Priča o sestrama Petak najljepša je koju ćete danas pročitati: Sve smo udovice, 500 nam je godina i imamo preko 90 djece i unučadi

Šest sestara, djevojačko Petak, iz Klisa odlučile su za Veliku Gospu u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, upravo u mjestu svoga rođenja, proslaviti zajedno rođendan. Zbrojile su kako ukupno imaju petsto godina, uskoro će i koju više, a "cifra" nije mala da se ne obilježi, ali što je još važnije, prilika je to da se šira obitelj okupi, da se rođaci još bolje upoznaju.

Zapravo, na ideju je došla njihova obitelj, a one, šta će, kažu, prihvatile.

– Mislile smo otić samo u crkvu i onda sve zajedno na ručak. Ali neka, neka nan se dica nastave družit ka šta to i mi često radimo – govore Kornelija, Marija, Jela, Zlata, Anka i Milica. Kornelija je najstarija, ima 91 godinu, a najmlađa je Milica, uskoro će imati 77.

Kornelija je udana Gabrilo, a Marija je Radman Livaja, ona je od Kornelije četiri godine mlađa, i obje žive u Splitu. Jela Džakula je udana u Klis, bliži joj se 85., Zlata Matić ima 83, a Anka Tafra 79, i njih dvije su u Splitu, dok je najmlađa Milica ostala u Klisu, udana je u Glavina.

Imaju ukupno 19 djece, 46 unučadi, 26 praunučadi, a mogle bi uskoro postati i šukunbabe.

Zbrojili njima tako pet stoljeća, ali one se još osjećaju mlado. Taman stigle iz polja.

– Ubrala san jutros 50 kila smokava – govori sestrama Milica dok se smještamo u dnevni boravak Jelina sina Ante Džakule u Klis-Varošu.

– Nikad van se one nisu posvadile – naglašava Jelina kći Ivanka Jelača, ponosna na složnost koje čuvaju njezina mater i sestre.

– To je jako pozitivna strana ove priče, da bez obzira šta su se udale, taj međusobni odnos, skladnost, nisu poremetile ničin, nisu dozvolile muževima, a nama dici pogotovo, da se iko miša. Jako se lipo slažu cili život, čekaju Novu godinu često zajedno, idu na misu, u poje ko može – ističe Ivanka.

– Jesi se naljutija, reka bi šta imaš, i gotovo – potvrđuje Zlata.

– Je, često se sastajemo, jedne nedilje idemo u jedne, drugu u druge – kažu i ostale.

– Ma, nije bilo dana da nisu razgovarale, baš su specifične – radosna je na tu činjenicu i Jelina unuka Ivana Tomić, koja je s dječicom, Stellom i Franom, došla iz Splita.

– Volimo društvo, volimo se i dobro nasmijat – važan je to dio života Milici Glavini.

– Sve smo udovice, ja najmlađa, a prva ostala bez muža. I on je volija društvo, pa se u našoj kući uvik sastajalo, a sad kad njega nema, i toga je manje.

– Kad se dignen u pet uri ujutro, onda san cili dan zdrava; kad se dignen u sedan, cili dan san bolesna, nisan za ništa – Milica će o svojoj terapiji. A rade i danas koliko mogu.

Znali su mještani uvijek reći: "Eno ih, Petakuše, iđu zajedno u polje, u crkvu..."

– Nas tri smo još u poju – govori Milica za sebe, Jelu i Zlatu koje rade još u svom vrtlu po Klisu.

– Radin ja još i u vinogradu, plijen, navrćen, imamo polje, masline... – nabraja Milica.

– A onda pravite i vino?

– Nisan, sin radi vino, ja pravin grožđe – neiscrpan je njezin humor.

– Mater Mila je rodila nas desetero dice. Dvoje je umrlo odma, a dvoje kasnije. Sin od 2,5 godine i najstarija ćer sa pet. To ti je tad bija meninđitis, nije bilo spasa – kažu sestre.

– Rađalo se onda u kući, mi smo sve rođene doma. Moja mater nije išla u doktora, prvi put tek kad san se ja udala, imala je tad upalu pluća – prisjeća se i Zlata.

– Priča je ćaća da nije Švabo uša u Poljsku da bi bilo još dice – Milica će šćeto-neto, dok joj sestre tepaju kako je ona "najmlađa, a najjača".

– Mater Mila i otac Mate cili život su radili. Rad nas je drža. Uvik je koja od nas bila za nosit mliko u grad, pomagala materi nosit zelen na pazar, u Sinj i Split – vele.

A puno je zeleni danas i u Jele i sina joj Ante Džakule, ispred kuće brokule, fažoleti, smokve, bajame, pome..., a slika put Splita može stat u kartolinu.

Idemo zato učinit koju fotku slavljenica u polju, isprid 26 struka poma, ravno je pobrojila Jela.

– A kolike li su ti izresle, nikome ove godine nije tako dobro rodilo. Ona van je uvik s ćaćon radila na zemlji, zato je to tako – pojašnjava najmlađa i bere jednu šta se zacrvenila ka jabuka.

Za nama u dvorište dotrčali i Jelini praunuci, predškolka Stella i osmogodišnji Frane u nogometnin patikama, a obožava trenirati, kaže, "vježba" sada po putićima u vrtlu. Mater će mu posli otrest gaće. Stella kao djevojčica, naravno, nabrala cvića, nosit će ga kući, a prababa je poučava i kako se bere bob. Pričat će o ovome u školi na Spinutu kad im počne nastava.

Štapima se sestre drže samo u ljutoj potribi, bilo bi bolje da ih ni na fotografijama nema, ne daju se Petakuše.

– Mi šta smo bile u poju, sve nosimo štape, osin njih dvi koje su sidile, šalturice – nastavlja duhovito Milica u dobrom raspoloženju.

Najstarija Kornelija je vrsna šnajderica, a šije i Anka koja je završila domaćinsku školu, dok je Marija bila za kužinu i kolače.

– Šila je Kore sve, od rođenja do vinčanja. Da vidite kakve je splitske nošnje šila, nema nijedne takve u procesiji za Svetoga Duju, samo stani i gledaj, podsuknja od pravog žutaca... Jednu takvu je za posebnu prigodu nosila i njezina nevista, plivačica Đurđica Bjedov Gabrilo – kazuju sestre.

– I ja san uz Korneliju naučila šit – kazala nam je poslije i Anka koja je cili radni vijek, 35 godina, radila u "Jugoplastike".

U društvu s nama je i Jelin sin Ante. Zapravo je od njega i potekla ideja za ovom proslavom.

– Ovo mi je sinilo ima jedno dvi-tri godine, bilo mi je to zanimljivo, ali nije to baš lako da se sve uspije poklopit. Ali, evo sad je sve dogovoreno – kaže Ante, a čitavu organizaciju događaja je ponio Zlatin sin Ante Matić, "odvalija" dobar posal. Prvo će svi sudjelovati na procesiji i svetoj misi u crkvi, a onda idu na svečani ručak, ničeg neće falit.
– Dok su pokojni did i baba bili živi, okupljali smo se oko Velike Gospe i Svetog Roka, prošlo je tridesetak godina otkad ih nema, mi smo se poženili, poudali, došle su nove generacije, i više nema takvih prilika da se viđamo tako često. Ovo će bit prava prigoda da se još više zbliže, da ne budu stranci – govori 63-godišnji Ante Džakula, koji je cili život isto vezan uz Klis i uz pismu, sada je član crkvenog zbora.

Doša je i taj svečani dan, crkva puna Petakovih potomaka, barem njih stotinjak. Svetu misu za blagdan Velike Gospe služi kliški župnik don Miro Šestan, on poručuje da se svi mogu ugledati na ove župljanke, da se žene ne tribaju bojat brakova i dice.

– Proslava je baš bila lipa, časna sestra Anita Perkušić je prekrasno ukrasila crkvu – naglašavaju Rozarija Matić i Katarina Vrleta, ćer i unuka Zlate Matić.

Ispred crkve nas upoznaju i sa Zrinkom Gregov, Miliconom ćeron koja živi u Zagrebu, a predaje na Veleučilištu Vern. Voli običaje i stare priče, pa se potrudila za sve napraviti i obiteljsko stablo.

– Učinila sam im rodoslovlje do četvrtog kolina da se zna ko se ne smi s kim ženit, jer kad dođu na praznike u Klis, nikad ne znaju ko je komu rod, a ako kome zatriba i koštana srž da mu se može javiti. E, to su te dvije važne stvari – kazuje Zrinka koju su upravo njezine "Petakuše" i njihov život potakle da sve poveže i s jednim predavanjem o poduzetništvu na Veleučilištu.

– Vrlo je zanimljivo istražiti što je starima u tim teškim vremenima davalo snagu da izdrže, da opstanu, jer danas svi kukamo kako nam je teško – govori Zrinka, upućujući nas kako je trenutno najmlađa u obitelji Ankina praunuka, tromjesečna Roza Tafra.

Slijedi fotografiranje za uspomenu, svaka sestra sa svojon obitelji kod oltara, vesele, nasmijane...A onda i jedna u hodu za našu novinu priko platoa župne crkve. Može, ali... bez štapa, samo šotobraco...

I danas će Klišani sigurno opet govorit: "Vidi, eno Petakuša, opet su zajedno...!"