Bez razuma: Zašto Dalmacija ne smije biti jedna regija?!

Teritorijalni preustroj Hrvatske - koji zagovara Most, a nije mu sklon HDZ - na pet ili sedam regija neugodno je iznenadio zagovaratelje regionalizacije; Dalmacija, povijesno najstarija regija na širem geografskom prostoru, prema jednom od scenarija – bila bi podijeljena na dva dijela! Kako ostalih pet regija izgleda na mapi koja je procurila u medije teritorijalno logično raspoređeno, postavlja se pitanje zbog čega bi se 'regija Dalmacija' podijelila na 'splitski' i 'zadarski' dio, s tim da bi sadašnja šibenska županija bila raspačana između njih!?

Nije sasvim jasno zbog čega je zatiranje regionalizacije Hrvatske, a zapravo samo priznavanje logičkog, povijesnog, gospodarskog i političkog stanja jedna od rijetkih točaka u kojima se slažu i HDZ i SDP. Kao jedan od najčešćih razloga ovoj 'protimbi' navodi se kako su županije ustanove koje na životu održavaju stranačke uhljebe, na tisuće njih, čime dvama najvećim partijama osiguravaju sigurnu biračku bazu. Krasno objašnjenje! To što ih ima previše, što ne funkcioniraju, što međusobno ne surađuju, što koštaju goleme novce i što sve to plaćaju ovce iliti građani, nije važno...

Brojke sve govore, samo na plaće dvije tisuće zaposlenih u županijama godišnje se troši više od 600 milijuna kuna, u lokalnoj samoupravi zaposleno je oko 13 tisuća službenika, a u komunalnim tvrtkama skoro 30 tisuća. Zdravom razumu nelogičan je i broj i status jedinica lokalne samouprave; u državi je 429 općina, 128 gradova (na dalmatinskom području čak 32 grada) i 21 županija, koji ukupno potroše 24,8 milijardi kuna, a samo na plaće ide 4,4 milijarde kuna (podaci stari nekoliko godina). S tim da više od polovice općina nije fiskalno održivo.

Prema računici koju je iznijela Europska komisija, podjelom na regije u proračunu bi se uštedjelo oko milijardu kuna!

I laiku je jasno kako Dalmacija, baš kao Slavonija ili Istra, čak i raskrzana u četiri županije pored neospornog povijesnog okvira, ponajprije čini jedinstveni brend, a i gospodarski je okrenuta prema jedinstvenim granama, poput turizma ili poljoprivrede, pa bi njezino zakonsko 'priznanje' zapravo bilo samo priznanje postojeće, tisućljetne realnosti. Na prvi je pogled evidentno da sve te županije, svi ti gradovi (realno su samo četiri globalno minijaturna grada s uvjetno metropolitanskim područjem; Split, Zadar, Šibenik i Dubrovnik) i sve te općine uopće ne surađuju.

Nemoguće se sjetiti kad je, primjerice, gradonačelnik najvećeg Splita okupio gradonačelnike i načelnike susjednih gradova, Kaštela, Solina ili općina poput Podstrane, Klisa i Dugopolja, kako bi dogovorili barem kakvu-takvu strategiju. Jedno od rješenja koje je priznavalo 'stanje na terenu' jest i pomalo zaboravljeno ustrojstvo iz bivše države sa Zajednicom općina Dalmacije, što je zapravo 'regija', ali u jugoslavenskom centralizmu s neznatnim ovlastima, a postojala je i Gradska zajednica općina Split, koja je predstavljale nešto poput metropolitanskog područja.

Razvojne strategije su tek apstrakcije za ove naše vilajete, pritom se niti u primisli ne uzima u obzir činjenica da svaki 'normalan' grad u razvijenim državama ima kratkoročne i dugoročne strategije. Treba li pritom spominjati otoke i zagorski dio Dalmacije; o njima apsolutno nitko ne brine, niti na jednoj razini, pa je riječ o prevrijednom blagu koje je ostavljeno da se polagano iščisti od stanovništva. Zapuštenost dalmatinske poljoprivrede je epohalna, svaka mediteranska zemlja u otprilike jednakim klimatskim uvjetima ima stostruko više nasada poljoprivrednih kultura, poput maslinika, vinograda, voćnjaka, aromatičnog bilja, stočnog blaga.

Dalmatinsku poljoprivredu požderali su bor i makija, a navodnjavanje u čemu ogromne uspjehe postižu i pustinjske države, ovdje je čista znanstvena fantastika. Usput: zna li itko sudbinu onih moćnih strojeva za mljevenje kamenjara koji su na nekoliko mjesta stvorila savršenu podlogu za loze i masline, a onda netragom nestali? Za koga, primjerice Hrvatske šume čuvaju džungle pod borovinom, a gdje idu novci koje izdvajamo za Hrvatske vode? Zbog čega za milijune turista koji nas zapljuskuju ne proizvodimo baš ništa, od hrane i pića do lancuna i peruna, zbog čega se sva ta logistika uvozi?

Jedna činjenica zorno govori o stanju i budućnosti: dalmatinski najveći grad, Split, od popisa 2001. do popisa 2011. godine izgubio je 10 tisuća građana! Ljudi bježe od njega, to je možda i jedinstveni primjer među gradovima svoje veličine koji ne rastu nego se smanjuju. O ovim pitanjima se nikad ne raspravlja kad se govori o 'velikim uspjesima' županija i općina i opravdanosti njihova opstanka. Priča se najvećim dijelom o čistim, nebitnim glupostima.
Dalmacija je, ukratko jedna zapuštena, siromašna, jadna raščetvorena regija, bez perspektive, nade i razvojne strategije, koju od gladi spašava samo turistički val, osnažen i ratnom nesrećom turističkih zemalja istočnog Mediterana.

I budali je jasno da tako ne ide, ali pametan čovjek bi nešto mijenjao, ne bi betonirao trenutni neuspjeh i propast, produžavao agoniju. Najveća rasprava kad se spomene regionalizacija u Dalmaciji vodi se oko 'glavnog grada', što je totalno nebitno, jer ako se provodi decentralizacija na državnoj razini, ona mora zaživjeti i na lokalnom nivou. Sve što sam uspio saznati oko podjele na splitski i zadarski dio jest da bi Kalmeta poludio kad bi 'potpao' pod Split! Kakav moćan razlog, kao da je riječ o srednjovjekovnom feudu i velmoži koji ima pravo na svoje.

Današnje političko stanje uma je čisti mrak. Premda je Dalmacija predstavljala pravu političku avangardu; još od stvaranja prve Jugoslavije u kojoj su glavnu riječ s hrvatske strane vodili Ante Trumbić, Ivan Meštrović, Frano Supilo, Ivo de Giulli, pa sve do eksperimenta s Kerumom, koji je jasno pokazao sav besmisao u koji je zapala hrvatska politika.

Za razliku od Istre i Slavonije, Dalmacija nema niti jednu regionalnu stranku. Jedini uspješni pokušaj zbio se u prvoj polovici devedesetih godina kad je Dalmatinska akcija predvođena dr. Mirom Ljubić Lorger ušla u Sabor 1992. godine, da bi godinu kasnije imala predstavnike u Županijskoj skupštini i splitskom Gradskom vijeću. Te godine u prostorije im je ubačena bomba, a vodstvo optuženo za – terorizam!

Više nisu ponovili početne uspjeha, a 2003. godine su se utrnuli, dok se Mira Ljubić-Lorger posvetila znanstvenom radu na dalmatinske teme. Još uvijek je po pitanjima dalmatinskog regionalizma značajan sugovornik.

- Prije svega, sumnjam da će do 'preustroja' uopće doći. Načelno, za to bi bilo jakih razloga: s jedne bi se strane, smanjivanjem nepotrebne birokracije na 'nižim razinama', vjerojatno postigle neke uštede, a s druge strane, ako bi regionalizaciju pratilo i povećanje novca koji ostaje novim županijama-regijama, smanjila bi se gotovo apsolutna vlast centralne birokracije.

Regionalizam je takav model funkcioniranja države koji njezinu upravu čini efikasnijom, manje birokratiziranom i bližom potrebama građana koji dobivaju mogućnost preventivnog djelovanja prema pojavama zloupotrebe ili nesposobnosti državne vlasti, izbjegava se centralističko odlučivanje koje stvara i razvija podanike i poslušnike. Međutim, HDZ ima jakih razloga da se tomu suprotstavi: nepotrebna birokracija na 'nižim razinama' uglavnom je hadezeovska, a vidimo da HDZ i nadalje teži prema apsolutnoj vlasti i to na svim područjima. Stoga će HDZ, čini se, još jednom raspravu o regionalizaciji usmjeriti u pravcu već okušane rasprave o autonomaštvu ili čak separatizmu – smatra dr. Mira Ljubić Lorger, pojašnjavajući kako regionalizam ne znači federalizaciju Hrvatske nego je opcija većeg utjecaja na zajedničke poslove zajednice kako se ne bi ponavljala povijest gdje naši novci uvijek idu u centar pa ga onda - po 'zaslugama' - dobivamo ili ne dobivamo nazad, a i o uvjetima privređivanja također se odlučuje u centru.

Dr. Lorger navodi kako će HDZ ako i bude prisiljen prihvatiti stanovitu regionalizaciju nastojati sačuvati svoje utvrde, poput zadarske.
- Vidjeli smo posljednjih godina da se za nekakav nakaradni regionalizam počinju zalagati i desni političari. Dok su raniji regionalisti prozivani su za protudržavnu djelatnost i izdaju, danas se takav govor tolerira desnim strankama i političarima. Na vrijeme valja uočiti da ni regije neće ništa riješiti ako budu ustrojene i vođene kao mini centralističke državice – drži dr. Ljubić – Lorger, navodeći kako jedino nije sporno da je današnja Dalmacija gotovo u svemu 'ćumez vrijedan sažaljenja' i kao bezbroj puta u svojoj povijesti još jednom 'na koljenima'.

- Razvoj turizma, istina, ublažio je sliku općeg propadanja, ali ta slika ipak više sliči na hipertrofiranu glavu na veoma tankim nogama. Nedavno je jedan cijenjeni splitski novinar napravio svojevrsnu inventuru svega onoga što je propalo u Splitu proteklih dvadesetak godina: već i samo čitanje zastrašuje! Riječ je o potpunoj propasti Splita kao jednoga od najvažnijih industrijskih i gospodarskih središta u Hrvatskoj. Jednako strašnu sliku propadanja pokazuju i podaci o stanju u kulturi, sportu, medijima... Pa ipak se o tome u Dalmaciji ne raspravlja!

Regionalni sabor bio bi za to jedino pravo mjesto. Politička nemoć omogućila je istodobnu poplavu primitivizma i propadanja, s jedne, i političku pasivnost s druge strane, te je počelo masovno apstiniranje od svakog političkog angažiranja. Nasuprot svemu tome, ako hoće izaći iz opće nerazvijenosti i sve dubljeg ekonomskog, kulturnog, znanstvenog, političkog i svih ostalih zaostajanja, i Splitu i Dalmaciji potrebno je ponovno približavanje politike njihovim građanima, a jedan od načina da se to postigne jest i regionalizacija – kaže ona, ističući i razloga zbog kojih Dalmacija nema snage za rađanje regionalne stranke:

- Moje je mišljenje da je dalmatinski regionalizam otpočetka ocijenjen opasnim za ondašnji oblik vladavine u Hrvatskoj pa ga se oštrije suzbijalo, između ostalog, i nametanjem rasprave o autonomaštvu. Naime, hipernacionalistički diskurs opsjednut državom, tlom, krvlju i teritorijem dalmatinski je regionalizam svojedobno pokušao radikalno osporiti. I tek kada se ovdašnji regionalizam oslobodi rasprave o autonomaštvu, bit će moguće raspravljati o političkoj koncepciji integrirajućeg, demokratskog regionalizma. Pitanje središta moguće regije je također jedno od načina odgađanja rasprave o prijeko potrebnoj regionalizaciji: igra se na kartu ovdašnjeg kampanilizma. I o tome je potrebna racionalna rasprava, ali se u Dalmaciji o tomu naprosto nema gdje razgovarati.

Nekakvog Regionalnog sabora nema, a svi ovise o vlasti u Zagrebu. Pa raspravljaju sa Zagrebom, vidimo s kakvim uspjehom. Riječ je kontinuitetu centralističke politike prema Dalmaciji, koja je postojala i u bivšoj Jugoslaviji, još kad je zbog upozoravanja na specifične interese Dalmacije smijenjen Vicko Krstulović. Bilo je proskribirano spominjati interese Dalmacije – zaključuje dr. Mira Ljubić Lorger.

A što današnji vlastodršci misle?
Goran Pauk (HDZ), šibensko-kninski župan odmah je izjavio kako od saborskih zastupnika očekuje zalaganje za očuvanje županijskog ustroja.
- Šibenska županija podijeljena između Splita i Zadra? Glupost, ja mislim da je ta karta i ta ideja podvaljena medijima. Nema matematičke računice koja pokazuje da je novi ustroj bolji nego sadašnje rješenje. Očekujem javnu raspravu jer je puno nabacivanja na ovu temu. Bitno je provesti funkcionalnu i fiskalnu decentralizaciju, jer sama regionalizacija bez toga ne donosi ništa. Dok se od države ne odijele školstvo, zdravstvo, inspektori, dok se ne decentraliziraju Hrvatske šume i Hrvatske vode, a poslovni državne uprave ne daju županijama, dok se ne utvrde općine koje mogu kvalitetno skrbiti o svojim građanima, nema smisla ni govoriti o regionalizaciji. A kad bi se stvarno decentralizirali, onda nam regije i ne bi trebale – mišljenja je župan Pauk.

SDP-ovac Arsen Bauk, kao ministar uprave u bivšoj Vladi najhrabrije je zakoraknuo u regionalizaciju, ali nije dobio podršku u svojoj stranci, a danas nevoljko govori o tome:
- Sa simpatijama gledam na smanjenje broja županija, ali se bojim da niti vladajući niti opozicija ne dijele taj entuzijazam. A što se tiče prijedloga podjele Dalmacije na dvije regije, držim da je onda bolje da ostanu četiri nego dvije županije – kaže Bauk.

Najteže je bilo dobiti jasan stav od Mostovaca. Kažu: 'Pričekajte, usklađujemo se...' A mi kažemo: vrag odnija i prišu...


Povijest ukratko

Rimsku provinciju Dalmaciju osnivao je 8. godine prije Krista car August i ona je najstariji preživjeli regionalni pojam u Hrvatskoj. U njenom središtu u bazenu Solin-Klis-Split-Trogir stvorena prva hrvatska država, odnosno kneževina, odnosno kraljevina. Štono bi se reklo, Dalmacija je kolijevka hrvatske državnosti, a po Marku Maruliću i književnosti.

U starijoj povijesti se prostirala preko Bosne, Crne Gore i Albanije, kroz stoljeća su je grizli i komadali Bizantinci, Mlečići, Turci, Ugari i Francuzi, a u Austro-Ugarskom cesarstvu imala je status regije – fiskalne kraljevine, sa svojim parlamentom, zastavom i grbom koji su činila tri okrunjena lava, korištenim barem od XV. stoljeća. Tada je dopirala od Raba do Budve, a od 1918. godine kao političko-regionalni pojam više ne postoji. Suvremeni pojam Dalmacije odnosi se na područje od Velebita; Tribanj-Krušćice na sjeveru, do Konavala odnosno rta Oštro na jugu, na moru uključujući Pag i sve istočnojadranske otoke jugoistočno od Kvarnerskih vrata. Razbijena je na četiri županije, sa Splitom i Zadrom kao jačim središtima. Prostire se na površini od oko 12.260 kvadratnih kilometara ili na oko 22 posto površine Hrvatske, gdje je po zadnjem popisu živjelo 860 tisuća stanovnika što je oko 20 posto populacije države.