Razgovarali smo s prof. dr.sc. Lidijom Petrić s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu o sadašnjosti i budućnosti najvažnije dalmatinske gospodarske grane.
Iz godine u godinu hrvatski turizam bilježi rekorde u broju dolazaka i noćenja gostiju. Je li to rezultat promišljene turističke politike ili više inicijative pojedinaca?
– Istina je da se veći broj projekata događa zahvaljujući agilnosti pojedinaca. No, usprkos inventivnosti privatnog sektora, često sam razočarana kako se značajan broj poduzetnika ponaša kad je riječ o odnosu prema resursu na kojem gradi vlastitu turističku priču (npr. odnos prema kulturnoj baštini, plažama i sl.).
Istodobno, duboko sam razočarana inertnošću javnog sektora, od državne razine na kojoj, zbog političkih igara, nema kontinuiteta u odlučivanju i upravljanju razvojem jer svaka nova vlast kreće od početka, kao da se turizam u Hrvatskoj počinje razvijati upravo s njima, do lokalne razine, gdje ne samo politikantstvo, nego i nedovoljna razina znanja te nespremnost na uvažavanje mišljenja drugih dionika, često dovode do katastrofalnih odluka.
Uvjerena sam da Hrvatskoj ne nedostaje kvalitetnih stručnjaka, no političke igre su te koje diktiraju procese. Upravo zbog ovakvog pristupa, temeljenog na političkim umjesto stručnim odlukama, turističkim razvojem se ne upravlja na integralan i održiv način, nego se pod krinkom stalnog rasta dolazaka i noćenja skrivaju i/ili pravdaju mnoge pogrešne odluke, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru.
Koliko je dobro oslanjati se u nacionalnoj ekonomiji najvećim dijelom na turizam?
– Turizam je i blagoslov i prokletstvo u isto vrijeme. Neosporan je njegov doprinos rastu i razvoju nacionalnog i lokalnog gospodarstva, no lako stvara lažni privid blagostanja i sigurnosti koje samo jedan čin terorizma, prirodna kataklizma ili naprosto recesija u glavnim emitivnim ekonomijama, može trenutačno srušiti.
Hrvatska je zbog prevelikog oslanjanja na turizam izrazito osjetljiva na svaki poremećaj na tržištu i svi koji se njime bave moraju toga biti itekako svjesni. U priobalnim područjima gotovo da nema obitelji koja se izravno ili neizravno ne oslanja na turizam, a nekima je on i jedini izvor prihoda.
Činjenica da ovdje turizam generira položajnu rentu koju mnogi uživaju dovela je do uljuljkanosti u uvjerenju da će lagodan život u turističkom raju trajati dovijeka. Nažalost, nema jamstva za takav scenarij i stoga bih onima koji sve karte stavljaju na turizam poručila da budu oprezni. A to, dakako, vrijedi i za one koji odlučuju o strateškim opredjeljenjima na državnoj razini.
Novi motivi dolaska
Sunce i more oduvijek su bili glavni hrvatski adut. Je li to danas dovoljno?
– Sunce i more i dalje su glavni adut hrvatskog turizma. Tome u prilog govore i podaci istraživanja (TOMAS), Instituta za turizam, u kojem ispitanici 2014. godine ističu pasivni odmor i opuštanje kao glavni motiv dolaska u Hrvatsku (njih 75 posto), iako raste udio i drugih motiva, kao što su zabava (43 posto), nova iskustva i doživljaji (30 posto) te gastronomija (26 posto).
Očekujem da će ubuduće udio novih motiva dolaska u Hrvatsku još intenzivnije rasti. Hrvatska se mora prilagoditi novim zahtjevima jer je konkurentska utakmica na globalnom tržištu nesmiljena i vodi se, ne više cijenama, nego kvalitetom, sigurnošću te raznovrsnim i jedinstvenim sadržajima.
Koristimo li dovoljno naše potencijale u prirodnim atrakcijama, kulturnoj baštini, gastronomiji i drugim područjima zanimljivim modernim svjetskim putnicima?
– Ne! Usprkos pozitivnim (ali sporim) promjenama, još uvijek se ne prepoznaje vrijednost mnogih resursa. Djelatnici u turizmu i lokalne zajednice trebaju postati svjesni da svaki resurs u sebi nosi atrakcijski potencijal. Samo ga treba prepoznati, interpretirati i “upakirati” u zgodnu turističku priču te ga učiniti fizički i tržišno dostupnim, vodeći računa o njegovoj zaštiti i odgovornom korištenju.
Spomenimo, primjerice, “bird watching”, tj. promatranje ptica, na kojemu je Kostarika izgradila svoju turističku priču, ili primjer Južnoafričke Republike koja privlači posjetitelje na druženje s velikim bijelim morskim psinama. Hrvatska je prepuna neispričanih turističkih priča i stoga trebamo postaviti pitanje što je razlog tome.
Nije li do danas neispričana turistička priča o srednjovjekovnim stećcima zavrijedila jednaku pažnju kao i svjetski poznata priča o Stonehengeu u Velikoj Britaniji? A priča o Saloni, ne zaslužuje li bar dio slave koju nose antički Pompeji? Zašto neke destinacije iz ničega stvaraju atrakcije, a mi na njima doslovce ležimo i ne znamo kako ih prepoznati i valorizirati?
To su pitanja koja traže odgovore, a njih može iznjedriti samo suradnja stručnjaka raznih profila.
Možete li izdvojiti neki primjer kvalitetnog upravljanja turističkom destinacijom?
– Ključne riječi u procesu upravljanja turističkom destinacijom su: partnerstvo, suradnja i odgovornost. U tom procesu velika je odgovornost na osobi koja upravlja gradom/općinom jer bi ona trebala biti nositelj i pokretač promjena. Ako intelektualni i upravljački potencijali takve osobe/a, kao i sposobnost suradnje s mnogim akterima, nisu dostatni, teško je očekivati da će se destinacija razvijati na kvalitetan način.
Kad je riječ o primjerima kvalitetnog upravljanja turističkom destinacijom, nemam osobnog uvida u pojedinačne slučajeve, no na temelju dostupnih informacija mogu izdvojiti Mali Lošinj. Kvalitetu lošinjskog turizma potvrđuju deseci domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja dobivenih u raznim kategorijama i za razna postignuća, još od 2006. godine.
Kakvim vidite razvoj turizma u Dalmaciji? Koliko smo konkurentni?
– Dalmacija je postala u drugoj polovini 20. st. prilično poznata destinacija kupališnog turizma i na toj je “slavi” temeljila svoj razvoj sve do konca 80-ih, kad su izmijenjeni trendovi potražnje doveli do njezina zastarijevanja kao turističkog proizvoda, što je dodatno pogoršao Domovinski rat.
Zbog toga je Dalmacija zaostajala u turističkom razvoju za konkurentskim mediteranskim destinacijama. U Španjolskoj se ruralni turizam, kao dio strategije rasterećenja obalnih destinacija masovnog turizma, počeo razvijati još koncem 80-ih godina 20. st., dok se kod nas taj trend aktualizirao tek odnedavno (nešto ranije u Istri), djelomice potaknut i regionalnim razvojnim politikama Europske unije.
Iako se zadnjih godina primjećuju kvalitetne promjene u mnogim segmentima turističke ponude, mišljenja sam da se naši napori ubuduće moraju više usmjeriti upravo na kvalitetu razvoja, a ne samo na fizički porast prometa i kapaciteta smještaja.
To znači nove kvalitetne i inventivne proizvode oblikovane za potrebe manjih tržišnih skupina, nove upravljačke tehnike, nove tehnologije u interpretaciji atrakcija, nova znanja i vještine u oblikovanju zelenih politika itd. Uvjerena sam da već sada imamo potencijala za implementaciju svega navedenog, ali su još uvijek veliki otpori novostima, poglavito ako one znače i veća ograničenja i postrožene mjere kontrole...