Dobro se sjećam, bilo je to nakon velikog požara u Lokvi Rogoznici, kada sam trebala izjavu nekog od gasitelja; momak mi je na zgarištu sve ispričao i rekao: nevažno je tko sam, odakle sam i kako se zovem, napišite samo da sam vatrogasac.
Eto, takvi su vam ti momci koji na zvuk prve sirene sjedaju u navalna kola, transportere, koji neće gledati je li dan ili noć, kojima nije problem s plaže uskočiti u oganj, žrtvovati godišnji odmor... Takvi momci ne traže zahvale i pohvalnice, njih ne pozivaju na prigodničarska slavlja i govorancije, oni ne pate od publiciteta, jer, kažu, najvažnije je da budu brzi i da nitko ne strada.
Da imamo takve, zlata vrijedne momke, sjetimo se svakog ljeta kad duž obale haraju katastrofalni požari, na požarištima na jugu nađu se gasitelji sa sjevera, a zatim na požarištu na sjeveru Dalmacije pristižu oni s juga. Tako je bilo i prošlih dana kod Šibenika kada se nije gledalo tko je odakle, tko se kako zove, bilo je bitno stići na požarište, spasiti ljude i kuće.
Oni nisu marili što nisu spavali noćima, oni nisu marili za to što im se u pluća i kožu uvukao opori miris dima, oni su bili sretni kad je vatra stavljena pod kontrolu, a ljudi i kuće spašeni. Među njima većina je dragovoljaca, oni za izlazak na teren ne dobivaju nikakvu naknadu, njima su najveća naknada ugašen požar i spašen život.
Zato naklonimo im se do poda, zahvalimo im što ćemo i dalje nakon zvuka sirene, u bilo koje doba dana ili noći ostati mirni, znajući da će u okršaj s vatrom krenuti hrabri gasitelji.