Izgledao je kao uobičajeni radni rad. Polazak iz Visa u pet i trideset. Puhala je olujna bura i mi smo isplovili. Taman kad sam počeo okrićat trajekt, primijetio sam rotaciju na vozilu Hitne pomoći u luci. Okrenuo sam brod nazad kako bismo opet pristali. U to vrijeme zove me koordinator iz Splita, Ante Mrvica, i govori mi kako imamo rodilju za ukrcat. Privezali smo se, ukrcali smo kola s rodiljom i krenuli prema Splitu. Stvarno je bilo gadno more i olujna bura. Jedva smo uspjeli izać iz luke Vis. Znaš, vrag ti je Viški kanal. Zovu ga i 'mali Biskaj'.
Putovanje je trajalo dva sata, dva i deset. Bili smo u iščekivanju hoće li roditi, neće li roditi. Stavili smo u kuhinju lonac s toplom vodom ako bude zatrebalo. No, nije bilo potrebe. Sretno smo je iskrcali u Split. Kasnije sam saznao kako još nije rodila i da ostaje termin koji je krajem veljače - smireno nam objašnjava Jere Lukšić, kapetan trajekta 'Lastovo', slučaj koji su nedavno objavili mediji hvaleći 'Jadroliniju' i njega kao zapovjednika.
Priča nam to dok sjedimo u njegovoj kući u Sutivanu na Braču. Na zasluženom je odmoru koji provodi u krugu obitelji. Vani je kiša, no vjetra nema. Nije mu sad to ni važno jer se s njim danas ne mora boriti. Sa suprugom Bepinom uživa u društvu s dvoje unučadi.
Opet bi učinija isto
- Nije nam to prvi put da se vraćamo. Nije ni prvi put da vozim rodilje. Četrdeset i nešto godina sam na Jadroliniji. Na početku karijere, na liniji za Brač, u vrijeme kada nisu vozili helikopteri, za jakog nevremena, iz Supetra smo isplovljavali s poznatim trajektom 'Ero' u spašavanje života. Tako je bilo i s trajektom 'Lastovo'. Uvijek smo bili na usluzi, isplovljavali po olujnom jugu. Kada ni helikopteri nisu mogli uzletjeti, trajekt 'Lastovo' bi isplovio, vozio bolesnike, rodilje s Lastova u Velu luku, do Splita… No na brodu se beba nikad nije rodila. Zapravo, rodila se u kolima Hitne pomoći u trajektu, taman ispred Splita. To je bilo to od brojnih rodilja koje smo vozili čak i u našoj kabini. No, mi smo uvijek bili u pripravnosti. Nikad se ne zna kad će beba doći - smješka se kapetan.
Na 'Lastovu' je kapetan već trideset i pet godina, a 'Jadroliniji' je vjeran i duže. Iako je nakon kadeture neko vrijeme plovio za 'stranca', nakon ženidbe za svoju gospođu, priča nam, odlučio je ostati blizu.
- I nisam pogriješio. Kad bih ponovno birao, opet bih izabrao isto. Zanimljivo je navigat na putničkim brodovima. Možete zamislit koliko se tu ljudi izmini, koliko poznanstava stekne, koliko dogodovština ima.
Imao je sreću, kaže, ploviti na više Jadrolinijinih brodova, međutim dva će mu ostati u sjećanju. Prvi je 'Ero', brod iz Skandinavije, građen za velika mora. On se, u manjem obliku, ponaša kao 'Lastovo'. Mogao je probiti sva juga i bure do Brača, čak i Hvara. Drugi je, dakako, 'Lastovo'. Veći je dio tih dugih godina s njim plovio za vanjske otoke Korčulu i Lastovo. 'Lastovo' je staro četrdeset i osam godina, i ima, kaže kapetan, dvije mladosti. Kad su mu devedeset četvrte ili pete izgorjeli strojevi, strojarnica je u potpunosti obnovljena i tad je brod dobio svoje novo srce, ali i brzinu. Redovito vozi i petnaest i po milja što ga čini najbržim trajektom u Jadrolinijinoj floti.
Prisjećamo se snimke iz 2013. godine koju je fotograf Jakša Kuzmičić snimio s Hvara zabilježivši trajekt 'Lastovo' kako se bori s valovima koje južina u punoj žestini baca na njega. Supruga Bepina odmah donosi fotografije. Na njima trajekt Lastovo u sivilu neba i bjelini uspjenjenih valova koji ga prekrivaju.
- Da. Bilo je to na liniji Split - Korčula - Lastovo. Iz mog iskustva, kako ja to već gledam, kada ulazimo u ždrijelo i kada vidim kako se valovi bacaju preko svjetionika Pokonji dol, već tada donosim odluku vraćamo li se u Split. Nikad nisam donio takvu odluku. Poznavajući ovo more, poznavajući sve to, uvijek bismo išli dalje. Ta je snimka jedne od najvećih oluja juga, no nije i najgora, koju je Lastovo prošao. Na njoj to izgleda zastrašujuće, ali, kako me posada obavještavala, putnici nisu bili prestrašeni. Štoviše, mnoge sam vidio, popeli su se pored komandnog mosta i snimali mobitelima i nisu odavali strah. Sve je prošlo bez panike - smješka se.
Oluja svih oluja
- Je li to vjera u trajekt ili kapetana?
- Vjerujem jedno i drugo. U posadu i kapetana, a kako poznaju i trajekt, i u njega.
- Koja je onda najgora oluja?
- Jako jugo, žuta oluja, žuta kiša. Bilo je to negdje krajem osamdesetih. S kišom je padao, naime, pijesak iz Sahare. Bilo je to najjače more u ždrijelu svetog Jeronima i fotografirali su nas s propelima vani. Tu sliku, nažalost, nemam. Iz sedmog sam puta pristao u Hvar jer riva nije postojala, sve je bilo poplavljeno. To je bilo najgore jugo koje sam doživio - priča kapetan.
'Lastovo' očito nije sklono odustajanju. Ili je takav njegova posada i njihov zapovjednik. Teško je reći jer njihovi se životi isprepleću. Teško je i ne zamijetiti strahopoštovanje koje kapetan gaji prema brodu, ali i moru. Poštovanje ne skriva ni kad priča i o svojoj posadi, ali i putnicima.
- Ja sam i sam otočanin i znam što znači ostati u Splitu ili Veloj Luci u nemogućnosti doći kući. Uvijek se rukovodim s tim da čovjek mora doći do otoka. Ako mi časnik ili noštromo javi kako je putnik ostao na kopnu, ja se vratim, okrenem brod. Pogotovo ako je putnik za udaljeniji, loše povezani otok. I uvijek smo se, moja posada i ja, trudili dovesti ih sigurno doma, pogotovo kad bismo plovili po velikom nevremenu.
Priča nam priču o gospođi po koju su se prije nekoliko mjeseci vratili i koja im je poslije putem maila zahvaljivala na neočekivanoj dobroti. Možda će mnogima to zvučati čudno, no otočani znaju koliko to znači. Ipak, onaj pravi osjećaj izoliranosti otočani osjete kad je najgore - u nesreći.
- Pamtim jedan događaj na Lastovu kad je čovjek pao s balkona. Isplovili smo, no tada sam prvi put bio svjestan kako ugrožavam sebe i posadu. Međutim, ozljeda je bila takva da smo morali isploviti. Stigli smo u Velu Luku i iskrcali pacijenta. Nažalost, preminuo je nekoliko dana poslije u dubrovačkoj bolnici. To mi je ostalo u sjećanju jer smo napravili sve, ali nismo uspjeli spasiti ljudski život - priča kapetan i zastaje.
Spašavanje talijanske jahte
- Koju uspomenu pamtite kao najljepšu? - pitamo.
- Bilo je to po olujnom jugu, između Hvara i Korčule. Spasili smo talijansku jahtu sa sedam, osam članova posade, među njima je bilo četvero djece. To je bilo, koliko se sjećam, osamdesetih. Bilo je to u vrijeme kad je bilo ono spašavanje broda 'Brigitta Montanari', ne znam pamtite li, zbog kojeg je prijetila ekološka katastrofa. Bili smo nominirani za 'Plavu vrpcu', oni su je dobili, mi nismo. Ali, kada smo spasili te ljude, dovukli jahtu u zavjetrinu, dobili smo takav pljesak putnika da mi i dandanas to stoji u sjećanju. Svi smo bili presretni jer smo spasili tu djecu i ljude i jer su svi živi i zdravi iskrcani na Hvar - priča barba Jere.
Olujna juga prisutna su gotovo u svakoj priči. Možda zato što ih niti jedan trajekt ne poznaje tako dobro kao 'Lastovo'. Skroman je to trajekt, priča njegov kapetan, ali omiljen, naročito među stanovnicima svog otoka imenjaka koji uvijek moraju strepiti zbog udaljenosti.
- 'Lastovo' je još uvijek najpouzdaniji, to dokazuje za takvog vremena, on uvijek plovi. Pošto sam toliko godina na njemu, upoznao sam ga u potpunosti i sve što se pričalo kad je vozio od Japana gdje je građen, do Kalifornije, točno je. Brod je to koji, i za današnje pojmove, ima ogromne maritivne sposobnosti. Pouzdan je jer se u njega svake godine i ulaže, mijenjaju dotrajali dijelovi, uredio se i salon pa sad proživljava svoju novu mladost. Živi dalje i nadam se da će, kada ja uskoro odem u mirovinu, još dugo ploviti.
A ja sam, međutim, već pomalo umoran od ovog posla. Četrdeset godina na putničkom brodu nije jednostavno, upravo zbog svih ovih situacija. No, imat ću što raditi. Prva će ljubav i dalje biti na moru. Imam kajić, poslije toga malo u masline. Tu su i žena, unuci... Ono vrijeme koje nisam mogao provesti sa svojom djecom, kad je supruga sve morala sama, sad provodim s unucima. I to će vam biti moja penzija - malo težak, malo ribar, ali mnogo nono.
'Pohvalite mi posadu'
Bez njih ja ne bih bio taj koji jesam na brodu. Zajedno smo prebrodili sve oluje, odradili spašavanja, stvorili uspomene... - zamolio nas je barba Jere.
Evo, jesmo, kapetane.
Vozili i za okupacije Lastova
'Lastovo' je odigralo i važnu ulogu za vrijeme Domovinskog rata. Vozili smo za okupacije Lastova i držali su nas na nišanu, dolazili s maskirkama ispred broda. Provocirani smo i zbog hrvatske zastave na provi, dok je na krmi bila jugoslavenska. Tad još nije bila službeno ustrojena hrvatska država, ali mi smo iskoristili i stavili hrvatsku zastavu kao društveni znak Jadrolinije. I to smo prebrodili! Za vrijeme rata prevozili smo našu vojsku iz Rijeke u Dubrovnik. Kada se Lastovo oslobodilo, kada su ga napustili, mi smo prvi na njega došli s Hrvatskom vojskom.
Bepina: Neka je on uz mene, kod kuće
Kapetanova supruga Bepina ponosna je na svog supruga, no nerado sluša priče o olujama kroz koje je prošao. Danas jugo može udarati koliko hoće, govori nam, nije joj stalo jer je on kod kuće.
- Taj strah za njih koji uvijek tinja u podsvijesti jer se bojiš za njihov život, preraste i u vlastiti strah. A meni se taj strah uvukao u kosti. Ni danas ne putujem u Split. Vozila sam se s njim jednom za Stari Grad, jednom za Ubli na Lastovu i zamalo sam umrla. Previše sam znala, previše priča čula. Nedajbože bolesti, ali ja u Split s Brača ne idem. Stojim tu - priča nasmiješena Bepa.