U kojem zlostavljač zlostavlja i nikada za to ne bude kažnjen – kaže Marinko.

Podrška obitelji

Punk nikada iz njega izišao nije, kao ni glazba. Isto kao što ga je obitelj, a Biškići su u Splitu oduvijek bili poznati pekari, i bez obzira na sve te pidžame i kolorite, uvijek podržavala. Razlog je bio jasan, Marinko je već od ranih dana trenirao i glazbu sa svojim bandovima, ali i naporan rad. S ocem je popravljao auta, s rodbinom radio kruh i peciva. Kaže kako ga ljute priče o socijalizmu i nemogućnosti ostvarivanja privatnog biznisa u to vrijeme. Pa čitava njegova obitelj je tada imala pekarski biznis. A sam je i svoj prvi poduzetnički korak napravio u socijalizmu. Za početak je krenuo s preradom začinskog bilja, koje je prodavao pod nazivom "Nadalina".

– I sad će mi neki zbog tih riči da se u socijalizmu moglo živit od privatnog biznisa i svoga rada reć da sam kontinuirani anarhist, komunjara, ljevičar. A nisam, samo sam realan. I svoju sam firmu otvorija u to vrime, s deset tisuća posuđenih maraka. Počeo sam s pripravom vanilija šećera, praška za pecivo, otkupljivao sam začinsko bilje, s radnicima radio začine, prodavao pakiranja šećera kafićima. Firma je preživila i rat. Do prije koju godinu, mater i otac su mi na padinama brda naše Dalmacije sami brali lovor i kadulju za začine. Majka Mara je zapravo zaslužna za glasoviti začin "Nadalina". Uvijek su u mene vjerovali, jer i kao panker, glazbenik i s crvenom kosom i u pidžami nisan bježa od rada – kaže Marinko.

I odmah jedna kritička, u ovoj našoj toploj lijepoj Dalmaciji ima svakojakog obilja, puno nezaposlenog svita koji na Rivi pije kavu, a još više neobrađenog zemljišta što, eto, tako neuzorano stoji. I zato Marinko ponekad muku muči, recimo, s nabavom bosiljka. Ostale biljke nećemo ni spominjati, muka je to naša velika. A sada kako se u ovu priču uplela čokolada?

Ovako, Marinko ne puši, ne pije alkohol, čak ni kavu, ali zato mu dan ne može proći bez slatkog. Tu je ovisnik par excellence.

I tako je jedan namaz za foru pripremio za svoje vjenčanje, onako da gosti malo predahnu od spize. A kako je to izazvalo euforiju, neko vrijeme nakon toga sjetio se kako bi ga mogao početi sam izrađivati. Kada je već troši na dnevnoj bazi, šteta bi bila ne imati neku baš po svom guštu.

– I tako malo-pomalo pogon se širio, čokolada se počela proizvoditi, stvaralo se i tržište, i evo nas danas ovdje sa sto vrsta čokolade i gomilom inovacija koje mi se vrte po glavi. Nisam član ni jedne udruge ni stranke, ali imam jednu iskaznicu, onu društva inovatora, Diatus – hvali nam se Marinko, s kojim smo napravili đir po pogonu.

Prvo od jutenih vreća sa zrnima kakaovca iz Madagaskara koje se u prvoj etapi čiste od nečistoće. Onda se s njih skida tvrda kora, kako bi se došlo do onoga od čega nastaje čokolada. A ovo vam sve navodimo kako bismo vam pojasnili da onaj nekadašnji panker crvene kose s Rive proizvodi čokoladu od samog zrna do gotovog proizvoda. Što ne radi nitko od malih proizvođača iz regije, a bogme tek mali broj velikih.

Konstruirao stroj

I to je za svaku pohvalu, jer, oprostite, ali svaka budala može belgijsku čokoladu otopiti na dobroj temperaturi i preliti je u kalup. Za ovo što Marinko radi treba imati malo više znanja, strpljenja, volje, želje za kontrolom svih koraka u proizvodnji u pravcu nastajanja odličnog proizvoda.

– Zrna se puste kroz sito, pa idu u makinju za prženje. I nakon toga dolazi stroj koji sam sam izumio, i baš san na to ponosan. To je makinja koja skida ljusku, i u SAD-u stoji jedno deset tisuća dolara. Ma moga san je kupit, ali isto sam tija nešto sam inženjirat, i evo sad mi jedan Slovenac traži da i njemu napravim istu. Ovo je treća po redu, ima motor od brisača auta, dio starog stroja, i jedan od kućnog usisivača. Radi. Odlična je. Tu se zrnu skida ljuska, ona se odvaja sa strane. Dolje ispada ovo od čega radimo čokoladu. U međuspremniku između je prah od ljuske i čokolade, i tome dodajem ljusku pa od toga pravim čaj od čokolade s cimetom – kaže, pokazujući nam spremnike u kojima se čokolada zatim 48 sati miješa s dodacima, pa pogon iza zatvorenih vrata s vrijednim ženama što smjesu ulijevaju u kalupe.

Ali ovo s čajem, to je novost, ali na tome ne misli stati. Ima on još puno lipih stvari za reći, ali ih za sada ne smi kazat. Ali zato može nešto o "Konzumu", jer je i on jedan od onih koji svoje začine već dugo drži na njegovim policama. Dakle, "Konzum", zatvaranje, otvaranje, što misli o potezu Vlade, kako ga vidi dalje, je li s novim vodstvom nastavio suradnju?

 

 

 

 

 

 

 


– Idemo do kraja, dok je i jedne blagajnice koja na blagajni tuče proizvode, "Nadalina" će "Konzumu" davati svoje začine. Ka i 27 godina do sada. Moja je srića sada u tome da mi "Konzum" nije plaća u lovi, nego sam radija kompenzaciju s drugim proizvodima. Tako da velikog duga, kao neki drugi, nemam. I sad kad neki pitaju pa zašto nisam ja, ili neki drugi dobavljač, iša u drugu tvrtku? Koju, kad je "Konzum" drža 60 posto tržišta. Ovo šta se sad dogodilo, to je jedino moguće rješenje koje je hrvatska Vlada mogla napraviti. A često je kritiziram. U suprotnom bi se domino-efektom sve urušilo. Ali zato treba postaviti pitanje tko je dopustio da ovakav dugo godina uhodani mehanizam bude sisa za političku elitu. To je važno pitanje. "Konzum" sada plaća svoje račune, i meni, u lovi. Tek je sada postao normalna tvrtka. Samo da se kupci vrate – kaže Biškić.

Pa nam govori i o plaćanju mjesta na policama, pa s kolikom čežnjom čeka zakon o fair play trgovini, koji se, veli, već deset puta najavljivao. Koji bi prekinuo praksu naplate polica i silovanje proizvođača, te stavio sve u ravnopravan položaj. Jer ako ne znate, mjesto na polici se plaća, pa ti kume otvori kesu ako želiš da ti proizvod bude u razini očiju kupca.

– Uvijek se pozicija u dućanu plaćala, a mi mali proizvođači najbolje znamo koliko to i košta, i koliko je to sve bio težak sustav. Ali opet, velim, "Nadalina" će pomoći u poslovanju ovakvog "Konzuma", jer ovo što se sada dogodilo, spas je za nas dobavljače – veli.

A što je s glazbom? S Fon Biškićem, sa Sunnysidersima, s čokoladnim Peristilom, s pet-šest čokoladnih gramofonskih ploča, s kaputom vojničkim do poda, kakvog mu je lani sašila jedna šalturica iz bivšeg "Uzora"? S pidžamama za vani?

– Kad god vidin neki dobar materijal, kupim ga, obožavam i nadalje kombinacije crno-crveno, šešire tipa Panama, kaubojske čizme i košulje na volane ni u ludilu ne bi obuka, u pidžamama i dandanas znan izać vani. Ali danas se malo omekšala i okolina, iako inih Luka Ritza i danas imamo, i onih drukčijih i onih zlostavljača koji nekažnjeno šetaju. A glazba, kao i punk, nikada iz mene izišlo nije. I uvijek sam za nju spreman, i uvijek na tom planu nešto pripremam. A to sam samo ja takav, uvik isti – kaže Marinko Biškić.

Naslovnica Split