Dalmacija ima pravo na čakavski jezik!

Učili su nas u školi i na fakultetima, a uče nas i dandanas, kako se hrvatski jezik sastoji od triju dijalekata: čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Papagajski unificirano i mravlji predano godinama i desetljećima ponavljamo tu tvrdnju, koja je u međuvremenu okoštala u lingvistički aksiom, u jezični kanon. Međutim, posrijedi je stanovita podvala; jer, svaka dionica spomenutog trifolija, i čakavština, i kajkavština, i štokavština, zasebni su jezici. Čakavština je, dakle, jezik, a ne dijalekt!

Put do konstatacije da je čakavština ipak jezik relativno je kratak, premda praksa barata drukčijim statističkim podacima. Učili su nas, naime i nadalje, u školi i na fakultetu, kako je dijalekt manja razina u jezičnoj hijerarhiji. Jednostavno rečeno: jezik i dijalekt u približno su jednakoj simbiozi, kao što su to skup i podskup u matematici. Da bi se realizirao podskup, potreban je nekakav skup. Analogno tome, da bi se ostvario dijalekt, potreban je jezik.

Bračani ne govore hrvatski?

Baveći se godinama minucioznim proučavanjem čakavštine – jednako njezinim jezičnim aversom, kao i književnim reversom – susretao sam se sa svakojakim nejasnoćama i pitijskim dvojbama. Pokušavajući sagledati čakavštinu u želji za opisivanjem njezina i naličja i perspektive, stavio sam je u kontekst jezičnog specifikuma na ovim prostorima, pa se logično priupitao: ako je čakavština dijalekt, kojeg je to ona jezika dijalekt?

Isto pitanje postavio sam mnogim lingvistima, ali nisam dobio konkretnog odgovora. Dakako, nisam dobio odgovora, ako anuliram sva ona muljanja “u kupama i špadama”, kojih sam se naslušao u “učenim” objašnjenjima. Dozivam opet logiku i nečiju tuđu praksu u pomoć, pa vrtim po glavi: Talijani govore talijanskim jezikom, Nijemci njemačkim, a Francuzi francuskim… Hrvati, kojim oni jezikom govore? Hrvatskim?

U redu, što je to hrvatski jezik? Možemo li povući znak jednakosti između standarda i književnog jezika? Književni jezik, barem teoretski, onaj je na kojem su napisana književna djela: bilo kajkavske pjesme Frana Galovića, bilo čakavski stihovi Marina Franičevića, svejedno. Standardni jezik kojim službeno govore Hrvati (uporaba kojeg jezika obvezujuća nam je i iz slova Ustava RH) izlučen je iz štokavštine, točnije, njezina zapadnohercegovačkog varijeteta s ijekavskim refleksom jata.

Taj je oblik, kao, najrazumljiviji svima – od Slavonije, preko Međimurja i Istre do Dalmacije – pa se njega uzelo za bazu budućem službenom jeziku, hrvatskom jeziku. Znači, moj nono na Braču ne govori hrvatski, Komižanin kad progovara u dokumentarcu ne govori hrvatski (zato i postoje titlovi na dnu ekrana)…? Paradoks!

I onda, na jednom sastanku nekoć, nije važno ni kada, gdje, ni tko, uspostavljen je dogovor da će zapadnohercegovačka varijanta štokavštine biti mladica čiji će kalem dati stablo hrvatskog jezika.

Podsjećam, postoji trodioba govora u Hrvata: čakavština, kajkavština, štokavština. Iz jedne dionice štokavštine, dakle, uzelo se sjeme za ono što danas nazivamo hrvatskim jezikom, a da se pritom čakavština, kajkavština i oni ini dijelovi štokavštine smatraju dijalektima “novonastalog” jezika!? Sve te nedoumice i nesuglasice, dvogubosti razne i zavrzlame mnoge, nastale su samo zato što jednoć mladi i ambiciozni, a danas blagopočivajući, ocvali ili šutljivi jezikoslovci stvari nisu bili imenovali pravim imenima.

Da je bilo pameti i hrabrosti, kazalo bi se ovo: mi, Hrvati, narod smo koji govori s tri jezika! Onako kako to bilingvalno postoji u Kanadi, ili trilingvalno u Švicarskoj. Ali ne, oko stola ispleten vijenac umnika bio je izvolio dokraja zakomplicirati jezičnu situaciju u nas, sakateći i siromašeći inače jako bogatu i potentnu jezičnu građu.

A da bi se moglo nekako definirati ovdje višekratno spominjan trifolij govornih odlika u Hrvata, izmislila se riječ – narječje. Tim terminom hoće se zakamuflirati nepravda koja je načinjena jeziku, time se želi “stručno” objasniti izgled domaće nam jezične mape. A kad sve to skupa pada u vodu? Pa, pri prvom prijevodu opisa takve jezične situacije na bilo koji strani jezik. Jer, ne postoji nešto što se zove narječje, svaki put kad se ta riječ nađe u prijevodu na drugi jezik, nađe ju se kao dialetto (talijanski), ili Dialekt (njemački), ili dialect (engleski)…

Politička cjediljka

Ispada kako je narječje nekakva razina između dijalekta i jezika, nekakva nepostojeća razina. A, zapravo, to je samo pokušaj legalizacije neke vrste jezičnog licemjerja. Zato se zalažem za izbacivanje izraza “narječje” iz govorne i uporabne prakse uopće u Hrvatskoj!

Koji se zalažu za njegovu primjenu, neka kažu kako se taj izraz reče na engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku; može i arapskom, ili sanskrtu. I sam sam dugo smatrao kako su riječi narječje i dijalekt – istoznačnice, sinonimi (što se vidi i iz prijevoda naših, recimo čakavskih, stručnih radova na neki drugi jezik). Ali ne, kad sam studirao hrvatski jezik, na kolegiju o teoriji jezika prvi sam put čuo da narječje i dijalekt nisu jedno te isto, premda se to iz većine stručnih i znanstvenih radova ne dade nazrijeti.

Kad sam shvatio “pravu” razliku koja tobože distingvira ta dva termina, odmah mi je bilo jasno da tu nešto ne štima. Sustavno proučavanje čakavštine, u svim oblicima njezinih pojavnosti, moju skepsu dodatno je potvrđivalo, te gradilo vlastiti mi stav, kako je čakavština jezik, nikako dijalekt. Jednako kao što su to i kajkavština i štokavština. Nema nikakve sumnje: čakavština je ostala bez svojeg – jezika. Nema forme u kojoj bi se realizirao njezin sadržaj, nema, dakle, jezika unutar kojeg bi ona bila dijalekt.

Tako, nakon godina razmišljanja, postavljanje pitanja (sebi i drugima) te gonetanja odgovora o čakavštini kao tobožnjem dijalektu, kristalizirala mi se jasna činjenica: nitko mi nije uspio konkretno odgovoriti kojeg je jezika čakavština dijalekt, iz jednostavnog razloga što je ona – jezik. Mi sad možemo kazati da postoji više varijanata čakavštine, dijalekata unutar nje same, pa i poddijalekata, koji se dalje, u živoj praksi svojih konzumenata, rasipaju dalje do mjesnih govora u malim organskim zajednicama (pa čak i do idiolekta, ako samog pojedinca uzmemo za meritornog svjedoka kao izvornoga govornika).

Iz svega je vidljivo kako status čakavštine, kao jezika, nije najveći problem u našem govornom arealu. Zabrinjavajuća je, možda najviše, činjenica o pitanju – hrvatskog jezika. Kako odgovoriti na upit: što je to hrvatski jezik? Kako mu napisati gramatiku, ili sastaviti rječnik? Razumljivo, to je nemoguće bez konzultiranja i obuhvaćanja svih triju idioma ča-kaj-što.

Evo, koji je to jezični mehanizam ili instrument, koji u vokabularu hrvatskog jezika neki pomorski izraz navodi kao regionalizam (ili ga, još gore, uopće ne navodi), a da pritom nema istoznačni leksički adekvat? Zbog čega je turcizam “pramac” hrvatskiji od talijanizma “prova”; zašto je hungarizam “soba” dobar, a talijanizam “kamara” to nije?

Kako su se u dugoj našoj povijesti gotovo sve tekovine kulture određivale i crtale tako da ih se motrilo kroz prizmu politike, jednako je tako i problematika jezika morala proći kroz cjediljku te vrste. U Jugoslaviji nismo govorili jugoslavenskim jezikom, nego srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim jezikom. Makedonski, slovenski i bošnjački, što su bili, dijalekti?

Kad su se sve te države osamostalile, umah je sve ono čime su oni govorili postalo – jezicima. Dobro, moglo se i u Jugoslaviji čuti govoriti o makedonskom ili slovenskom jeziku. Jezik je, dakle, (i) političko pitanje.

Nemojmo se zavaravati: kad bi Dalmacija jednog dana pobjegla iz Hrvatske, kao što je ona utekla iz Jugoslavije, nema tog čovjeka na Zemlji koji bi me uvjerio da službeni jezik, fiktivne buduće, države Dalmacije ne bi bio – čakavski jezik!

Ne očekujem od naših uvaženih jezikoslovaca – bilo onih aktivnih, ili onih bivših – da pod stare dane podaju čakavštini (kajkavštini i štokavštini, molim lijepo!) status jezika; da reknu: u redu, to su tri hrvatska jezika, mi smo cijeli život govorili drugačije, na tom govorenju ostvarili smo pravo na mirovinu, gdjekad i na člansku iskaznicu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (ostvarenje čijeg članstva, ponekad, pokazalo se, i znanost je i umjetnost), ali, razumjet ćete, bili smo mladi i, učili ste iz iskustva i iz povijesti, u školama i na fakultetima, moralo se od nečega živjeti.

Mudri Talijani

Osobno, i intimno, žao mi je da se oni koji su odlučivali o našem jeziku nisu povodili iskustvom i pameću koje su izveli i imali Talijani. Kad je Giuseppe Garibaldi uspio ujediniti “sve zemlje” talijanske, trebalo se dogovoriti i o zajedničkom jeziku. Mudre glave odlučiše: imamo snažna djela sazdana na toskanskom, koja napisaše Dante, Boccaccio i Petrarca.

Kad već moramo odlučiti o službenom jeziku sviju nas Talijana, neka to bude onaj oblik čijega već imamo sazdanu bazu u neporecivim literarnim djelima imenovane trojice. Žao mi je da naši uskrsnici hrvatskog jezika nisu za bazu uzeli djela Marka Marulića, Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pa i Petra Zoranića, te da čakavština nije bila klica razvoja budućeg standarda hrvatskog jezika.

Od svih triju jezika, čakavština je najbogatija leksikom. Uzmimo samo maritimizme, pomorsku, brodsku i brodograditeljsku terminologiju, koja je iznimno bogata riječima, a koja je baš nekako prognana iz rječnika hrvatskog jezika, hrvatskih jezika.

siniša vuković