Osmanlije su prodrle u tvrđavu, ali onda je krenuo protujuriš...

Veliko bogatstvo povijesnih izvora o novovjekovnoj povijesti Dalmacije u arhivima Venecije, Istambula, Zadra, Splita, Šibenika i drugdje još uvijek čeka temeljitu znanstvenu raščlambu. Stoga nije neobično pronaći dotad nepoznati dokument koji nerijetko daje jedinstven uvid u neku povijesnu pojavu ili događaj.

Velika obljetnica opsade Sinja iz 1715. godine bila je motiv da se krene s istraživanjima tog povijesnog razdoblja. Viteško alkarsko društvo Sinj posljednjih nekoliko godina financiralo je više istraživanja nekolicine istraživača.

Prošle godine jedno takvo istraživanje dobilo je i podršku Hrvatske zaklade za znanost koja je poduprla projekt “Moderna geopolitika Jadranskog mora, 1493.-1918.“ pod vodstvom prof. dr. sc. Josipa Vrandečića s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. U sklopu ta dva projekta autor ovog teksta krenuo je u potragu za dokumentima koji oslikavaju povijest Cetinske krajine u doba slavne i čudesne obrane Sinja u ljeto 1715. godine.

Evo rekonstrukcije tih događaja:

Priprema napada

Osmanlijske pripreme za napad na Dalmaciju započele su još u kolovozu 1714. godine prije službenog izbijanja rata. Nakon izbijanja neprijateljstava početkom 1715. godine otpočele su mletačke pripreme za obranu Cetinske krajine.

Straže na planinskim prijelazima i pojačanja poslana u tvrđave nisu mogla odvratiti ogromne osmanske vojne snage koje su se gomilale na granicama mletačke Dalmacije. Izvještaji su govorili o 40-50 tisuća vojnika što se činilo nevjerojatnim čak i donosiocima vijesti.

To je potaknulo Mlečane na zauzimanje obrambenog stava te je glavna briga posvećena pripremanju obrane tvrđava poput Knina, Sinja i Čitluka. Mlečani su pri tome bili u povoljnijem položaju jer su pojačanja mogla pristizati morem u dalmatinske luke koje su od graničnih tvrđava bile udaljene najviše dan hoda, a Osmanlije nisu imali učinkovitog načina opskrbljivanja vojske preko dinarskih planina.

U Sinj su pojačanja stizala jedno za drugim tokom cijelog srpnja tako da je pred opsadu posada brojala oko 850 ljudi s desetak topova.

Sredinom srpnja straže na planinama su opozvane, te je većina naroda povučena prema jugu u okolicu Konjskog. Odlučna obrana spremala se jedino u tvrđavama te u zemljanom utvrđenju na današnjoj cetinskoj adi Okruglo koja se u izvorima naziva Otok mali.

Tragična sudbina

Napad na Cetinsku krajinu započeo je 23. srpnja kada su prve osmanlijske postrojbe prešle Prolog te krenule u pustošenje okolice Hrvaca i Glavica. Njima se suprotstavilo 20-ak prekaljenih Cetinjana na čelu s vitezom don Ivanom Filipovićem-Grčićem, serdarima Vučkovićem i Tomaševićem, harambašom Matom Žankom, Franom Surićem i drugima te je palo prvih nekoliko žrtava s obje strane.

Sutradan je nastavljeno pustošenje zapadnog dijela Cetinske krajine, a pripremljena obrana Otoka privukla je 25. srpnja snažni napad Osmanlija. Na adici Otok mali sklonili su se stanovnici Otoka, a u pomoć im je došlo 70-ak naoružanih Košućana i Brodarićana.

Prema izvještaju, na utvrđenje je izvedeno pet juriša, a u posljednjem su Osmanlije grazeći preko mrtvih tijela poginulih suboraca zajazili Cetinu i prodrli u utvrdicu. Gubici napadača procijenjeni su na više od tisuću poginulih, pa su napadači bijes iskalili na braniteljima koji su svi pobijeni ukoliko se nisu spasili bijegom, a žene i djeca su odvedeni u roblje.

Napad na Otok ostavio je pogubni trag jer su nakon te opsade nestali skoro svi drevni rodovi koji su nastanjivali to mjesto. Taj napad unio je nemir među branitelje Sinja, ali je i prisilio napadače da čitav sljedeći dan izgube na zbrinjavanje svojih mrtvih.

Tek je 27. srpnja nastavljena navala na Glavice i Brnaze, čije je spaljivanje dimom obavilo i samu tvrđavu. Providur izvještava da je prikupljena ljetina još bila na poljima. Kako nitko od Cetinjana nije dotad imao srca zapaliti svoju sirotinju koja im život znači, on je dao naređenje da se to spali kako ne bi poslužilo neprijatelju.

Idućih nekoliko dana Osmanlije su se posvetili pljačkanju i pustošenju Cetinske krajine, a jake snage uputile su se prema Vrlici koja je i osvojena. Vijest o padu Vrlike i zloj sudbini branitelja povisila je odlučnost providura Balbija da se brani do kraja.

Pašine prijetnje

Osmanlije su idućih dana nastavili s pustošenjem po Cetinskoj, Kninskoj, Drniškoj i Zadvarskoj krajini, a 4. kolovoza na brežuljcima u selu Glavice pojavio se paša u pratnji uglednijih Osmanlija te je razgledavao sinjsku tvrđavu i procjenjivao njezinu obranu. Konačno je 5. kolovoza došao dan kad se pojavila sva silina osmanlijske vojske koja se utaborila na očigled tvrđave, a providur Zorzi Balbi je zapisao da toliku vojsku nije mogao ni zamisliti da postoji, a kamoli povjerovati da se uputila prema njemu.

Iz osmanskog tabora harambaša Ćalić javio je Balbiju pašine riječi “Za šest ću dana osvojiti tvrđavu, pa makar izgubio cijelu vojsku“. Osmanlije su raspolagali s četiri velika topa i više manjih, te s dva mužara za bacanje bombi; bile su pripremljene brojne ljestve, koševi i snoplje za grudobrane i drugo potrebno za opsadu.

K tomu je javio da neprijatelja ima 60.000, te je odlučeno da se vojnici iz isturenih mletačkih položaja povuku u tvrđavu.

Sljedeći dan posada je pismima pozvana na predaju, te im je ponuđeno da se povuku s oružjem i prtljagom ili će u slučaju poraza svi biti najteže kažnjeni (to je podrazumijevalo nabijanje na kolac). Providur Balbi je u tim pismima prepoznao rukopis fratra Galuzzija koji je početkom rata prebjegao Osmanlijama, što ga je dodatno ozlojedilo, te je odgovorio je da namjerava braniti tvrđavu do posljednje kapi krvi.

Poslije toga uslijedio je početak opsade 7. kolovoza kopanjem rovova na puškomet od utvrde. Opkopari su padali mrtvi pokošeni od braniteljske vatre ravno u rovove kao u grob, a prilikom bodrenja posade u oko je ranjen i sam providur Balbi koji se u izvještaju pohvalio da je prvi krvlju okupao zidove grada.

Zapaljena crkva

Prema njegovim riječima, otada vatra nije jenjavala ni sa jedne strane ni na tren, nego je samo postajala sve jača, tako da se činilo da se tvrđava nalazi usred ognja paklenog. Sljedeće noći zapaljena je nova franjevačka crkva u sinjskom varošu.

Nakon kopanja rovova postavljene su i topničke bitnice tako da je 8. kolovoza započela i topnička vatra na grad, a Balbi je na temelju prikupljene đuladi procijenio da neprijatelj tuče topovima od 30, 12 i 9 funti, te mužarima od 100 i 300 funti. Vatra iz tvrđave imala je veliki učinak na napadače, ali posada nije imala ni trenutka odmora, a kamoli sna.

Idućih dana slijedila je nesmiljena puščana i topnička pucnjava s obje strane. Važan moralni učinak imale su četiri rakete koje su 12. kolovoza ispaljene na brdima južno od Sinja po naređenju generalnog providura Angela Ema, a koje su braniteljima i napadačima poslale poruku da mletačka glavnina dolazi u pomoć za četiri dana. Nakon toga Osmanlije su pojačali pritisak iz rovova, a počeli su topništvom tući tvrđavu i po noći. Od žestoke vatre providur Balbi dva je puta skoro poginuo, izvlačeći se čak ispod srušenog zida.

Ujutro 14. kolovoza, nakon šest dana bombardiranja, osmanske trupe u punom su sastavu navalile na grad. U općem jurišu koji je trajao tri sata uspjeli su se probiti na nasipe Korlata, utvrđenja na zapadu tvrđave, te tamo istaknuti više svojih zastava.

Branitelji su ih u teškoj borbi konačno potisnuli protujurišem te je uslijedio bijeg neprijateljskog pješaštva sve do Jasenskog preko Cetine. Paša ih s konjaništvom koje je stajalo u pričuvi nije uspio na vrijeme zaustaviti. Razmjena vatre ipak nije prestajala cijeli dan.

Gospina pobjeda

Noć s 14. na 15. kolovoza u tišini su povučeni topovi, a ujutro je napušten i rov pod tvrđavom. Prema Balbijevim riječima branitelji su vidjevši pobjedu proslavili blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo, časteći njezin lik, koji je bio prenešen iz nove crkve u Varošu u crkvu u tvrđavi. Predali su joj svoja srca u znak zahvalnosti za njezinu čudotvornu pomoć i zaštitu.

Oko 19 sati neprijatelji su počeli napuštati glavni tabor, te je on do 23 sata u potpunosti napušten. Zorzi Balbi je bitku Angelu Emu sažeo sljedećim riječima:

“Ostavljeno mnošto ljestava, snopova, koševa, mašklina, motika, poluga, bombi i granata govorilo je o žurbi u kojoj je izvedeno povlačenje. Dvije zastave koje sam vam poslao, te golemi humak pod kojim su pokopani poginuli napadači govore svijetu o srčanoj borbi posade.

Ruševine grada govore o žestini napada neprijateljskog topništva, dok nepregledni rovovi i koševi govore o brojnosti neprijatelja. Sve je to, pak, svjedočilo o uspješnoj obrani tvrđave Sinj uz zagovor Blažene Djevice Marije, a pod zapovjedništvom moje malenkosti, kojeg ste vi mudro savjetovali i hrabrili, koja je tako očuvana pod mletačkom vlasti na vječnu slavu mletačkog oružja.“

dr. Marko Rimac,
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu

Zašto se zapravo turski paša povukao? Opsada Sinja pokazala je, kao i druge opsade dalmatinskih gradova i tvrđava u prethodnom 17. stoljeću, prednosti mletačkog strateškog položaja na istočnojadranskoj obali, važnost usklađenih akcija profesionalne vojske i krajiških četa, te učinkovitost modernih utvrđenja i vatrenog oružja koje su Mlečani masovno primijenili. Ipak, povlačenje Osmanlija ispod Sinja nije do kraja bilo jasno ni samim Mlečanima tako da sve do listopada prikupljali obavijesti o tome. Konfidenti su javljali da je paša povlačenje opravdavao gubitkom dvaju najvećih topova početkom opsade, te umorom i bolešćinama koje su pogodile vojsku, tako da se s oslabljenim redovima nije usudio suprotstaviti odmornoj mletačkoj vojsci te tako riskirati gubitak topništva i slično. Veliku štetu nanijela mu je paljevina Gospine crkve u sinjskom varošu jer je u njoj bilo prikupljeno opljačkano žito kojim je namjeravao hraniti svoju vojsku. Prema doušnicima, pod Sinjem je poginulo 3000 napadača, ali ima izvještaja i o znatno većim gubicima sve do 15.000 poginulih. U jednom izvještaju kaže se da Turci govore kako ih je voda iz Cetine sve poubijala.

Popis napadača: Tatari, Bosanci, Albanci... Među dokumentima pohranjenim u Veneciji nalazi se i popis osmanlijske vojske pod Sinjem, prema izvještajima doušnika iz Livna Ta je vojska brojila 76.000 ljudi: 12 tisuća Tatara pod zapovjedništvom kanovog sina 8 tisuća Turudija iz Azije 10 tisuća Osmanlija iz Bugarske pod rumelijskim pašom 1000 Osmanlija pod Maras-pašom 1000 albanskih i crnogorskih Osmanlija pod Seliman-pašom 4 tisuće Albanaca pod Mamut-Begovićem 2 tisuće Osmanlija iz Hercegovine 3 tisuće janjičara pod svojim agom 6 tisuća Sejmena pod Seli-Agom Ćurćićem 1000 Osmanlija pod kliškim pašom 12 tisuća Osmanlija pod bosanskim pašom 13 tisuća kiriđija s 15 tisuća tovarnih životinja 3 tisuće opkopara, te mnoštvo ostalih obrtnika

Cekin za svaku odsječenu glavu Izvještaji providura Zorzija Balbija govore o junaštvu odabranih Cetinjana, te su mnogi od njih nakon bitke nagrađeni odlikovanjima i novčanim nagradama za junaštvo i zasluge. Zlatnom medaljom na zlatnom lancu nagrađeni su don Ivan Filipović Grčić, serdar Jakov Tomašević, serdar Bože Vučković, harambaša Mate Žanko, Guvernadur Marko Lučić (iz Makarske gdje se kasnije također trčala alka) i Frane Surić. Srebrnom špiodom nagrađena su devetorica, među kojima Grgo Bajić iz Vojnića, Lazo Kovačević, te Marko Akrap iz Biska. Za otete neprijateljske zastave s po četiri dukata nagrađeni su Ilija Tomašević i Luka Filipović Grčić, a mnogi su Cetinjani dobili po jedan cekin za svaku odsječenu neprijateljsku glavu. O tim junacima ostalo je malo stvarnih tragova, tek poneki potpis, križić ili pečat. Tim je važniji pronalazak prijevoda pisma fra Pavla Vučkovića kojim se on javlja iz zatočeništva, te izvornika pisma kojim se vitez don Ivan Filipović Grčić javljao mletačkim vlastima sa svoje diplomatske misije u Livnu.

Uz Cetinjane bilo je i Talijana, Francuza... Cetinsku krajinu branili su svi njezini stanovnici dok nisu nadvladani te su mletačke vlasti donijele odluku o njihovom povlačenju prema glavnini vojske u Klisu. U tvrđavi je bila smještena profesionalna vojska i nešto više od stotinu odabranih krajišnika Cetinjana i drugih Dalmatinaca. I u profesionalnoj vojsci otprilike jednu trećinu činili su Dalmatinci, a bilo je vojnika iz Italije i Francuske, te ostalih zemalja zapadne i sjeverne Europe.

Kako je sve teklo kolovoz 1714. - počele osmanlijske pripreme za napad na Dalmaciju početak 1715. - krenula neprijateljstva i otpočele mletačke pripreme za obranu proljeće 1715. - na granicama se gomila ogromna osmanska vojska srpanj 1715. - u Sinj pojačanja stižu gotovo svakodnevno sredina srpnja - straže na planinama su opozvane, narod povučen u okolicu Konjskog 23. srpnja - prve osmanlijske postrojbe pustoše po Cetini, prvi okršaji 25. srpnja - snažni napad Osmanlija na Otok 27. srpnja - spaljena sela Glavice i Brnaze prvi dani kolovoza - stiže vijest o padu Vrlike 4. kolovoza - pred Sinj stigao paša kako bi procjenio obrambene snage grada 5. kolovoza - silna osmanlijska vojska i utaborila se pred tvrđavom 6. kolovoza - posada je pismima pozvana na predaju 7. kolovoza - Osmanlije kopaju rovove oko grada, ranjen providur Balbi 8. kolovoza - počela topnička vatra na grad, koja je danonoćno trajala idućih šest dana 14. kolovoza - opći juriš Osmanlija na tvrđavu 15. kolovoza - neprijateljski tabor potpuno napušten