Na obitelj Krstić dignuta neviđena hajka, mama Marija i mala Lucija: Nismo ga napustili, morali smo ga dati...

Mi Bobija nismo napustili, nego smo ga dali obitelji Lišnić na čuvanje jer nam je predstavnik stanara zgrade u koju smo se uselile zahvaljujući naporu dobrih ljudi kazao da pas tamo nije dobrodošao – u nevjerici se brani Marija Krstić, majka male Lucije iz Trilja, čiji je sretan završetak tužne priče o teškim životnim uvjetima zasjenjen optužbama da su nesretnog psa iskoristile i ostavile.

– Ova je obitelj i nama ponudila smještaj čim se pročulo kako živimo – dirnuto nastavlja Marija, dok u susjednom Vrpolju, za stolom u domu Lišnićevih, uz dječju ciku i pseću igru dijelimo čuđenje reakcijama jednog (glasnog) dijela javnosti.

Kako navodi Marija, u to su vrijeme već bile smještene u podstanarskom stanu, gdje su zajedno s Bobijem čekale dovršetak obnove svojeg novog doma, u koji su se planirali useliti sve troje, pa kaže da nije bilo potrebe za prihvaćanjem njihove velikodušne ponude.

Da su se i uselile, ne bi bile prve koje je ova obitelj dobrotvora zbrinula, jer od 2014. godine, kad su na Facebook grupi "Potrebno mi je – poklanjam" potrebitima ponudili besplatan smještaj uz obvezu plaćanja režija, o čemu je tada pisala i Slobodna Dalmacija, u njihovu je domu krov nad glavom našlo nekoliko obitelji.

Ljudi su pokvareni

Iako ih je, kako nam kaže Kruno Lišnić, iskustvo opeklo jer nakon zadnjih "gostiju" još otplaćuju dugove HEP-u, ne odustaju od dobrih namjera.

– Kad sam čuo za ove što se bune da su iskoristile psa, nisam moga virovati. Ljudi ponekad baš budu pokvareni. Nema druge riječi. I sami smo to osjetili na svojoj koži kada smo prije koju godinu kod nas pozvali obitelji bez svog doma. Traže ti dlaku u jajetu.

A kako selo zna biti jalno i što su sve ljudi u stanju reći, to ja najbolje znam – govori nam Kruno, na što se Marija nadovezuje, dodavši kako i za njih u selu neki sada govore da su samo htjeli preko noći postati zvijezde, pa bez riječi sliježe ramenima.

Bisna ka pas

– Ja sam bila bisna ka pas kada sam pročitala te komentare. Odmah sam popila tabletu za smirenje – uključuje se i Krunina supruga, koja je zamolila da joj ne spominjemo ime jer, kako je kazala, davno se zaklela da "kad opet kome napravi dobro, nitko o tome ništa neće znati", pozivajući nas u dvor gdje će psi i djeca imati više prostora za igru.

– U nas je kuća tisna kad se psi ovako uzbude – komentira pa uzima u naručje najmlađu kćer, trogodišnju Nikol, dok starija Anmari i Lucija trkom sa psima i uzicama nestaju iza ugla, pa na izlasku dodaje kako će, unatoč stisci, na čuvanje ovih dana primiti još jednog napuštenog psića

– Što ću od njih bidnih nego ih uzet kad neće nitko – dodaje, okom prateći djecu dok trče naokolo.

U prostranom dvorištu, koje uz dvije obiteljske kuće čuva i gospodarske prostorije u kojima borave koze, krave i kokoši, razigrani psi; Bobi, Riki i Leo kao da ne znaju kamo bi sa sobom.

Skaču, cvile i laju potpaljeni provokacijama ovčara koji iz susjednog dvorišta pozdravlja i štiti svoj prostor, pa Bobija, kao štene u gostima, ne puštaju s uzice.

– Ne bi ga uhvatili do noći da sad petama da vjetra – objašnjava nam domaćica, pažljivo izbjegavajući kadar fotoreportera Nikole koji hvata sekunde mira u živahnoj igri Bobija i svih koji ga vole.

– Kako je narasta u ovih tjedan dana što ga nisam vidjela! – veseli se Lucija gladeći svojeg mezimca.

– Sićan se, bija je ovolik kad sam ga dobila – širi dlanove pokazujući koliki je bio, pa razdragano dodaje:

- Ima je samo nula mjeseci. A vidi ga koliki je sad – radosno govori ustuknuvši pred njegovim skokom.

– Da mi ne uprlja hlače – brani se kroz smijeh.

– Sad ispada da je pas važniji od Lucije – negoduje i učitelj Milan Sarić, koji je svoju štićenicu i njezinu majku dovezao iz Trilja kako bi im i ovaj put "dao ruku" dok se neočekivano borbe za "dobar glas", ističući kako one u takvim okolnostima nisu ni imale izbora.

- Kada smo doznali da Bobi ne smije u novi stan, namjeravali smo ga smjestiti u boks s kućicom koju bismo napravili negdje u dvorištu zgrade, kako bi se Luce i Bobi uz igru svakodnevno družili, ali ni o tome nije bilo govora s predstavnikom stanara – nastavlja učitelj Milan, pa dodaje kako je sreća u nesreći bila to što je Melita Sablić Romac, koja je objavom na svojem Facebooku profilu inicirala akciju za Luciju, i sama angažirana ljubiteljica pasa, pa se tako sjetila Lišnića sa sličnim senzibilitetom, znajući da će se oni pobrinuti za Bobija.

– Što su one drugo trebale napraviti? Odbiti stan i vratiti se u one uvjete da bi pas mogao ostati s njima? Pa je li moguće da to nekome pada na pamet? Sram ih može biti – odrješit je učitelj.

I Melita, koja nam se zbog obiteljskih obaveza nije mogla pridružiti kod Lišnića, zgrožena je razvojem situacije, pa mnoge komentare koje ovih dana čita na portalima i svojem FB profilu naziva medijskim linčem.

Svi su, kaže, napravili najbolje što su znali i mogli, i to u najboljoj volji, pa ne razumije otkuda ovakva hajka.

– Svi bismo mi voljeli da Bobi pronađe odgovarajući dom, jer Lišnići su ga uzeli na čuvanje do boljeg rješenja. Ali ne razumijem zašto bi svaki pas morao živjeti u stanu. Bobi je odgojen na selu i uvjerena sam da će se on na selu lijepo snaći.

Svi smo tužni što nije mogao ostati uz Luciju, a najviše on i Lucija, ali moramo biti realni i svjesni mogućnosti – ističe Melita, koju drugi dobrotvori sada pozivaju da im vrati hranu doniranu za Bobija, dodavši kako on danas spava u toploj kući i slobodno se kreće, što je više nego što mnogi psi na selu dobivaju.

– Ova je hajka koja se obrušila na mene, na nas koji smo pokušali pomoći, prestrašna. Ne mogu vjerovati. Ne znam što bih rekla – rezignirano kaže naša sugovornica, koju drugi dobrotvori sada pozivaju, a najradikalniji od njih traže i da im vrati hranu doniranu za Bobija.