Hvaranin Petar Slaviček (17) prošlog tjedna je, kao dio hrvatskog tima, postao europski prvak na natjecanju u robotici, a ista momčad već se okitila i broncom u sudaru s najboljim svjetskim ekipama. Kao kruna dosadašnjeg rada, u srpnju ih čeka svjetsko prvenstvo u Japanu.
Priča o učeniku trećeg razreda opće gimnazije u Srednjoj školi "Hvar", na izdvojenoj lokaciji Jelsa, dobiva još zanimljivije konture kada saznate da informatiku kao izborni predmet nije imao, jer u njegovoj generaciji nije bilo dovoljno interesa da se oformi grupa. Nije mu bilo druge nego programiranje naučiti samostalno, a kada je postao dovoljno dobar, pridružiti se Hrvatskom društvu za robotiku s kojima danas postiže iznimne rezultate.
I u tu svrhu svoje slobodne vikende provodi na "cesti". Gotovo svakog vikenda zbog hobija osuđen je na relaciju Jelsa – Zagreb i natrag, dugu 14 sati uz sva dodatna čekanja.
- Ako sam u jutarnjoj smjeni petkom, zahvaljujući podršci i razumijevanju profesora, iz škole otiđem nakon četvrtoga sata. Mama me autom odvede do luke u Starom Gradu gdje se ukrcam na trajekt za Split u 11:30. Vozim se dva sata, a kad stignem odmah kupujem autobusnu kartu za Zagreb i čeka me pet sati vožnje. Unatoč tome što ne volim učiti na autobusnom sjedalu, nerijetko baš i nemam izbora, pa tu nadoknađujem zaostatke – priča nam Petar, koji tijekom ove vikend avanture ipak stigne i raditi ono što najviše voli, dizajnirati i programirati razne igrice i eksperimente.
- Nije se želio naknadno seliti s Hvara u neku drugu srednju školu, jer "sinkroniziranje gradiva i mojih izostanaka bi bila noćna mora", a iako razmišlja o odlasku u inozemstvo na studij, kao najperspektivniju opciju izdvaja zagrebački FER. Ipak, kada gleda u nešto dalju budućnost, još uvijek nije siguran kakvim poslom se želi baviti. No sigurno je da će raditi na razvoju softvera.
- Uvijek me fascinirala ideja umjetne inteligencije jer iz kontakta s tom granom razvoja mi se čini da je takozvani "Machine Learning" jedno od najelegantnijih rješenja za većinu kompleksnih problema. Sumnjam da ću nakon fakulteta dugo ostati u Hrvatskoj jer tu baš i nemam ono što tražim, jedino ako se nešto u međuvremenu ne promijeni – kazuje mladi Hvaranin, koji i u životu na svom otoku pronalazi prednost, a to je "mir koji mi je potreban kad ponekad trebam raščistiti glavu".
Već kao malom djetetu većina njegovih igračaka kad bi mu odvijač došao pod ruku nije ostajala u jednom komadu. No da ga zanima programiranje primijetio je rano u osnovnoj školi, kada je počeo samostalno učiti programe C i C++ preko interneta i knjiga do kojih je mogao doći. Interes za robotiku razvio se nešto kasnije, kada mu je otac kupio prvu Arduino pločicu koja je poveznica između programskog koda i vidljiva rezultata.
- Proučavao sam online svu dostupnu dokumentaciju, i vrlo brzo internet mi je otkrio ogroman potencijal koji tako mala pločica ima, što je bilo dovoljno da na neki način postanem ovisan. To mi je otvorilo vrata u svijet mikrokontrolera. Interes za sastavljanje samog robota za određen cilj, na osnovi upravo Arduino pločica, pojavio se kad je na poziv moje bivše mentorice, profesorice Katije Barbić, u našu školu stigao Ivica Kolarić, sadašnji izbornik robotičke reprezentacije i hrvatski predstavnik u svjetskom RoboCupu, kako bi održao radionicu za početnike. Današnji mentor Zoran Pribičević pozvao me u svoj tim jer sam u to vrijeme bio jedan od tek nekoliko robotičara mog uzrasta koji je znao pisati i čitati program C++ - kazuje Petar, koji ne skriva kako smatra da je u našem obrazovnom sustavu prevelik fokus stavljen na beskorisno probavljanje informacija, a ne na podržavanje talentiranih učenika.
- Definitivno se uči previše nebitnog gradiva. Sve se svodi na što brže memoriranje informacija ne bi li se dobila što bolja ocjena, a potom se to sve zaboravi jer treba učiti za novi test. Ovakav edukacijski sustav crpi originalnost i sposobnost logičkog zaključivanja iz mladosti. Naravno da je dobro imati neku osnovnu podlogu za sva područja, ali umjesto da uči o građi neke alge bolje bi za budućeg matematičara ili programera bilo da uči nešto od čega će imati koristi u budućnosti – smatra mladi genijalac.
Nedjelja je popodne. Nešto prije 15 sati na kolodvoru u Zagrebu Petar sjeda na autobus za Split. Po dolasku hvata brzi korak da uhvati trajekt za Stari Grad, da bi kući stigao tek oko 23 sata. A što ste vi radili prošlog vikenda?
STEM revolucija
Što misli o uspjeloj inicijativi Instituta za razvoj i inovativnost mladih, koji su putem crowdfunding kampanje prikupili 290 tisuća dolara donacija pomoću kojih će se škole opremiti Micro:Bitovima?
- Ideja "STEM revolucije" definitivno ima smisla čim pokušava tehnološki motivirati današnju mladost, no smatram da je pristup kriv. Pravu revoluciju bismo imali kad bi djeca dobila strast prema učenju o tehnologiji, što nećemo postići opskrbljivanjem škola raznim napravama jer će one bez prave inicijative, koje koliko čujem od kolega po hrvatskim školama i nema, samo završiti na policama. Za tehnološki motivirati dijete potrebno je samo jedno računalo i motivirani edukator, a ne 300 tisuća dolara opreme. Ti novci bi trebali biti pruženi ljudima koji su voljni voditi iduću generaciju informatičara.
Kako izlgedaju natjecanja u robotici
Ovi mladi momci robot sastavljaju i dizajniraju sami, a kućište 3D printaju ili režu posebnim strojem koji su također sami sastavili.
- Natjecanja u mojoj kategoriji "Soccer" izgledaju isto kao što biste očekivali da izgleda nogometno natjecanje. Imamo minijaturno nogometno igralište, svaki tim ima po dva robota, a pobjednik je onaj s najviše golova. Lopta je u našem slučaju poseban uređaj koji emitira infracrvene zrake na određenoj frekvenciji kako bi se olakšalo njezino pronalaženje. Iz tog razloga naš robot ima 13 infracrvenih senzora za detektiranje lopte uz 4 ultrazvučna senzora, 8 reflektivnih IR senzora te takozvani IMU koji mjeri pokrete i rotaciju robota kako bi se preciznije pokretao. Koristimo 4 jako brza motora sa omnidirekcionalnim kotačima koji omogućavaju robotu da se pokreće u svim smjerovima. Na svjetskoj razini poluvrijeme traje 10 minuta, a na europskoj varira ovisno o natjecanju. Samo natjecanje je organizirano po sistemu lige, što znači da nema ispadanja nego se zbrajaju bodovi gol-razlike te se po tome odabire pobjednika.