Trosjed, kao nov, odbačen je pred vratima Hrepićevih. Vatra ga je u žurbi zaobišla, imala je važnijega posla od sjedenja na šarenom kauču.
- Doša je nekidan lola s mercedeson i mrtav ladan ga izbacija, misli valjda da je to normalno, da smo svi mi jadnici šta ovde živimo. Vika san za njin, zaletija se, ali dok san dotrča iz vrtla, on je već bija uteka - govori Toni Hrepić.
Razočaran je u ljude, stvarno nas ima svakakvih, bahatih najviše, a opet, do neba je zahvalan prijateljima. Oni koji nisu mogli pomoći, zvali su, a on im nije imao kad odgovoriti, valjalo je gasiti, a ne pričati.
- Uopće mi nije jasno kako nismo svi izgorili, kako smo se iz ovoga mogli čitavi izvuć. Virujte mi, bilo je gotovo, kraj, vatra nam je došla do kućnih vrata, bija je takav plamen da san mislija da cila kuća gori, da nam nema spasa - kaže Toni i grli suprugu Branku.
Ostao zbog pasa
Taman je došao iz trgovine. Parkirao je automobil pred kapijom na adresi Dračevac 116, izvadio iz prtljažnika netom kupljeno gumeno crijevo, pa se zagledao u svoje imanje. U masline u dvoru koje su preživjele. I čemprese koji nisu. Branio je kuću do posljednje kapi vode, otac je ostao s njim, a suprugu je jedva uspio nagovoriti na evakuaciju. U zadnji čas.
- Na brzinu san spremila šta san mogla, ono šta je u kući bilo najvridnije i šta san mogla ponit. Pokupila san i najmanjega pasa, e, ovoga maltezera, i utekla - kaže nam Branka.
- Uteka bi i ja, ali ova druga dva pasa nisan nikako moga smirit, osta san samo radi njih - dodaje Toni.
Prava priča tek kreće. Uzroci su, naime, bitni, a ne posljedice. U blizini je Karepovac, ekološka bomba o kojoj se sve znade, no u "Čistoći", čuvarima splitskoga smeća, ponašaju se, tvrdi bračni par Hrepić, kao da smo na cvjetnoj livadi, a ne usred velegradskog probavnog trakta koji svaki trenutak može eksplodirati.
- Molija san ove iz "Čistoće" ko zna koliko puta da izađu s dva bagera i očiste ovaj teren, upozorava san ih da će se zlo dogodit, ali oni to nisu tili napravit. Evo, pogledajte, na pet metara od moje kuće i dalje dimi, do četri ure smo jutros žena i ja polivali ovo misto, ali ga nismo uspili ugasit, ko zna šta je ispod da ovako dimi - ogorčeno će Toni Hrepić.
Vatrogasci Hrepićima nisu mogli doći upomoć, skočili su, srećom, prijatelji. I Torcida. I obližnji nogometni tereni Franka Bućana spašeni su u zadnji trenutak. Već su počeli gorjeti kad su se, tvrdi Toni, odnekud pojavila tri momka s kantama vode.
Jutro poslije požara koji je prestravio Split reporteri "Slobodne" pratili su crnu crtu. I slušali strašne ispovijesti. A najčešća riječ koju su naši sugovornici izgovarali bila je - čudo. Čudo kako se požar brzo širio. Čudo kako je vatra gutala sve pred sobom. Čudo kako smo preživjeli.
'Sve san snimija'
Dražen Drnas iz Mravinaca, Ulica Marka Marulića, izvadio je mobitel i pokazuje nam sliku za slikom.
- Vidi, sve san snimija. U 17.49 dimilo je iza brda, daleko da ne može, mislija san, bit dalje. U 18.01 san već, za svaki slučaj, posla dicu u grad, u 18.21 ušla je vatra u Kučine, jadni Kučinari, mislija san tada, kad u 18.34 evo ti je kod nas. Pakal je nasta dok se nisi okrenija, za ne povirovat. Čuja san legende o šiškama, ali da ovako mogu letit, da ovako mogu vatru pribacivat, nisan moga ni zamislit, a nisan moga zamislit ni da sić vode može zlata vridit, ko protiv sića išta više kaže, taj nema pojma - glasno će Dražen.
Nije ih puno zgradu u Marulićevoj branilo, njih samo sedam, osam, vatrogasaca, veli, nije bilo. Dijete su iz obližnje kuće, zubarove, izbavili. Da je samo vidite, ona siva, a sve okolo ugljen.
- Dašta je nego bila panika, tražiš gumu, a nigdi gume, žene plaču, gori na sve strane, gori gumenjak Crvenoga križa, ovde in je skladište, miči kamion, pun je benzina, dodaji siće, polivaj, polivaj - prepričava Dražen dramatične mravinačke sate.
Nešto prije 19 sati Bosa Dadić napustila je svoj dom, niti stotinjak metara zračne linije daleko od Draženova. Šiški je to čas posla. Sad je vidiš, sad je ne vidiš. Dok ne plane, kurva, na drugom kraju mjesta. Na krovu Bosine kuće.
Ništa od kuće nije ostalo. Prepoznati je moguće tek bojler i nekoliko pločica iz kupatila na gornjem katu. Bosa je tu s dvoje djece živjela, a sad ćemo vidjeti državu na djelu. Ne ljude, jer ljudi bi, i to ćete čuti, Bosi novu kuću do nedjelje sagradili, na državi je da djeluje, da pokaže čemu služi, zašto je imamo.
- Šta je nama jedna ovakva kuća, fala Bogu nismo nemoćni, bogati su Mravinci, nikad ovde gladi nije bilo - tvrdi Edo Duplančić.
'Žerava mi po leđima padala'
Skupili se susjedi pa gledaju u Bosinu kuću. U ono što je od nje ostalo. Pa gledaju u svoje kuće. Pa opet u Bosinu. Valja im se dobro dragome Bogu za ovoliku milost odužiti.
- Bio sam na sprovodu u Vrgorcu, kad žena me zove da sve gori, a ceste zatvorene... - govori Berislav Bušelić.
- Žerava mi je po leđima padala, gasio sam i plakao - dodaje Janko Ciganik.
Vatrogasci su, uglas će, došli kad je sve bilo gotovo, kad je već izgorjelo što je imalo izgorjeti i kad su Mravinčani obranili što su mogli obraniti.
- Ajde, bar zmija sad neko vrime neće bit, a sad napokon znan i di su mi međe, sve mi je baš lipo očistilo - na crnu šalu baca Duplančić.
Ivici i Marici, a još smo u Mravincima, Ulica Ante Starčevića, bajka je završila. Izgorjele su im masline, breskve su im se smežurale, a smokve karbonizirale.
- Đava odnija i masline, glava je važna, neka je ona na ramenima, a za drugo ćemo lako - gaze Ivica i Marica Rogulj po zgarištu i zalijevaju i dalje kao što su cijelu noć zalijevali.
Boris Anić i Mario Burov grintaju na političare. Savjetuju ih da gledaju kako će još kanadera nabaviti, a ne borbene avione, što će nam, da ne bismo s njima možda Moskvu napadali.
I još ih nešto muči, zapravo dvije stvari. Prvo je gdje su bili vatrogasci, jer niti jednoga u svojoj ognjenoj muci vidjeli nisu, a drugo, koliki će im biti računi za vodu. Bobane - a to mi umjesto njih župana zovemo - je li se dade štogod po tom pitanju učiniti?
U Kučinama, na šetalištu Drage Markovića, ljudi se u tišini okupljaju. Kao na žalovanju. Izgorjeli automobili, nagorjele kuće, među njima i suvremene novogradnje, nestvaran su prizor. Spaljena zemlja u doslovnom smislu. Vlasnik Auto centra "Popović" nije doma. Dan prije požara, čujemo, otputovao je na godišnji odmor. U Budvu. Prijatelji ne znaju kako da ga obavijeste da je pred njegovom radnjom bilo najgore. Da je ovaj užas još dobra vijest kako je moglo biti.
Divna Popović nam prepričava kako joj je na balkonu kauč izgorio, a ostali vade mobitele i snimaju. Ako nije bilo na Facebooku, kao da se nije ni dogodilo. Apokalipsa danas i uživo, Coppola više nije potreban, svatko ima svoj film neizmaštane strave i užasa.
'Takička zrelost' vatre
Za kraj smo ostavili Grabovu ulicu. Na Kili. Neda Polić i njezina kuća okružena breskvama i orasima već su bili prekriženi. Vatra je napravila obruč, pokazala taktičku zrelost i napala dom Polićevih iz svih smjerova, znajući kako bi upravo ta bitka mogla biti prekretnica u ratu za Split.
- Za deset minuta je plamen s Karepovca doša do nas. Sami smo gasili koliko smo mogli, vatrogasaca nije bilo, a kad su došli, jedan me uvatija za ruku i počeja vuć. A ja držin gumu i ne puštan. Cili san život bila gladna i žedna da bi ovo stvorila i sad ti oćeš da sve napustin, e, bome neću, makar izgorila. Svašta san ja još u svome bunilu vikala, a na kraju su me ipak uspili odvuć - priča nam Neda, dok je čuva vojna policija.
Čekaju da dođe predsjednica, da obiđe vojnike koji su pomagali u gašenju - eno ih polijegali od umora, ali nam VP-ovci ne daju ni blizu prići - da ih okuraži, da im, možda, i koju brentaču dadne.
Malo poviše, tamo kod POS-ovih zgrada, skupilo se večer prije mnoštvo. I "Slobodna" je u utorak na naslovnoj stranici s toga mjestu fotografiju inferna objavila.
Špalir. Ljudi jedan drugome pružaju gumu, dodaju kante s vodom. Torcidaši, navikli na paljenje, gase kao da im Sjever gori, i predsjednik Hajduka Ivan Kos im se pridružio, i ministar Damir Krstičević se pojavio, aždaja se čini neukrotiva, a Neda prekrižila ruke, gleda prema svojoj kući, prema svemu svome, i ne vjeruje da će išta ostati.
- Oka nisan sklopila. Došla san jutros radit, u "Konzuma", a šefica poludila, da šta san dolazila, da odma iden doma se odmorit. I, evo me, doma san, a opet ne mogu oka sklopit, i ko zna kad ću moć opet...