Iako su Hrvatska i naša turistička ponuda još gotovo potpuno nepoznati u arapskom svijetu, osobito onom dijelu imućnih šeika, naftaša i bogataša koji putuju na duge odmore po Mediteranu, a kod nas stigne tek svaki stoti takav gost, sve češće se javno spominje zanimanje bogatih investitora iz tog dijela svijeta za Jadran na kojemu bi dio naše turističke ponude voljeli prilagoditi specifičnim zahtjevima gostiju iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina, Sudana, Kuvajta, Katara...
A to onda za većinu prosječno neupućenih znači zvono za alarm jer pomišljaju odmah kako bi naftaški kapital mogao naše netaknute uvale ili otočiće izolirati i pretvoriti u zatvorene i štićene oaze namijenjene samo imućnim Arapima, gdje ostali gosti i domaći ne smiju. No, srećom, za sada takve mogućnosti zatvorenih ljetovališta na Jadranu namijenjenih samo određenoj klijenteli kakva su izgrađena u susjednoj BiH, nisu izgledne zbog više različitih razloga.
Jedan od njih je Zakon o pomorskom dobru koji ne dopušta ekskluzivitet zatvaranja pomorskog dobra samo za jednu kategoriju gostiju, a drugi je što jednostavno na Jadranu nema takvih prostora izvan urbanih naselja na kojima bi, daleko od očiju nepoželjnih, mogao niknuti neki novi "turistički Dubai".
Jer, sva naša turistička tradicija i način razvoja turizma koji su stari više od 150 godina, imali su potpuno različit pristup dobrodošlice gostima od onoga koji u nekim segmentima traže ekskluzivni gosti iz arapskih zemalja. Upravo prilagođavanje načinu života domaćeg stanovništva u turističkim mjestima, njihova srdačnost i komunikacija s turistima, nedjeljivi su dio našeg turističkog identiteta koji je u potpunom raskoraku od izoliranih turističkih oaza u koje bi bogati naftaši smještali svoje goste koje baš nitko ne bi smio vidjeti, niti uznemiravati njihovu privatnost.
Štoviše, danas je jasno više nego ikada po svjetskim turističkim trendovima kako jadranska obala i otoci u turizmu ne bi nipošto smjeli forsirati zatvorene hotelske resorte s "all inclusive" ponudom za goste iz bilo kojeg dijela svijeta, jer se time gubi svaki kontakt gosta s domaćinima. A upravo to je ono što u svim anketama i istraživanjima turisti u Hrvatskoj najviše cijene, želeći se stopiti s lokalnim stanovništvom i njihovim navikama. Izdvajanje u svojevrsne turističke rezervate na Jadranu stoga nije izgledno, a od turističkih operativaca doznajemo kako ne znaju da bi se neki takav projekt na Jadranu pripremao.
No, Hrvatska je istovremeno vrlo zainteresirana za goste iz arapskih zemalja koji traže halal uslugu u hotelskom smještaju, a po mišljenju turističkih agencija specijaliziranih za goste iz arapskog svijeta, idealna smo zemlja za halal turizam i za tu kategoriju gostiju domaći hotelijeri su spremni prilagoditi se njihovim zahtjevima.
Pokazuje to i činjenica da u Hrvatskoj danas halal certifikat ima 16 hotela, 10 ugostiteljskih objekata i 7 putničkih agencija koji su od uvođenja tog certifikata u svoju uslugu značajno povećali broj noćenja i dobiti. Halal turizam je oblik turističke ponude koji se svodi na ispunjavanje dva osnovna uvjeta za turiste muslimane, a to je da im se omogući obavljanje vjerskih obreda i konzumacija halal hrane.
Prema podacima temeljenim na statistikama Svjetske turističke organizacije UNWTO, halal turizam je brzo rastući trend u industriji turizma svijeta, čiji prihodi dosežu oko 150 milijardi dolara. Procjenjuje se da će do 2020. godine zarada od halal turizma iznositi 192 milijarde dolara ili 13,3 posto svjetske turističke zarade.
Centar za certificiranje halal kvalitete Islamske zajednice u Hrvatskoj već 20-ak godina izdaje halal certifikate, a gostima halal turizma se nudi smještaj te ponuda i priprema hrane prema halal standardima. To znači da se u sobama nalaze qibla (označen jugoistok, smjer okretanja za vrijeme molitve), Kuran, serdžada (prostirka za molitvu), tespih (brojanica) i vaktija (raspored molitava). Mini bar u hotelskoj sobi se prazni od svih proizvoda koji nisu prema halal standardu, uključujući alkohol.
Turisti muslimanske vjere za vrijeme boravka u hotelu, ovisno o njegovoj kategoriji, traže razdvojene bazene za muškarce i žene, odnosno da u vrijeme kada su u njima muškarci, ne budu i žene i obrnuto. Isto tako je i kod masaže jer muškarce smiju masirati samo muškarci, a žene samo maserke. Hoteli u kupaonice stavljaju halal kozmetiku, te nude wellness usluge u skladu s halalom. Certificiranje, saznajemo, ovisno o hotelu, košta između 15 i 20 tisuća kuna.
U Hrvatskoj već postoji oko 200 proizvoda koji su napravljeni u skladu s halal standardima od mliječnih proizvoda do mesa i čokolada, pa nije problem naći te proizvode u trgovinama, kažu u turističkim agencijama specijaliziranim za te goste. Što se smještaja tiče, halal-turizam podrazumijeva da u hotelskim sobama ne budu slike ili umjetnička djela koja imaju ljudsko lice, nego inzistiraju na pejsažima i prirodi.
Isto tako iz soba treba osim alkohola ukloniti i cjenike alkoholnih pića. Isto tako, kuhinje u hotelima koje imaju certifikate za halal-turizam moraju imati stručno obučene kuhare upravo za tu hranu i odijeljen dio kuhinje u kojima se pripremaju halal-namirnice. Primjera radi, ne može se na istoj dasci za rezanje rezati svinjetina koje nema u halal-restoranu i piletina koju oni konzumiraju. Čak se ni istim nožem i priborom ne smije obrađivati namirnice, pa čak ni kuhati u istim posudama i tavama, kažu specijalisti za tu vrstu usluge.
Dobri poznavatelji tog tržišta kažu da su ti gosti u svojim zahtjevima istančani i među najrazmaženijima su u turističkom svijetu. No, svejedno se sve turističke zemlje bore za njihovu naklonost. Jer, radi se o gostima koji ne pitaju koliko nešto košta, nego traže „the best“ (najbolje) od svega i spremni su to platiti značajno više od prosjeka, ostavljajući na godišnjem odmoru u prosjeku oko 1700 dolara (500 dolara više od drugih gostiju).
Na put odlaze s brojnom obitelji, pa od 7 do 15 članova iste obitelji putuje na jednom putovanju. Na put odlazi više žena, djece, dadilja i pratećeg uslužnog osoblja koji traže vrhunsku uslugu od hotela s četiri i pet zvjezdica do svakog detalja na putovanju. U europskim luksuznim hotelima znaju zakupiti po cijeli kat samo za sebe kako bi imali privatnost, a slično se u nekoliko navrata već događalo i u Hrvatskoj.
U Europi troše u prosjeku po 13 tisuća dolara na desetodnevnom putovanju, ali u Hrvatsku za sada stigne tek svaki stoti takav gost.
Kategorije hotela
"Najliberalnija" halal kategorija hotela oznake A gostima nudi smještaj te ponudu i pripremu hrane prema halal standardima, a u sobama se nalaze qibla, Kuran, serdžada (prostirka za molitvu), tespih (brojanica) i vaktija (raspored molitvi). B-kategorija halal hotela podrazumijeva da u objektu uopće nema alkohola, svinjetine i drugih zabranjenih stvari, dok C kategorija znači da uza sve to hoteli nude i razdvojene plaže i bazene za muškarce i žene.
'Tko je vidio prodat svoju zemlju?! Arapima? Ma nikome!'
Bi li dozvolili da se u Splitu gradi zatvoreni resort za bogate stanovnike Saudijske Arabije u koji pristup ne bi imali građani Splita, a u kojem bi bila i plaža kao zatvoreni resort?
Dalibor Kadija (53), pomorac:
BIT ĆE NOVACA ONDA
- Nažalost, bolje je i takvo što od ničega; barem će se svit moć' zaposlit. Bit će drugih lipših stvari, više novaca u proračunu. Bolje je i takvo rješenje od totalno neiskorištenih resursa koje imamo. Pogledajte Lastovo – tamo nema ni sto ljudi. Ja navigajen pa san u životu nešto i vidija, i mogu vam reć da je Lastovo bilo življe 'u doba mraka' kad je tamo bila vojska nego danas. Žali Bože te puste lipote. Ovako će se bar nešto uprihodit, maknit s mrtve točke.
Vjekoslava Bogdanovska (68), umirovljena ugostiteljska djelatnica:
NEKE STVARI NISU NA PRODAJU
- Ne bih to dopustila ni po kakvu cijenu. Ne treba prodavat našu lipu Dalmaciju, ni komadić. Rodom sam sa Šolte, i nezamislivo mi je da netko na mom otoku uzme komad zemlje i zatvori ga za sve osim one koji imaju puno novca. Neke se stvari jednostavno ne smiju prodati za novac.
Marko Torlak (60), trgovac:
MA NI ČUT
- Ni čut! Pa ko je vidija prodavat našu zemlju?! Netko tko ima kuću, staru didovinu uz more ne smi prisvojit ni zatvorit priobalje, a pogotovo neku veću zonu ispred hotela, pa i da je suhim zlatom plaća! Domovinu, mater, ženu, dite, to ne smiš prodat. Amen!
Jere Junaković (37), obrtnik:
NE DAJMO NAŠE MORE
- Protiv sam prodaje/koncesije na našu zemlju to jest dio teritorija, iako sam svjesan činjenice da ne možeš dobiti novac, a da ništa ne daš zauzvrat. Lijepo je što bi se tako možda zaposlili lokalni ljudi i napunio proračun, ali valjda se može i na neki drugi način zaraditi. Ne, radije ne bih izdao takvu dozvolu, da se mene pita.
Sandra Batošić (20), studentica poslovne ekonomije:
NEMA UZURPACIJE
- Ne bih pristala na to bez obzira na cijenu. Kao Dalmatinka (iz Makarske sam) ne bih mogla podnijeti nikakvu uzurpaciju teritorija naše Dalmacije. Pa valjda postoji i neki blaži model od prodaje ili stogodišnje koncesije u svrhu formiranja zatvorenog resorta?! Takvo bi me rješenje veoma ozlojedilo.
Ante Runac (35), diplomirani ekonomist:
OBALA NARODU, A NE ARAPIMA
- Tko je vidio prodat svoju zemlju?! Arapima? Ma nikome! Neka oni lijepo idu u Tursku, na Bospor, gdje hoće. Naravno da mogu doći i ovdje, ali ni u kakav zatvoreni, izolirani i za građane nepristupačni 'resort', kako li se to već zove, nego normalno, kao i drugi turisti. Ovo je naša obala, i mora ostati dostupna narodu.
Komentar Lenke Gospodnetić: Plaže narodu!
Je li vam se zadnjih godina dogodilo da ste usred ljeta došli na plažu i niste imali gdje staviti ručnik od pošasti ležaljki? Meni jest, i to svake godine sve češće. Kult ležaljki, koktela, nabildanih tijela i selfieja raširio se kao virus, isto kao što se onim sve rjeđim "narodnim" plažnim zonama sve više širi minsko polje opušaka koje isti taj, manje "fensi" narod, ostavlja kao suvenir na svoj boravak na plaži. Baš kao da sutra ili prekosutra neće na isto to mjesto ponovo doći i, tko zna koliko još dugo, moći besplatno ostaviti ručnik.
Što je gore? Plaže prenapučene skupim ležaljkama ili one pune opušaka i neodržavane? Teško je reći. Plaže su sve više prilagođene "mužnji", najmu i konzumaciji pića&ića, a oni su pak rubni dijelovi izvan domašaja koncesionara koji ih održava i čisti kontaminirani "čiketima", najogavnijim otrovom koji je netko iz vlastitih usta posijao pod moj šugaman.
Naime, nemam ništa protiv ležaljki, ali mi nisu toliko "napete". Na njoj mogu okinuti dobar selfie, ali se ne mogu valjati i namještati kao na ručniku kojega prostrem po čistom žalu, ako takvog po splitskim plažama još ima. Naravno, ne mili mi se ni plaćati sto kuna za dnevni najam, pa ni manje, jer mi je nametnuto. A treće šprance nema; dakle, ili si taoc ležaljki, ili kupač koji leži na tuđim čiketima. Jedno i drugo je oblik okupacije; prvi one bezobzirne kapitalističke, drugi antiekološke.
Najmanje licemjerno je, naizgled, dio obale jednostavno prisvojiti za hotelsku plažu koja tim potezom, napisao je jednom jedan kolega, postaje "zatvoreni grad". Netko iz tzv. interesne skupine će sad zaključiti da "ne možeš pokupiti ako ne prospeš". Da, ali tko će pokupiti?
Okej, zaposlit će se tu "naši ljudi", a širenjem "resorta" pune se ne samo džepovi vlasnika, nego i lokalni proračun. No, lako je zamisliti što narod ima od toga: drek. Manje mjesta za kupanje, one iskonske i, do samo desetak-dvadeset godina unatrag, besplatne radosti u Splitu.
Vratimo se još malo u prošlost i pogledajmo primjer iz susjedstva. Na otočić Sveti Stefan u Crnoj Gori kao djeca smo išli na ekskurzije i razgledavali – ne "nepoželjni" samostan, koji je bio prva gradnja na tom majušnom zemljopisnom dragulju – nego socijalistički hotelski prvokategornik. Danas ga možemo samo promatrati izdaleka, odnosno ući kroz vrata ako smo u stanju platiti masnu cijenu boravka u "resortu".
Doista – vidjela sam na internetu, naravno – taj "resort" iznutra izgleda sjajno; ali daleko, dalje nego ikad. Ostaju tek sve bljeđa sjećanja, odnosno pogled izdaleka. Nema više "skoknut ćemo se okupati, popiti kavu" ili, po novome "udrit" selfie". Preskupo je to za narod, brate.
Graditi zatvorene resorte za bogate goste? Ma, niti da se po njima prešetavaju nauljeni kandidati za titulu Mistera svijeta! Plaže moraju biti pristupačne za sve obične ljude.
A što ćemo s onima koji po njima "sade" čikete? Opalit po džepu, i to junački!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....