Nije luda bila ona Austro-Ugarska! Znala je ona kako natirat čovika da je posluša. Rebni ga po džepu. Nitko ne voli kad mu diraš u takujin. A to je koristila i u jednu dobru svrhu, poticanja obrazovanja i sve veće pismenosti.
Tako je pred nama osvanuo papir iz 1894. godine koji čuvaju u obitelji Ninčević u Solinu, o globi koju je morao platiti Luka Ninčević jer mu sin Marin nije bija trinaest dana u školi, i to neopravdano.
E, eto ti ga na! Bez valjanog opravdanja udre ti globu, pa nek ti dite picaje.
Žuti ta karta ima više od 123 godine. Tri rata je preživjela.
- Srića bog da mi danas ne plaćamo globu. Kad san pročitala ovaj dokument vezan za didu, to je prvo na šta san pomislila – s osmijehom je odahnula Marijana, najmlađa Marinova unuka, a majka današnjeg srednjoškolca.
- Austro-Ugarska je lipo riješila tu reformu. A u nas danas, oće li je bit, kakva će bit, kad će bit, nikad kraja... Sviđa mi se kako je to tada služilo poticanju obrazovanja i opismenjavanju stanovništva - nadovezuje Marijana Kirevskidalje ovu priču, jer je i nju zaintrigirala didova ostavština, pa se dala malo u potragu i za podacima o školstvu tog vremena.
- Te je godine bilo izdano 6436 odsuda, globa, roditeljima djece koja nisu redovito pohađala školu – pronašla je, među ostalim, i taj podatak koji se odnosi na 1889. godinu, u zapisu Ivanke Kuić o reformi školstva toga doba.
Sigurno se zemljoradnik Luka nije obradovao dopisu od 18. veljače 1894. godine koje mu je stiglo na kuću u Lamotinu od "Kotarskog učionskog vieća" da ima platit jedan fiorin globe u korist učiteljske mirovinske zaklade jer mu je sin Marin kroz listopad trinaest puta izbivao iz učionice, a to nije "dovoljno i kao što treba opravdano bilo".
Vidiv da diete za kojega redovito učionsko pohadjanje Vi ste odgovorni, naime Marin - izbivao je iz učione kroz prošasti mjesec listopad 1894. - 13 puta... Ovo c.k. kotarsko učionsko Vieće na temelju 23 pokrajinskoga zakona 14. rujna 1881 Br. 31 osudjuje Vas da platite u ime globe kroz 14 dana u ruke potpisanog... inače utjerat će se ta globa priekim upravničkim putem, poručuju iz "Kotarskog učionskog vieća".
- Dida je ima tada deset godina – pokazuje nam njegov rodni list unuka Gorenka Ninčević iz Đurini, koja doma čuva ovaj uokvireni dokument. Marin, rođen 1. rujna 1884. godine, sin Luke i Jake, rođene Katić... umra 1963. godine u Solinu. Stavila i globu "pod caklo", pa na počasno mjesto stoji u kući, kao i sve fotografije njihove loze Ninčević, počevši od dida Marina i babeMatije, rođene Žižić, naniže, do najmlađih danas.
Nije čudo da je kod nje sve to priživilo, jer joj je doma sve kao za neku tradicijsku izložbu. Čuva još i njihovu bračnu sobu, pravo onako kako je bilo od dana vjenčanja, prije više od jednog stoljeća, pa posjela rodice na postelju dida Marina i babe Matije.
Teta Gorenka i njezina sestra Vanja Jankov, koja živi odmah kuću pored, u mirovini su, a u Solinu su poznate čuvarice običaja, kao članice Udruge "Solinjani".
- Jednon smo cilu sobu prinili doli u "Zvonimira" na izložbu. Ja odvela unuka na otvaranje, a on kaže: "Bako, a šta si me tribala vodit, pa to san već sve u kući vidija!" - nasmijala nas Vanja, dok se ponovo skalajemo u konobu dida Marina.
Vratili se ponovno na njegovo izbivanje iz škole. Pučka škola u Solinu u to se vrijeme nalazila u kući Šperaca, u centru.
- A ko nije bar jedanput pica, nije đak - hoće dati do znanja Vanja, stajući tako u didovu obranu.
- Nisan ja! - uskliknula je odmah rodica Željka Tadić, Marijanina sestra, ali sjetila se ipak događaja iz osmog razreda.
- Ajde, jesan! Al' samo jedanput. Nagovorilo me, jer je jednu iz razreda tribalo pitat, pa, eto, radi solidarnosti. I umirala san od straja. Ali solidarnost je solidarnost! - ustvrdit će Željka.
- I ja san jednon pokušala picat. Zapravo, izostala san iz škole misleć da će mi mater sigurno opravdat jer smo doma postavljali pločice – uključuje se u raspravu i teta Gorenka.
Bilo je to davno, al' i danas pamti šta je mater učinila.
- Ja računala da će me opravdat, a ona još rekla učitelju: "Je, postavljali smo pločice, ali ona van ništa nije radila. Mogla je učit engleski da je tila!" I tako je neslavno završija moj pokušaj picavanja – zaključuje Gorenka.
- Danas se mladi zabiju u kafić, a dida je sigurno iša igrat na plovke, franje, vatat tice ili igrat na krpaša – misle unuke kazujući kako u ono vrijeme izostanak iz škole i nije bilo baš nešto neobično, roditelji nisu baš puno vodili računa o školovanju djece, ili su puno radili pa nisu imali kad, a neki su mislili da nema ni potribe da im djeca idu u školu.
- Marin je ima jedno četri godine kad je osta bez matere. Išli čupat travu gori na Kozjak, pa pala niz Gredu. Ćaća se posli ponovo oženija, tako da nije baš vodija puno računa o Marinu... - prepričava Gorenka, a na to je sve podsjeća i jedna slika na zidu.
Dida se posli zavitova sveton Juri čija je crkvica na Kozjaku, da mu čuva familiju, a slika tog sveca šta ubija zmaja još visi poviše forcira za robu. I u Gorinu srcu posebno misto, kaže.
Marin i Matija imali su trinaest dice, jedanaest muških i dvi ženske. A, kako je to u ono vrijeme nažalost bivalo, osam ih je umrlo po rođenju ili od nepune godine dana, dvoje kasnije poginulo u Drugom svjetskom ratu, tako da im je ostalo samo dvoje: Kosovka, odmilja zvana Kosa, i Dinko, poznatiji u Solinu ka Drinko Marinovićev. Od Kosovke je danas pet kćerki: Željka, Sanja, Beba, Jagoda i Marijana, a od Dinka su Vanja, Gorenka i Lovre koji živi danas u Ljubljani, ostao nakon studija i oženio se tamo.
- Picavanje nije didu nalik. Vjerojatno nije bija ni svjestan značenja škole u ono vrime, il' su to bile samo dičje nepodopštine, jer Marin je cili život bija radišan - spominju ga se njegove unuke.
- Dida je bija pismen, završija je mislin šest razreda. Ako si zna čitat i pisat, bija si onda veliki čovik - govori teta Gora.
- Posli je ka i svi u ono vrime radija u cimentari, baca vriće. Svako jutro je do tvornice iša na magarcu. A, onda kad bi se vratija doma, uvatija bi se polja i vinograda – kazuje Vanja.
- Od picaroša posta vridan čovik, posli je otkupljiva zemlje šta mu je ćaća zapija na karte – ispričat će Gora vadeći iz veltrine papire s krasopison koji svjedoče o tom vremenu.
- A svi su njegovi posli završili na visoke škole - istaknit će i Marijana.
- Bija je svjetski čovik, član Hrvatskog sokola, pa je sa svojin "sokolašima" puno proputova, Češka, Poljska...
Konoba mu je uvik bila puna, po trideset stolitara. Kuća nije smila ostat bez vina, a kolike su to bačve bile, govori dovoljno šta se Gora penjala unutra za isfregat ih – kaže Vanja.
- Imali smo krave, kozu, kokoše, magare, prasce, bilo je posla, od trave do trave, od slanine do slanine. Kad je dida Marin ostarija, iša bi na Solin igrat karte, jopet na magarcu. Ćaća auton, a on magarcen. Kad bi se vratija doma, tribalo bi njegovo "vozilo" vratit u garažu i dat mu jist, a njega pogurat malo uza skale u kužinu - simpatično će unuka Gora.
- I uvik je ožegon prpa vatru - dodaje.
- A kad se turnjalo, nije tija minjat robu, nego bi baš onakav iša na Solin. Mater bi ga moja vikala, al' on se ne bi tija prominit. Nek svi vide da se mastilo - priča nam Vanja.
- Sićan se dide. Došli bi ga povirit ovde u Solin, a on bi sidija tu na zidiću - prisjeća se nostalgično i Željka slika iz djetinjstva.
- Di ste vi, dica moja? Reka bi nan, pa iz žepa izvadija bombona, puvnija malo da otrese ono šta je još bilo po žepu. Dobili bi tako onih bombona paljivaca, to je za nas bila poslastica.
- Ja ga, nažalost, ne pantin, umra je prije nego šta san se rodila – govori Marijana, ali se zato svi mogu sjećati babe.
- Baba Matija recimo nije znala pisat, ali brojila je na prste. "Daj mi brojit pare, pa ćeš vidi kako ne znan." Znaš ono, aj zafrkni me, daj mi deset za pet! Nije se naše stare moglo tako lako privarit kad je riječ o novcima - ističe Gorenka.
- A sićaš se kako bi baba došla do nas u Split? "Kako ste mi, di ste...", izljubila bi nas, pa odma aj doma.
- Di ćeš baba već?
- Iden ća u Solin - nije imala mira stat u gradu, spominje se Željka tih babinih posjeta i zagrljaja.
Miriše babina kužina. Na stolu poslužene palačinke s marmeladom, koje, kažu, Gora najbolje sprema, i orahovica. Sjedi se u blagavaonici, nekoć staroj didovoj konobi.
"Eto, da nije dida i njegove globe, ko zna kad bi se mi vidile!"
Sritne su sa svojim uspomenama iza nas još ostale pričat četiri rodice, Marinove unuke.
Znanja nikad dosta
Godine 1887./88., dakle nakon provedene reforme, u Dalmaciji je bilo 266 općih javnih pučkih škola (učiona), a od 25.289 djece koja su bila obvezna pohađati školu, 18.919 djece činilo je to redovito (brzopisna izvješća 1889: 38 - 39,47). Početkom dvadesetog stoljeća u Dalmaciji je postojalo 411 redovnih pučkih i građanskih škola, a pohađanje nastave bilo je 90,8 posto (izvještaj 1902.). Raste i broj djevojčica koje pohađaju školu.
Izraženo u postocima, možemo pratiti kako broj djece koja pohađaju školu brzo raste: još je 1875. školu pohađalo oko 20 posto obvezne djece, 1880. godine 65,9 posto, 1885. godine 74,5 posto, 1890. godine 80,5 posto, a 1901. godine 90,8 posto (Stroll 1900: 56).
Do povećanja broja djece koja pohađaju školu došlo je zbog novih zakonskih odredbi iz 1881. da se školama dostavlja popis djece obvezne pohađati školu (Dizdar 1913:69).
(Iz knjige Ivanke Kuić, Reforma školstva u vrijeme Druge austrijske uprave u Dalmaciji i knjižnice pučkih škola, Libellarium 1, 2 (2008.)
Tadašnja kazna i današnja vrijednost
Austrougarska je kovala florine ili fiorine (forinte su se zvale u mađarskom dijelu monarhije) zadnji put 1890. godine, te su 1894. godine bile još u uporabi.
Kovanica od jednoga florina ili fiorina bila je srebrna, a težila je 12,346 grama; kada se današnja cijena jednoga grama pomoži s tom težinom, imamo vrijednost od 37 kuna.
U današnje doba to možda ne izgleda puno, ali za ondašnjeg seljaka i ondašnje prilike kada je često vladala i glad, to je sigurno izgledalo puno, puno više nego danas, novac koji naš težak nije ni imao, a morao ga je nekako osigurati.
Znalo se nekad - tko je kriv
"Neredovito pohađanje škole pripisivano je nemaru roditelja i mjesnih školskih vijeća, načinu života i siromaštvu pučanstva, neprohodnim seoskim putovima i raštrkanosti sela. Redovitijim pohađanjem škola smanjivala se nepismenost djece, ali je nepismenost odraslih i dalje bila velika.
Još je 1880. godine, prema rezultatima popisa, u Dalmaciji 89,3 posto nepismenih (ili 10,7 posto pismenih), a 1910. godine svega 22 posto pismenih, što svjedoči o sporom kulturnom napretku. Težina problema postaje jasnija kad se pismenost promatra kao ekonomska i socijalna kategorija, tj. kao mjerilo kulturnog i gospodarskog zaostajanja."
(Ivanka Kuić, reforma školstva u vrijeme Druge austrijske uprave u Dalmaciji i knjižnice pučkih škola, časopis Libellarium 1, 2 (2008.)
Gospodin Ninčević Luka, Solin
"Vidiv da diete za kojega redovito učionsko pohadjanje Vi ste odgovorni, naime Marin -
izbivao je iz učione kroz prošasti mjesec listopad 1894. - 13 puta;
Vidiv da to njegovo izbivanje nije dovoljno i kao što treba opravdano bilo;
Ovo c.k. kotarsko učionsko Vieće na temelju 23 pokrajinskoga zakona 14. rujna 1881 Br. 31 osudjuje Vas da platite u ime globe kroz 14 dana u ruke potpisanog a u korist učiteljskoj mirovinskoj zakladi fiorina 1 novč./ A. V. inače utjerat će se ta globa priekim upravničkim putem.
Slobodno Vam proti ovoj osudi uložiti utok u vrieme 14 dana na c.k. Pokrajinsko Učionsko Vieće kroz ovu kotarsku učionsku Vlast.
Od c.k. Kotarskog Učionskog Vieća
Split, 18.II 1894.
Predsjednik
Did Marin svjetski čovik
Did Marin je bija svjetski čovik, član Hrvatskog sokola, pa je sa svojin 'sokolašima' puno proputova, Češka, Poljska... Bija je radišan, konoba mu je uvik bila puna, po trideset stolitara. Kuća nije smila ostat bez vina...
Did Luka nakon posla u polje
Od picaroša je dida posta vridan čovik. Bija je pismen, završija je, mislin, šest razreda. Posli je ka i svi u ono vrime, radija u cimentari, baca vriće. Svako jutro je do tvornice iša na magarcu. A onda kad bi se vratija doma, uvatija bi se polja i vinograda...