Nakon priče o kamenim košnicama u mjestu Dol na otoku Braču, za koje se smatra da su stare najmanje 150 godina, te o pčelinjaku iz šesnaestog stoljeća, javili su nam se stanovnici naselja Vrcani u makarskom predjelu Veliko Brdo, koji kažu: - Naše košnice su puno starije!
Odlazimo u Vrcane posjetiti stanovnike i košnice za koje tvrde da su starije od bračkih, i nailazimo na Ankicu Vrcan, stanovnicu Vrcana, koja kaže da su njihove košnice stare čak pet stotina godina.
- Ispod brda na Dunčevom dolcu imamo još i sto godina starije košnice od ovih. Te su još više srušene i ostali su samo temelji. Muški su se bavili pčelama, ja nisam nikad - govori Ankica Vrcan i pokazuje prema Biokovu, gdje se smjestio Dunčev dolac.
Pokušali smo je nagovoriti da nas odvede i pokaže nam te još starije košnice, međutim uvjerava nas da je bolje ići kada je ljepše vrijeme. Navodno je prezime Vrcan nastalo po postupku vrcanja meda po kojemu su stanovnici ovog komšiluka bili i najpoznatiji.
- Prvi rođeni pod prezimenom Vrcan je zabilježen krajem petnaestog stoljeća, a pretpostavka je da su svi prezimenjaci Vrcan dobili svoje prezime po tim košnicama koje se nalaze u njihovim zaseoku. Dakle, ako su prezime dobili po vrcanju meda, onda naše košnice sigurno datiraju iz petnaestog stoljeća, a možda i prije, 'ko će znat. Po svim segmentima košnice iz Vrcana su najstarije na Mediteranu - tvrdi Vedrana Vela Puharić, čuvarica tradicije koja nas je i odvela do košnica koje se nalaze nedaleko od Makarske.
U vremenu o kome Vedrana govori, da vas malo podsjetimo, uvaženi čitatelji, Kolumbo je krenuo na Atlantik s tri drvena brodića i tražio Indiju - pa našao Ameriku.
I danas se Vrcani bave pčelarstvom, a košnice se mogu vidjeti čak i poviše špilje u kojoj se nalaze najstarije niše za ulaganje košnica zbog kojih smo i došli.
Po dolasku u Vrcane nadali smo se kako ćemo naići i na muški dio preostalog "plemena", međutim, svi su se negdje razbježali. Odlučujemo pričekati da se vrate, jer oni će nam sigurno još detaljnije ispričati kako su se onda uzgajale pčele i kako se med vrcao. Jer, ipak su pčele bile muški posao, pa su se sigurno i priče prenosile po muškoj lozi. Za to vrijeme nas Ankica srdačno nudi kavom i svime čime raspolaže u domu, i u tom trenu odlazi vidjeti svoje sekretarice. Naravno, to je samo nadimak za dvije koze i ovce koje Ankica tako zove od milja.
- Koza je Vita, a jučer san joj frajera ubila. Metila san ga sušit, smije se Ankica i u tom trenu dodaje kako dolazi prinova... Sad nan frajer više nije ni potriban - smije se i dalje Ankica.
U tom trenu ispred nas se pojavljuje Mačkica, odnosno Vojimir Ante Gojak. Majka mu je bila Vrcan, a otac mu je, priča nam Mačkica, imao više od 100 košnica koje su mu Talijani zapalili. Nadimak Mačkica je, otkrivamo, dobio zbog "tajnog" nadimka koji je nadjenuo supruzi, a koji su ubrzo svi saznali i kasnije ga tako i prozvali. A i zato, dodaje sam, jer je uvijek volio "mačke".
- Ovo smo mi zvali Spila Vrcanovih. Otac mi je pričao kako nisu odmah bili okviri, već su pčele prvo same voskom pravile saće. One su bile samo zagrađene daskama kada bi bilo hladno... Znalo je bit i minus 12 stupnjeva pa ih se moralo zaštititi. Ma taj njihov med je bio toliko ukusan, gust i lijepio se po prstima kojima smo ga kriomice kušali - prisjeća se još slatkog okusa djetinstva šjor Mačkica.
Vedrana Vela Puharić kaže kako su, za razliku od bračkih, na kojima se vidi da ih je napravio čovjek, vrcanske košnice prirodno nastale u sedri, odnosno mekom kamenu. Kasnije je, dodaje, i čovjek dodao svoje nešto na njima. Međutim, iako su poprilično slabo očuvane ove košnice, o njima se već pisalo.
Tako je za potrebe izložbe "Pčela, čovjek, med i vosak u tradicijskoj kulturi Dalmacije", autorice Dinke Alaupović Gjeldum, koju je priredio Etnografski muzej Split, tiskan i katalog u kojem se, između ostalog, spominju i košnice u Vrcanima.
- Jedinstven primjer pčelinjaka s nišama za ulaganje košnica je u Vrcanima (Veliko Brdo, Makarska), u tradicijskoj arhitekturi Makarskog primorja korišteni su prostori u prirodnim udubljenjima stijena i litica, uz koje su se podizali zidovi i na taj način bi se dobio zatvoreni prostor koji se uglavnom koristio za gospodarske potrebe, ali i za stanovanje i obranu od neprijatelja... Prizemlje je bilo za stoku, a na katu se stanovalo. Na dijelu zida koji zatvara kat su udubljenja - niše - s vanjske i s unutarnje strane u koje su se ulagala ulišća. U ljetnom razdoblju ulišća su se ulagala u niše na vanjskoj strani zida, a u zimskom na unutarnjoj. Kada su zimi pčele bile u unutarnjim nišama, ulazile su u ulišća kroz leta, koja su pri gradnji zida napravljena. Špilja u Vrcanima imala je i obrambenu ulogu, jer su u zidu vidljive i puškarnice, ulomak je o pčelinjaku s nišama za ulaganje košnica u Vrcanima iz kataloga.