Kaštelanka Ivana dala otkaz i počela živjeti od zemlje: S mojim smiljem ostat ćete mladi, pogledajte moje lice i pokušajte naći boru

Kada je prije točno tri godine onaj gradski zamijenila poslom na selu, 36-godišnja Kaštelanka Ivana Plazonić-Knežević nije ni slutila kako joj svakodnevna gradska buka, gužva i život "sto na sat", neće nimalo nedostajati. Nakon gotovo osamnaest godina rada u poljoprivrednoj apoteci u Kaštelima odlučila je reći zbogom. I svoj kruh otišla zarađivati na selo - u marinsku Zagoru gdje danas ima oko dvadeset tisuća sadnica smilja - suhog zlata kako ga vole nazivati. A uz smilje, na njezinoj plantaži još je i oko tristo sadnica smokve. Za sebe će Ivana kazati kako nije gradska cura, kako je odgojena na selu, kako joj zemlja miriše, a grad "smrdi".

Zaputili smo se u Zagoru, nekih dva kilometra dalje od Bristivice, i stigli na žuto, procvjetalo Ivanino imanje. Dočekala nas je sa suprugom Marijom i kćerkicom Chiarom.

- Evo nas. To je to. Ovo vam je moj novi život. Zemljište sam dobila u nasljedstvo od majke, ali nije to bila uređena parcela, nego šuma. I tako je sve krenulo. Zasukala sam rukave i nakon tri godine zemljište je danas neprepoznatljivo. Nakon što smo počistili svu šumu, bager je morao prokrčiti zemlju, a onda je na imanje ušla i drobilica koja je usitnila sav kamen.

Na početku smo se odlučili za sadnju smokava. Cilj nam je bio proizvoditi suhe smokve, a kako njima treba nekoliko godina da narastu i daju plodove, pala nam je zamisao da uz smokve podignemo i plantažu smilja. I evo, danas je ovdje deset tisuća sadnica, a na druge dvije parcele imamo još deset tisuća - veli nam Ivana koja je u pokretanje posla koji uključuje pripremu zemljišta i nabavku sadnica investirala oko 200 tisuća kuna vlastitog novca, bez ikakva kredita.

- A ovaj posao, vjerujte mi, nije nimalo lagan. Onaj tko misli da je proizvodnja smilja ili cmilja, kako ga zovu u nekim krajevima Dalmatinske zagore, lagan posao, grdno se vara. Kad gledate na televiziji reportaže o smilju, stječe se dojam kako ga treba samo posaditi, a nakon toga ubirati novac. A to definitivno nije tako. Godišnje na plantaži smilja provedem po šest mjeseci, i to svakodnevno. Motiku u ruke i kopaj. Žuljevi na rukama i crno ispod nokta moja su svakodnevica. Ali u tome guštam. Svaka ova sadnica mora se okopati i očistiti od korova, jer u suprotnom cijeli posao nema smisla. Ako sadnice okupira korov, nema od njih više koristi - veli Ivana čije su sadnice smilja autohtone, s certifikatom.

- Samo ove godine sve ove sadnice okopali smo šest puta. A kako je, kao što vidite, zemlja kamenita, nema drugog načina, nego smilje okopavati motikom. Otkup smilja je siguran, ali poznato je da cijena varira. Zna pasti sa 25 na 10 do 15 kuna za kilogram. Upravo zbog nestabilnosti cijene ja sam se odlučila svoje smilje pretvoriti u gotovi proizvod - u kozmetičke proizvode. Kazala sam sama sebi zašto bi netko drugi bio pametniji od mene, zašto bi netko zarađivao na mojoj sirovini - kaže nam ova Kaštelanka kojoj je velika podrška suprug Marijo i njihove dvije kćerkice.

Bacila se u proizvodnju vlastite kolekcije, kreme od smilja i macerata od smilja.

- Odlučila sam - idem ja to probati pa što bude. I nisam požalila. Dakle svi sastojci koji se nalaze u mojim proizvodima su ljekoviti i prirodni. Osim ulja od smilja koje se koristi u farmaceutskoj industriji i koje je iznimno zdravo, u mojim proizvodima ima i pčelinjeg voska i kakaova maslaca. A kreme su se pokazale dobre za suhu i oštećenu kožu, psorijazu, ožiljke na koži, prištiće, bore, strije. Dakle, ono što se kaže, pravi melem za kožu, što se vidi i na mom licu na kojem nema bora - kroz smijeh kazuje Ivana.

U postupku je dobivanja svih potrebnih dozvola za licenciranje svojih proizvoda koje je na početku napravila za sebe, svoju obitelj i prijatelje. A reakcije su i više nego dobre. Ljudi su, kaže, zadovoljni jer osjećaju i vide promjene na svojoj koži. Kremice su planule odmah.

- Međutim, radnike na plantažama teško je naći jer nitko ne želi raditi ovaj posao, ali stignemo sami. Malo-pomalo, napravi se sve - priča Ivana, otkrivajući nam i na koji se način svake godine brane od kradljivaca:

- U vrijeme prve berbe moramo angažirati i čuvara na plantaži.