Velika ispovijest Jake Andabaka: jedan od najbogatijih hrvatskih poduzetnika otvorio dušu i progovorio o tome kako je započeo uspješan biznis i zašto se rijetko pojavljuje u javnosti

U vrijeme kada o ljudima iz vrha poslovne piramide naše države čitamo ponajviše na stranicama crnih kronika, a o njihovu potomstvu i članovima obitelji na "žutim" stranicama mode, šminkanja, ekskluzivnih putovanja i skupih krpica kojima promoviraju svoj društveni status, naš sugovornik je poslovni čovjek kojemu se ni jedan od tih atributa ne može pripisati.

O Jaki Andabaku, vlasniku "Sunce koncerna" u sklopu kojeg je najpoznatiji njegov hotelijerski dio u kojemu su "Bluesun Hoteli", u javnosti se malo toga čuje. Nije da bježi od novinara, štoviše, vrlo je druželjubiv i spremno odgovara na pozive čak i onda kada ne želi ništa kazati, ali se pristojno javi i to objasni.

U medijima je vrlo rijetko, a o njegovu poslovanju saznaje se samo u poslovnim rubrikama. Njegovi "Bluesun Hoteli" imaju oko šest tisuća postelja u 15 hotela u najatraktivnijim dijelovima Dalmacije i na kontinentu, posluju uredno i bez afera, a o njegovoj obitelji javnost gotovo ništa ne zna.

Tko je Jako Anadabak privatno, što radi kad ne radi, što ga veseli i čime se zabavlja, zašto ni njega ni njegove obitelji nema na velikim društvenim događanjima, neka su od pitanja na koja smo u ležernom razgovoru s njim potražili odgovor.

Kako ste svih ovih desetljeća rada u društvenom i privatnom sektoru na istaknutim položajima i u vlasništvu velike tvrtke izbjegli afere i skandale?

– A čemu afere?! Ako čovjek uđe u posao razmišljajući da mu je dovoljno ono što ima, da ne jurca za svim drugim previše, i kad mu posao postane zadovoljstvo, nema razloga za skandale i afere. Običan sam obiteljski čovjek, najobičniji. Možda sam samo u jednom dijelu iznadprosječan i to zato što imam četvero djece. Sve ostalo je prosječno.

Dobro, ali upravljate tvrtkom sa šest tisuća kreveta u hotelima visoke kategorije i u turizmu Dalmacije ste svakako u vrhu ponude. Kakav je osjećaj biti gazda tako velikom pogonu?

– Pojam gazda i nije mi baš najdraži. Ja svoj posao doživljavam kao misiju da napravim nešto dobro za sebe i obitelj, za društvo i budućnost. Može to zvučati kao pomalo izlizana fraza. Ali, ugodno se osjećam i uživam u ovome poslu. Puno sam poslova promijenio i na kraju završio u turizmu i mislim da sam dobro napravio.

Od čega ste počeli u vašoj poslovnoj biografiji?

– Diplomirao sam elektrotehniku i još kao student bavio sam se poslom vezanim za računala. Zamislite, prije 50 godina u tadašnjem "Plavom vjesniku" imao sam rubriku "Kompjuterski savjeti". Rubrika je izlazila na dvije stranice novine. Poslije sam radio u struci pa sam išao malo više prema fizici na Institutu za fiziku u Zagrebu, a odatle sam otišao u osiguranje.

A konkretan privatni biznis kako je započeo?

– Pitanje je što je privatni biznis. Još sam 1970. godine imao jedan obrt i puno sam tu radio, a samo bavljenje tom novinskom rubrikom u tada vrlo popularnom "Plavom vjesniku", kada sam bio neka vrsta novinara, donosila mi je dobru zaradu. Računala su tada bila rijetkost, tadašnje mogućnosti kompjutora su bile manje od današnjeg iphona ili drugog pametnog telefona, ali tada je to bila zadnja riječ tehnike.

 

Kako ste od računala došli do turizma?

– Teško mi je reći kako i zašto se to dogodilo, ali stvari su se tako posložile. Nekoliko detalja je presudilo, bavio sam se osiguranjem prije nego sam ušao u turizam i prve ozbiljnije novce sam zaradio od osiguranja. U jednom trenutku sam prodao osiguranje i odlučio sve to uložiti u smjeru turizma. I nisam požalio.

Poznato je da volite puno putovati i da ste obišli skoro cijeli svijet. Jeste li zato krenuli prema turizmu?

– Točno, obišao sam cijeli svijet i možda postoji još pokoja zemlja u kojoj nisam bio, kao Vijetnam i Kambodža, a i tamo bih htio uskoro poći. Promatrao sam sve to, zanimalo me kako funkcionira turizam i to mi se jako sviđalo. U jednom trenutku mi se ukazala prilika da se i sam uključim u taj biznis i uključio sam se.

Jeste li uspjeli nešto od onoga što ste vidjeli u svijetu primijeniti i na svoje poslovanje u turizmu u Hrvatskoj?

– Sigurno je da čovjek svakim svojim iskustvom vidi dobre i loše strane. Gledajući svijet se najbolje uči i svakome tko radi u turizmu preporučio bih putovati, jer tako se može kvalitetno usporediti stvari. U našoj hotelskoj tvrtki primjenjujemo puno toga što smo vidjeli u svijetu. Mi zapravo u našoj hotelskoj grupaciji imamo svake godine barem jedno ili dva studijska putovanja, u kojima svi naši menadžeri idu zajedno u obilazak, što im može proširiti spoznaje. Na tim putovanjima svaku večer bi raspravljali o tome što je tko primijetio, zabilježio i otkrio zanimljivo, a da nam u tvrtki može biti korisno. Svako to putovanje je bilo ulaganje u ljude, jer sam danas jako zadovoljan svojom menadžerskom ekipom.

Rijetko mijenjate svoje direktore i menadžere, odnosno zadržali ste većinom postojeći kadar kada ste kupili hotelske kuće?

– Ja imam sreću što sam zatekao tako dobre ljude na važnim mjestima pa nije bilo nikakva razloga da ih mijenjam. Dapače, kako se tvrtka razvija, imamo inkubator kvalitetnih kadrova i mlađe zaposlenike koji pokažu talent, volju i želju dodatno usavršavamo i raspoređujemo na neka odgovornija mjesta.

Često uspješni poslovni ljudi u Hrvatskoj javno govore o svom pregalaštvu na poslu, radnom danu koji traje 24 sata, nemaju vremena za obitelj i svoje hobije. Vi na takav način ne govorite o sebi?

– Može se reći da je i kod mene sve na neki način podređeno poslu, ali je kod mene jedan komotan odnos prema tome, nemam nekog pritiska i panike. Rezultati su važni, ali nije "frka" ako ne ostvarimo predviđeni proračun. Uvijek planiramo malo veća ulaganja što nije lako ostvariti, ali nije smak svijeta ako se to ne realizira. Analiziramo gdje smo griješili, što možemo bolje i idemo dalje, popravljamo stvari. Širimo se i idemo naprijed.

Što vas privatno veseli, čime se bavite kad ste slobodni?

– Pošteno da vam kažem, uživam u puno stvari. Puno me toga veseli. Možda to izgleda malo čudno, ali sitnice me oduševljavaju. Volim se družiti, imam širok krug prijatelja s kojima se družim na sve moguće načine. Kartamo, plešemo, pjevamo, igramo balote... Nekad sam se bavio ozbiljnije sportovima, sada puno manje jer mi godine to više ne dopuštaju.

Gdje se nalazite sa svojim društvom, u vašoj kući ili negdje po vašim hotelima?

– Nema tu nikakvog pravila. Nalazimo se često. Imam kuću u Zagorju koja je projektirana kao kuća za druženje i tamo se zna naći nas 20 ili 40 i tu se opustimo. Možemo se naći i u hotelu, ali i u običnoj gostionici. Kad je dobro društvo, svugdje je dobro. I eto, to me jako veseli. Najvažnije je da se čovjek ugodno osjeća.

 

Vaša obitelj, supruga i četiri kćeri su vrlo rijetko javno eksponirane, gotovo su nepoznate široj javnosti, osim one turističke u kojoj rade. Zašto?

– To je njihov izbor i to pod velikim utjecajem moje supruge koja ih je tako odgojila. Ona je bila dominantno prisutna u njihovom odgoju i to je odradila odlično. Tri kćeri rade, a najmlađa još studira. Imam četvero unučadi i peto je na putu.

Stižete li se baviti i unucima?

– Ne mogu se baš previše pohvaliti da sam puno s njima, ali oni su mi veselje, volim se s njima igrati i promatrati ih kako rastu. Mogao bih i trebao biti više s njima, ali eto, još imam dosta obveza i okolnosti koje me vode svuda pa to ne uspijevam koliko bih htio.

Kada kod nas nekom uspješnom biznismenu dobro ide, obično se toliko razgrana u poslovima da se vrlo brzo preinvestira i upadne u financijske probleme. Vi se držite samo turizma?

– Ja sam nekako postepeno ulazio u turistički biznis i procjenjivao što i koliko mogu. U jednom trenutku sam prodao osiguravajuću kuću i sve stavio na kartu turizma. Onda sam polovicu te svoje turističke tvrtke prodao stranom investicijskom fondu Grcima i poslije opet od njih otkupio taj dio. Da, držim se samo turizma i ne vidim potrebu za širokim spektrom različitih djelatnosti.

U poslovnom svijetu često vam zavide na sposobnosti da prodate i kupite nešto u pravom trenutku i po najboljoj cijeni. Uoči recesije zaradili ste na prodaji polovice svoje tvrtke Grcima, da bi nakon nekoliko godina od njih to otkupili za upola manji iznos. Kako znate procijeniti kad je pravi trenutak za takve transakcije?

– Teško mi je objasniti zašto je to tako. Doživljavam sve u poslu na način da ničemu ne robujem. Kod mene je sve na prodaju osim obitelji. To ne diram. Sve ostalo mogu prodati i kupiti. Ako je potražnja takva da mi netko danas ponudi nešto po dobroj cijeni, zašto to ne uzeti. S druge strane, turizam je sada moja definitivna osobna odluka i mislim da to neću više mijenjati. To je moje doživotno opredjeljenje i to ne mislim nikada prodati.

Koliko ste vi osjetili problem s radnom snagom koje je ove godine nedostajalo u sezoni?

– Kad se sada sjetim kako je bilo kada sam oko 2000. godine ulazio u turizam, onda su zaposleni u velikom broju odlazili iz tvrtki koje smo preuzeli i išli raditi u neke restorane i drugo. Nakon nekoliko godina, velika većina njih htjela se vratiti nazad i vratili su se. Istina je da je na početku tvrtka bila u izrazito lošoj situaciji, imali smo negativan saldo u svim našim tvrtkama. Počeli smo stvari mijenjati, ponešto imovine smo prodali da bi se održali. S vremenom smo počeli producirati dobit i odnosi s radnicima su nam dobri. Ove godine smo imali potrebu za oko 200 radnika više nego lani, zbog otvaranja hotela "Jadran" u Tučepima i podizanja "Berulie" u Brelima na višu kategoriju. Imali smo problem, ali smo ga riješili i godina je prošla zadovoljavajuće. Činjenica je da je sve manje radnika, pa surađujemo s većinom škola u Hrvatskoj, imamo svoju akademiju u koju svi naši djelatnici idu na doškolovanje u Mariju Bistricu. U idućih nekoliko godina trebat ćemo još oko tisuću ljudi više i očekujemo to riješiti na isti način. Hoćemo li trebati posegnuti za radnicima izvan Hrvatske, ne znam. Nadam se da nećemo. Za sada imamo samo dvoje radnika iz inozemstva.

Lanjske godine ste prvi u Dalmaciji izgradili objekt za smještaj zaposlenika u Zadvarju. Kako to funkcionira?

– Objekt je gotov i useljen. Može primiti oko 300 do 400 djelatnika koji se tamo mogu smjestiti. Shvatili smo da je osim plaće i uvjeta rada, jako važno imati i smještaj za radnike i napravili smo taj objekt. Tamo imamo i radionice gdje radnici mogu vježbati ako žele, ali ne moraju. Sve dobro funkcionira.

 

Jednom ste mi rekli kako ste svojim radnicima u hotelima uveli klizno radno vrijeme ujutro, kako bi mogli prije posla obaviti svoje privatne poslove iznajmljivača apartmana. Otkuda takva ideja?

– Mi hotele imamo u izrazito turističkim mjestima gdje gotovo svaki domaći zaposlenik ima i svoje privatne apartmane za iznajmljivanje. Mi to prihvaćamo kao realnost i važno nam je da zaposlenik na poslu bude koncentriran u potpunosti na ono što radi, nego da stalno misli što nije stigao napraviti prije posla. Možemo posao rasporediti tako da svi odrade svoj dio posla iako počnu nešto kasnije. Nama je bolje da radnik počne raditi u 9 ili 10 sati, nego da dođe u 6 ujutro i nervozan misli kako je to vrijeme mogao doma ispratiti goste i dati im doručak.

Kao veliki poduzetnik u Hrvatskoj, imate li impresivan vozni park, vile?

– Imam pristojan brod i uživam u njemu, a sve drugo je normalno i dovoljno za život. Svi u obitelji imamo automobile, ništa posebno. Živim u najnormalnijoj kući, privatna imovina mi nije reprezentativna. Netko bi čak mogao reći da sam mogao sve to i bolje urediti. Ali, meni to nije smisao života. Želim ugodno živjeti i ne opterećivati se ničim. Imam dovoljno i za sebe i za obitelj, ali mislim da nema potrebe za nekom vanjskom manifestacijom svega toga.

Ima li nešto što biste još htjeli ostvariti, a niste stigli?

– Nisam pretjerano ambiciozan u tom smislu. Zadovoljan sam sadašnjim životom. Zapravo prije nekoliko godina spoznao sam da neke stvari u životu trebam promijeniti. Tada sam bio predsjednik uprave, a onda smo napravili transformaciju na tim mjestima. Nitko od moje djece nije u upravi tvrtki bez obzira što su moje kćeri uspješne, školovane i sposobne. Profesionalizirao sam stvari i pustio ih iz svojih ruku. Možda sam činio greške dok sam o svemu odlučivao sam i zato mislim da je ovo bolje. Moji menadžeri koji vode tvrtku mogu doći kod mene u svakom trenutku po savjet, a sve ostalo je definirano proračunom i sve je jasno. Mislim da to dobro funkcionira i vidim dobre rezultate. Moja cijela obitelj je u funkciji savjetnika, ako nas trebaju. Ako mogu sami do planiranih rezultata, još bolje.