Dalmacija Split županija

meštar iz Mijaca

Životna priča posljednjega vrgoračkog kovača i samardžije: Jurine ruke iskovale su stotine motika i kosirića, ali njegovo najveće dostignuće ipak je zvonik crkve Velike Gospe

meštar iz Mijaca

Kad nekog od imotskog Slivna do ljubuških sela Dola i Grede upitate tko vam je gradio i pokrivao kuću, više-manje odgovor je isti, to je Jure Grljušić iz Mijaca.

Skromnog i samozatajnog brku, kojeg prijatelji od milja zovu Jure Jovin, već pola godine nagovaramo da iziđe sa svojom pričom u medije, no on je od toga bježao kao vrag od tamjana. Nekako smo ga ipak "slomili" jer Jure nije obični meštar, on je jedan od posljednjih vrgoračkih kovača, ali i zadnji dalmatinski samardžija. Taj 62-godišnjak aktivan je i u svim radnim akcijama u selu, ali i po gradilištima. Snagu i energiju, kaže, crpi iz vjere, svake nedjelje je na svetoj misi.

– Počeo sam sa 17 godina graditi kuću uz pokojnog oca. Nije tada bilo miješalica, sve se trebalo raditi ručno. Prvu kuću sam zašalovao i podigao u Lukovima iznad Stilja, i tako je sve krenulo. Koja je tajna toga? Nema je, jednostavno, Bog te stvori za nešto ili ne stvori, no uz upornost i volju, čovjek ipak sve na kraju može naučiti. Neki dan smo navečer sjedili i brojili kuće koje sam podigao i pokrio samo ovdje u okolici. Znate do kojeg broja smo došli? Do 58, a tu ne računamo one na Pelješcu i u Makarskoj. Ma, nema mjesta od Istre do Dubrovnika u kojem nisam bio i pokrivao kuće. Mislim da je konačni broj više stotina.

No, najponosniji sam na izgradnju zvonika crkve Velike Gospe u svojim Mijacima, te izgradnju spomen-obilježja stradalim mještanima od komunističkog režima. To je moj poklon selu – kazuje nam Grljušić.

Život, ali i posao, odveo ga je i u druge vode. Dva kovača ostala su samo na području Vrgoračke krajine, a jedan od njih je i majstor Jure. Kad nekom treba motika, kosirić ili mašklin, svi znaju gdje treba otići i kome se javiti.
 

 

 


– Muka me gurnula u kovače, kao zidar i pokrivač trebao sam imati non-stop spreman alat. I tako ja krenem u kovače, 1983. godine. Naručio nakovanj iz Korčule, i evo do danas pravim motike, kosiriće, maškline... A da dokažem sebi da nešto vrijedim i u ovom zanatu, napravio sam i kosu za sijeno. Tu se vidi jesi li meštar ili nisi, jer čelik treba iskovati na milimetar. Došao sam do spirale od mercedesa, to vam je najbolji materijal za kovati kose, kao i cijev od lovačke puške, i na kraju sam uspio – veli Jure. Zanimalo nas je može li se danas živjeti od toga zanata, s obzirom da sve manje ljudi poseže za motikom.

– Može, tko se tome ozbiljno posveti. No, opasan je ovo zanat, nitko od kovača ne dočeka starost. Uglavnom, većina dobije rak pluća. Kad se posvetim tome, dnevno mogu napraviti dva kosirića, a to vam dođe 400 kuna. Samo što više nema ljudi zainteresiranih za ove stvari, mlade to ne zanima, a stari izumiru. Tako nestaju i kovači – ističe Grljušić.

Dok smo gledali motike i maškline koji čekaju svoje kupce, Jure je uz smiješak pošao do konobe i izvadio jedan samar.

– To vam ja isto radim, u Dalmaciji smo ostali samo nas dvojica, ja i jedan čovjek s Brača. Počeo sam ih raditi sa 17-18 godina; koliko sam ih dosad napravio, ni sam ne znam. Mislim da bi se mogli poredati od Mijaca do Vrgorca. Prije je svaka kuća imala magare, mazgu ili konja, a danas nema nitko. Evo, ove godine sam ih napravio samo pet-šest, ali to je ništa kako je to nekad išlo. Oko jednog samara ima posla tjedan dana, pravim ih od kostele, nisu jeftini. Jedan dođe 300 eura – kazuje Grljušić.

U Mijacima se dijete nije rodilo ima dva desetljeća, a naš meštar Jure nije se ženio, tako da svoje znanje nema na koga prenijeti. A ono nešto starijih momaka to ne zanima. Šteta, jer malo je ostalo tako svestranih ljudi, s toliko znanja.                                                                                     

 

 

 

Naslovnica Split županija