Da će ga dopasti Šolta, Siščanin Denis Brzić oduvijek je znao. Štoviše, s veseljem je iščekivao taj dan, pažljivo osluškujući s koje će se strane otvoriti prava prilika.
Presudilo je, kaže, što mu je baka Šoltanka, pa otok doživljava kao svoj dom, a prelomilo se kad je njegovoj supruzi tamo ponuđen posao. No da će na tom otoku pronaći bolji život, zasigurno nisu planirali drugi Siščani i Siščanke koji su ga tamo slijedili, iako su, kako ćete uskoro doznati, o životu na otoku oduvijek maštali.
Na škoj smo se uputili jednog hladnog i tmurnog jutra kako bi nam rastuća zajednica Posavaca ispričala pozadinu ovog obrnutog trenda doseljavanja mladih na otoke.
– I kako vas je Šolta primila? – obraćam se uspavanom Denisu koji nas je dočekao u Rogaču, ne bi li nas zabavio uz šalicu kave, dok se i ostali ne razbude.
– Ljudi su svugdje isti. Ima boljih i gorih, no uglavnom su nas lijepo prihvatili. Družimo se sa svima i jedni drugima pomažemo.
– Kako se nosite s nostalgijom za domom, zavičajem?
– Budući da smo i došli iz malog sela Kratečko, nedaleko od Siska, promjena i nije velika. Selo k`o selo. Ništa nam ne nedostaje. Svi dragi ljudi ovdje nas ionako posjećuju, pa su se, tako, neki od njih i sami odlučili doseliti i ovdje sebi izgraditi život.
– Kakav je tvoj život ovdje, jesi li zadovoljan?
– Super je. Krenulo je odlično, prvo sam ljeto proveo kupajući se i sunčajući sa sinom, pa sam jedno vrijeme radio, a onda sam shvatio da mi je najbolje raditi samo u sezoni, a zimi tući faturete, što sad i činim. Tako mogu sam raspolagati svojim vremenom.
– A što radiš u slobodno vrijeme, nedostaje li ti sadržaja?
– Ni blizu. Dane rado kratim u društvu prijatelja Vicka Buktenice, slikara i umjetnika, a on me povukao i u klapu, tako da su mi dani ispunjeni.
– I kako ti leži dalmatinska pisma?
– Ide nekako, brzo sam naučio pjevati i svirati.
– Što sviraš?
– Mandolinu – odgovara zadovoljno šireći osmijeh, pa objašnjava kako je sve krenulo.
– Kada sam prvi put došao među njih, istu sam večer zasvirao mandolinu, onako po sluhu, bez nota. Iako nikad nisam posebno volio folklor, jer više naginjem rocku, bluesu i jazzu, repertoar sam brzo svladao pa danas pjevamo i sviramo sve, od klapske pjesme, Dragojevića, Grdovića, Miše... i dobro nam ide. Srećom, ovdje u Rogaču imam i prijatelja koji svira bas pa s njime povremeno zasviram i nešto sebi za gušt, tako da sam namiren glazbom – otkriva naš sugovornik, pa nas poziva da se pridružimo ostatku ekipe, koja nas čeka kod njega u kući.
Navrh brda, u Grohotama, gnijezdo je svila mlada obitelj Brzić. Uz prizemnicu koja se naslanja na bakinu kuću, smokve, ružmarin, masline i mali povrtnjak pažljivo uokviren niskim suhozidom.
– Kakav pogled! – komentiram osvrćući se, oduševljena Splitom na dlanu.
– Nije loše – zadovoljno će naš domaćin.
Rukujemo se redom s Denisom, suprugom Marijom, njezinom sestrom Anom Pinotić i njihovom prijateljicom Marinom Posavec, dok nas djeca sramežljivo promatraju ispod oka. Siščanke nas potom srdačno pozivaju za stol pa nude kekse, kavu i sokove, te govore o svojim razlozima za "veliku seobu" i njezinim posljedicama.
– Ovo je savršeno mjesto za odgoj djece. Ovdje sigurno neće odrasti u neke robove interneta i moderne tehnologije. Vani su, u prirodi, igraju se kamenjem, jer nema pijeska – smije se Marija, pa naglašava kako zbog odluke o preseljenju nikada nije požalila.
– Oduvijek sam znala da ću jednog dana živjeti na moru, a znakovito je da je to morala biti Šolta – dodaje pogledavši sestru, koja joj odgovora osmijehom.
– Naš je profesor glazbenog Mihael Penić oženio Šoltanku i zaljubio se u otok, pa nam je uvijek kazivao kako je ovdje lijepo i da će u penziji doći ovdje, što je i učinio – nadovezuje se sestra Ana, objašnjavajući tajnu vezu koja ih s ovim otokom spaja od ranog djetinjstva.
– Na našu žalost, prekasno smo ga došle pozdraviti jer je u međuvremenu preminuo. Sigurno bi mu bilo drago vidjeti nas ovdje, kao što bi i nama bilo drago susresti se s njime – dodaje sjetno.
– Kako smo pjevale u zboru, naučio nas je "Velu Luku" i mnoge dalmatinske i šoltanske pjesme, tako da nismo došle nepripremljene – smije se Marija prebacujući na vedrije note, zabavljajući desetomjesečnog sina Mateja na rukama.
– On još nije progovorio pa se ne zna "na koju će stranu", ali petogodišnji Luka već dobrano povuče po šoltanski. No kad mu u posjet dođe djed, priča ko stari Posavac – šali se tata Denis.
Jezična im je barijera, objašnjavaju, tek predmet dobre zafrkancije s lokalcima, pa prepirkama oko škura i šarapoljki (škure po moslavački) svima lako izmame osmijeh na lice.
– Toliko nas ovdje bude ljeti da se na svakom koraku može čuti naš dijalekt. Sad kad nekome ovdje kažemo da dolazi još jedan iz Siska, odmah im je podne – smije se Marija, a za njom i ostali.
Iako im je, kako navode, budućnost jednako neizvjesna na otoku i na kopnu, rad se ovdje, smatraju, više cijeni, što je na svojoj koži najbolje osjetila Marina.
– Kod kuće sam radila u trgovini, za minimalac, u očajnim uvjetima, a ovdje sam zaposlena kao stalni sezonac, s dobrom plaćom, u ugodnom i pozitivnom okruženju. Iako sam ispočetka bila usamljena, jer imala sam samo njih troje, s vremenom se i to promijenilo. Sad mi ne smeta ni drukčiji mentalitet, ni kulturološke razlike. Imam dobro društvo i perspektivu. Zadovoljna sam. Ne mogu reći da ću zauvijek ostati ovdje, ali ne mogu reći ni da neću – ističe uz odobravanje složne ekipe koja ima slično mišljenje.
I Ana je na škoj stigla trbuhom za kruhom, javivši se na oglas za posao medicinske sestre u ovdašnjem domu zdravlja, ali, dodaje, samo zato što joj je sestra već bila ovdje.
– Teško bih se odlučila na takvu promjenu da oni već nisu bili ovdje. Ali nisam požalila jer je uskoro došao i moj zaručnik, koji je također nedavno dobio stalni posao u ovdašnjoj trgovini građevinskim materijalom, zbog čega i kasni na ovo druženje, pa će stići samo na fotkanje – objašnjava nam mlada medicinarka, koja se uz rad školuje na Mostarskom sveučilištu, gdje će uskoro diplomirati menadžment na smjeru poslovne ekonomije.
– Naravno da ću nakon završetka studija pokušati pronaći posao u struci pa će prvenstveno o tome ovisiti moj daljnji put – objašnjava naša sugovornica, u što stiže i njezin zaručnik Goran Boltužić, koji, pozivajući nas na fotografiranje, društvo bodri povicima: Ajmo Sisak!
– Na Šolti nam je fantastično! – ističe bez pitanja.
– Sami si gradimo život, bez ičije pomoći, pa svaki uspjeh to više cijenimo. Nekima je to zastrašujuće, ali nama je super. Iako je ispočetka bilo razočaranja i u glavi mi je često odzvanjalo pitanje koje su nam doma puno postavljali: "Di ćete na Šoltu?", sada mi je drago da smo ovdje – zadovoljno će Goran zagrlivši zaručnicu jednom, a bratića drugom rukom, dok uz svoje Posavce navrh Šolte slavi nepredvidljivost života.
Kameno blago i divlje orhideje
Voljeni otok, Denis, kaže, ne bi mijenjao, ali ne krije da razmišlja o tome kako ga oplemeniti. Potencijal Šolte za razvoj je, smatra, velik, no problem vidi u neosviještenosti lokalnog stanovništva blagom kojim raspolažu.
– Ja dolazim iz područja gdje su stare drvene kuće zaštićene kao kulturna baština pa me boli gledati kako su ovdašnje kamene kuće u velikom dijelu zapuštene i propadaju. Ovdje je posvuda fantastičan krajobraz i bogata vegetacija, koja, među ostalim, skriva čak dvadeset vrsta divljih orhideja – govori nam bivši rendžer, upozoravajući kako je zbog prostorne nedefiniranosti i vlasničke rascjepkanosti otoka teško nešto pokrenuti u vidu zaštite te divljine. No prostora za intervenciju, smatra, ima.
