Ispovijest Splićanina koja pokazuje kako je biti gay u Dalmaciji: Napadan sam 20 puta, tukli su me, prijetili da će me zaklati, a policiju nije briga

Ovo je priča Ante Beusa, knjigovođe i LGBT aktivista iz Splita, koji je tužio Republiku Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava.

Pravno, njegova je odvjetnica Sanja Bezbradica-Jelavić tužbu poslala 27. veljače ove godine. Od suda je 30. ožujka dobila obavijest da se predmet vodi kao "Beus protiv Hrvatske" te da je tužba poslana na očitovanje Republici Hrvatskoj.

Prema tužbi, Beusu su povrijeđena ljudska prava zajamčena Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava, i to člankom 3. - nije provedena efikasna istraga - člankom 6. - nije proveden pravičan postupak - člankom 8. - jamči pravo na privatni i obiteljski život - člankom 14. - jamči pravo na nediskriminatorno postupanje jer se smatra da su sve povrede tužiteljevih ljudskih prava povezane s diskriminacijom zbog njegove seksualne orijentacije.

Oslobodimo li priču suhog pravničkog jezika, Beus je građanin Splita koji je u svome gradu napadnut više od dvadeset puta, i to uglavnom na Skalicama. Gdje živi. Počelo je 2013. godine, kad je vodio splitski pride. Trajalo je skoro dvije godine. Vrijeđali su ga, trčali za njim, gađali ga, udarali, a samo je jednom jedan napadač osuđen, i to krajnje blago – odmjeren mu je rad za opće dobro i morao se ispričati Beusu. Što nije uradio.

"Prvi put je bilo 2013. godine nakon pridea. Mene i još jednu sudionicu prepoznala je skupina od petnaestak ljudi. Počeli su trčati za nama, loviti nas u kvartu, vikati 'pederi, ubit ćemo vas' i slično. A kako poznajem kvart, uspjeli smo nekako pobjeći u moju zgradu. Nismo htjeli paliti svjetlo na stubištu da ne vide gdje živim, tada to nisu znali.

Kad razmišljam o tome, snašao sam se dobro, iako ja nisam nasilan čovjek, uopće ne mogu shvatiti da netko nekoga zbog nečega napada.

Napadače nismo vidjeli, samo smo ih zapazili perifernim vidom kako trče prema nama, čuli da nas vrijeđaju pa smo počeli bježati, spašavati se.

Kad smo došli u moj stan i malo se smirili, nazvao sam policiju. Tu se pojavio prvi problem, ispočetka nisu htjeli doći. Onda smo nazvali aktivistkinju Sanju Juras pa je ona telefonirala policiji i policajci su se pojavili tek nakon toga.

Došla su dvojica, jedan je bio O.K., a drugi bezobrazan, nije poštovao naš strah, niti je ozbiljno shvaćao što se dogodilo. Tražili smo da ode i otišao je.

Prvi napad nisam ozbiljno shvatio. Bilo mi je grozno, ali sam mislio – to je izoliran slučaj, više se neće dogoditi, čudio sam se da me netko prepoznao. Nakon nekoliko dana prošao je i strah, nisam se osjećao pretjerano ugroženo, ali bio sam zatečen reakcijom policije, očekivao sam veću dozu ozbiljnosti.

S vremenom napadi su se počeli događati jako često, vjerojatno zato što su shvatili gdje živim pa se ta informacija proširila i tako se povećao krug napadača. Napadali su me tjedno, mjesečno, bilo je grozno.

Najgore je bilo kad su mi pokušali ući u stan u kojem sam bio s prijateljem. Netko je pozvonio na parlafon, pitao sam tko je, neki je glas rekao 'poštar' i ja sam otvorio vrata zgrade. Onda sam otvorio vrata stana, ali oni su ih nogom gurnuli, htjeli su ući. Srećom, imam stepenicu kod vrata, ona su se odbila od nje i uspio sam ih zatvoriti.

A protuprovalna su pa nisu ušli, ali su lupali, psovali, razbijali sigurno pet-šest minuta. Zvao sam policiju, došla je nakon što su oni otišli.

Policajci su uzeli naše izjave, ali nisu tražili otiske, ni ispitali susjede, ništa. Meni su rekli da su ih tražili po kvartu i da su našli samo jednu nadzornu kameru na kojoj se ništa nije vidjelo.

Prijavio sam sigurno dvadesetak napada, policija se svaki put odazvala, samo što ne znam koliko je to bilo ozbiljno. Nisu nikad bili pretjerano ljubazni, ali ni otvoreno neugodni nakon prvog puta.
Samo je jednom policija bila uspješna.

Mene i prijatelja presreli su u Starčevićevoj ulici, počeli nas pratiti, dobacivati za nama. Došli smo do jednog kafića, oni su nas okružili, napali, udarali, ozlijedili... Premda su našli počinitelja, policajci su postupali jako loše. Imali su svjedoka koji je naveo imena i prezimena napadača, opisao događaj isto kao i mi, ali su ga policajci zaboravili legitimirati pa ga poslije nije bilo moguće pozvati na razgovor.

Na kraju, prijavljena su trojica, a samo jedan je osuđen. Jednog smo prepoznali prijatelj, ja i neidentificirani svjedok koji ga je prozvao imenom i prezimenom, ali nije gonjen jer je imao alibi. Po alibiju, u vrijeme napada bio je na pričesti. Pričest je bila u crkvi u Sukoišanskoj udaljenoj dvije-tri minute hoda od mjesta napada, a proslava pričesti bila je u 'Mornara', udaljenom desetak minuta šetnje.

Državno odvjetništvo uvažilo je njegov alibi. Drugog su uhvatili, ali taj nije imao nikakve veze s napadom pa je oslobođen. Treći je osuđen na Prekršajnom sudu na rad za opće dobro i morao mi se ispričati, što nikad nije uradio. Još me vrijeđao na sudu, govorio da ne želi sjediti pored mene. Tražio sam da se to unese u zapisnik, a sutkinja diktira:

'Svjedok traži da se ponašanje optuženika unese u zapisnik', iako ga nije opisala. Kasnije sam inzistirao sam da se presuda provede, tražio sam takozvanu ovrhu presude na Visokom prekršajnom sudu, ali to se nije dogodilo jer je policija počinila proceduralnu grešku."

Nju, grešku, nećemo opisivati, jer je prostora premalo, a detalja od kojih se skicira slika Antine muke i previše. Zato ga još pitamo zašto je tužio Republiku Hrvatsku?

"Nije mi motiv odšteta, nego ne bih htio da se to događa ikome, želim da policija napokon počne raditi neke stvari. Znam da nisam jedina osoba koja je žrtva sličnih napada, mislim da se iz grada treba maknuti atmosfera straha i da trebamo živjeti u društvu u kojem će svi biti prihvaćeni. I, naravno, posebno mi je smeta nekorektan odnos policije. Jednom me u Marmontovoj vrijeđao aktivist udruge 'U ime obitelji' kad su spremali onaj referendum za brak.

Opisao sam ga, nije uhvaćen. A u Ulici Domovinskog rata napao me momak kojeg znam iz viđenja iz grada, prijetio je meni i prijatelju da će nas zaklati. Ni on nije uhvaćen.

Ono što nije uradila policija, uradili su prijatelji i susjedi, založili su se za mene, našli napadače, zvali ih, rekli im da prestanu. I prestali su. A ako su ih oni našli, mogla je i policija. Živim u premalom kvartu, Split je premali grad. Policija je hitro reagirala samo jednom kad su mi za vrijeme pridea čuvali stan. Tada su njih napala dva momka. Odmah su ih uhapsili, a mene su u postaji nagovarali da ih optužim i za napade na mene,što nisam uradio jer s tom dvojicom stvarno nisam imao problema.

Sada manje razmišljam o napadima, ali dok je to trajalo, osjećao sam se grozno. Gledao sam kako doći doma okolnim putevima, razmišljao u koje vrijeme kuda moram proći, to je bilo grozno razdoblje, dobio sam i psorijazu. Prijateljica se i dandanas boji za mene u nekim situacijama, kad je utakmica, mislim se trebam li izlaziti vanka."

Bili su to detalji iz života građanina države koja se voli nazivati pravnom. I članica je Europske unije.