Sa sigurnošću tvrdimo kako bi na ovakva vrata, upravo ova stara, tradicionalna, ruzinava, sa slojevima raspucale boje, patinom drva, koja ne pamte više ni bolja vremena, velik broj ljudi reagirao u stilu – treba to hitno promijeniti. I to staro drvo baciti na prvi otpad. Ali još pouzdanije vam možemo reći kako na društvenim platformama, recimo tipa Instagrama, postoje na desetke tisuća ljudi iz cijelog svijeta što bi na fotografije viških detalja s kuća i dvorišta, ovjekovječenih na fotografijama našeg fotoreportera Duje Klarića, itekako rado stavili svoj potpis.
Jesu, dotrajala su, taknuta, starovinska, škripava, oljuštena, neka slaba i rupava, takva da kroz njih viške južine donose i sol i vlagu, bure lede kutove kuće. Iza nekih od njih još ima života. Iza nekih je život davno otišao, vjerojatno se trbuhom za kruhom preselio preko oceana. I najvjerojatnije se s tim obiteljima više ni vratiti neće.
Uglavnom će umjesto njih doći neki novi stanari, počesto stranci koji će ljepotu ponosne, stare dalmatinske arhitekture lako zamijeniti nekim komadom uglancanog drva ili plastike. Onim što sjaji, blješti, miriše na novo, čuva tako dobro da ni jedan susjed kroz njih više ne može proćiriti, kako bi vidio makar što se lipoga taj dan za marendu sprema.
Svaki kraj svoja posebna vrata ima. Naša su stara dalmatinska baš ovakva, s naslaganim daskama, isprano sivima ili mutno zelenima, i s onim velikim ključevima, teškima, masivnima, koji se nisu lako dali zagubiti. Ma nisu ni trebali, u vremenima kada su ovakva vrata bila u naponu snage, ljudi su još uvijek bili i susidi i domaći. Danas su vrata – samo vrata, uglavnom obična, dosadna i uvijek zaključana.