Mravince, dva tjedna kasnije. S terase kuće obitelji Petričević puca pogled na dolinu koja je do nekidan bila zelena kao u narodnoj pjesmi. Gusta šuma alepskog bora odmarala je oči i mještane uvjeravala da žive u skladu s prirodom, sretno odvojeni od betonskih nebodera i urbane neuroze obližnjeg Splita.
Prije dva tjedna ta se pitoma dolina s borovom šumom pretvorila u apokaliptični pejsaž, pun crnih kostura stabala koji su utonuli u naslage sivog pepela. Domaćin Tin i njegova supruga Anastasia serviraju nam kavu i rakiju, a ona hvata moj izgubljeni pogled.
- Prije, kad si gledao vani, k'o da gledaš Švicarsku – kaže sjetno. - A sada k'o da je Treći svjetski rat.
Šuma pred nama izgorjela je do zadnjeg bora, a taj zadnji bor – sada sparušeno mrtvo deblo – tek je koji metar od nas. Od vrućine požara svi prozori na kući su popucali. Pocinčana ograda oko kuće izdržala je vatreni nalet, ali travnjak između ograde i kuće potpuno je spržen, kao i kosilica koja se nalazila u dvorištu, tek desetak centimetara od kuće. Sama kuća, pak, ostala je čitava zahvaljujući tome što je fasada obložena kamenom vunom, koja ne gori.
Oblak iznad Žrnovnice
A tog ponedjeljka u domu Petričevićevih sve je krenulo idilično. Kćer Maria nije bila tu, ali je petogodišnji sin Daniel živahno trčkarao po dvorištu, igrajući se sa zlatnom retriverkom Čuvom i crnim rotvajlerom Hulkom. Anastasia je nekud izašla i upravo je ona, prva u obitelji, primijetila da se nešto događa.
Tin vadi mobitel, pokazuje mi fotografiju velikog oblaka dima koju mu je tog ponedjeljka supruga poslala. Bilo je 9.30 ujutro.
- To je bio oblak iznad Žrnovnice, tamo je cili dan gorilo i tinjalo – tumači mi, pokazujući što je u 9.31 odgovorio supruzi:
"A vidio sam", glasila je njegova poruka.
Potom mi čita poruku koju je Anastasia poslala u 9.32:
"Šta ćemo? Nije mi drago."
Tu moj domaćin sklapa mobitel i ostavlja ga na stol. Šuti i gleda u spaljenu dolinu.
- Pa što ste joj odgovorili? - pitam.
- Da ćemo kupit kanader – nevoljko kaže, svjestan kako njegova tadašnja šala zvuči u ovom postpožarnom kontekstu.
- A ko je mislio da će doć dovde – veli potom, kao da se pravda zbog čega je tog ponedjeljka u 9.33 poslao baš takav sms supruzi.
Dodaje kako su mještani Mravinaca bili relativno opušteni, uvjereni da će ih netko iz sustava na vrijeme obavijestiti ako se požar u Žrnovnici otme kontroli i krene prema njima.
Tin je tog kobnog ponedjeljka imao i poseban plan. Baš tog jutra stigao mu je naručeni veliki roštilj kojeg je naumio postaviti u dvorištu: plan je bio da ga raspakira, montira, i odmah tu večer pozove susjede i prijatelje na feštu.
No u zadnji čas je, zbog brojnih obaveza, taj plan odložio za neki drugi dan, ne sluteći da će koji sat kasnije čitavo Mravince postati pakleni, ognjeni roštilj, iz kojeg će ljudi očajnički spašavati kuće i živote.
Pokazuje mi veliku, neraspakiranu kartonsku kutiju u dvorištu: roštilj je još unutra, u kutiji.
- Ka da mi je neki đava reka da ga ipak ne otvaram, inače bi izgorija ka i kosilica – kaže zamišljeno.
Čarli i Ćićo se pomirili
Uto pristižu Tinovi susjedi Ivan Tente Čarli i Mate Perkušić Ćićo. Iako je od katastrofe prošlo već sedam dana, još su uzbuđeni kad prepričavaju detalje tog ponedjeljka: Ivan pali cigaretu za cigaretom, a Mati su oči pune suza dok priča kako nije uspio spasiti svoj pomoćni objekt, u kojem su mu izgorjeli traktor, prikolica, trimer, motorna pila, građevinski alat i 12 metara ogrjevnog drva.
Izgleda da su tom prilikom pale i teške riječi između njega i Ivana, koji mu je pomagao gasiti plastenik: Ivan je prvi shvatio da plasteniku nema pomoći i pokušao je odvući Matu, da u požaru ne izgubi i glavu, što Mati u tom trenutku nije dobro sjelo, pa je očito izgovorio Ivanu i ponešto što ne misli.
- Ja sam se odma ujutro ispriča Ivanu – kaže, i okreće se susjedu.
- Evo opet se ispričavam, ti znaš da je to bilo u afektu...
- Mate, sve je u redu – veli Ivan.
Naši sugovornici drže da je sustav morao bolje reagirati: dovoljno bi, vele, bilo da je odmah ujutro na teren izišlo tisuću vojnika s pedeset motornih pila, koji bi posjekli barem rubove borove šume u dolini, i tada se požar ne bi domogao Mravinaca.
- Nisu vatrogasci zakazali, nego komunikacija i logistika – zaključuju, dok se u pozadini čuju povici romskih sakupljača starog željeza, koji već danima obilaze Mravince i ljudima nude otkup onoga što je izgorjelo. Dokaz da su Cigani brži od države.
Izgorjela kuća najbliža hidrantu
Vatra je zaobišla kuću Petričevićevih, ali je susjedna kuća potpuno izgorjela: u njoj je živjela Blaženka Dadić Bose s dvoje djece (ta je obitelj trenutno zbrinuta u Splitu, kod Bosine sestre, op. D.P.). Kako smo baš kod njene kuće pri dolasku vidjeli veliki, u plavo obojeni hidrant, pitam sugovornike kako to da im ta činjenica nije pomogla. Kao da sam bombu bacio na stol.
- Samo sam čeka da to neko pita – odmah reagira Ivan. - Sve mogu razumit, i brzinu požara, i vitar, i iznenađenje, ali da izgori kuća koja je najbliža hidrantu, to ne razumim. Ja imam ključ od hidranta, ali šta mi vridi ključ kad nemamo ni cijevi ni mlaznice? Da smo to imali, mi bi sve sami ugasili.
- Da je bilo samo 120 metara crijeva, sve bi bilo spašeno – potvrđuje Tin, i nastavlja: - Kad je oko šest i petnaest popodne počela gorit ova šuma, ja sam reka Ivanu da idem u Bauhausa kupit cijevi za hidrant, ali nije prošlo ni deset minuta, a požar je već stiga do nas, sin mi Daniel počeo vikat: "Peče kuća". Jedva smo imali vrimena potrpat žene i dicu u auta, da odu za Split, a mi smo ostali gasit s običnim gumama za vodu.
- Kad su oko osam i po stigli vatrogasci, već je sve izgorilo – dodaje Ivan.