StoryEditorOCM
Dalmacijafiktivni ili pravi ugovor?

"Zamijenili smo kuće u ratu, a sad me tjeraju da se iselim i vratim se u porušeno selo"

Piše PSD.
11. veljače 2013. - 21:19

Prošli smo pravu kalvariju, žena i ja, dok smo živjeli u selu Majdanu kod Mrkonjić Grada za vrijeme rata. Četiri godine smo bili praktički u ropstvu, morali smo svaki dan od sedam ujutro do sedam navečer raditi što bi nam naredili – kopali smo kanale, kosili travu, hranili svinje. Bilo je to gadno vrijeme za nas i svatko tko je mogao je bježao i iseljavao se. Kako sam ja otprije poznavao Borislava Radulovića, liječnika ginekologa iz Mrkonjić Grada, koji je imao kuću u Trogiru, jednom smo se našli i on je meni ovako rekao: “Nit’ je meni dobro tamo, nit’ je tebi ovdje.

Ajmo se mi mijenjati!” I tako smo se dogovorili da ja njemu i njegovu bratu Čedomiru dam dvije kuće, veliki ribnjak i 140 duluma zemlje, a oni meni kuću u Žednom kod Trogira. Borina je žena Jelena radila u sudu i ona je napisala ugovor o zamjeni nekretnina koji smo potpisali 20. listopada 1993. godine. E, ali nakon svih ovih godina, ja sad, po presudi suda u Trogiru, moram vratiti tu kuću – uzrujano nam je iznosio svoj problem 76-godišnji Jakov Jurić.

Dodaje kako je u Mrkonjić Gradu bio do 1995. godine, kada se uspio sa suprugom izvući nakon što je njegov sin Franjo platio 250 eura jednom Srbinu da mu izvuče roditelje. Uspjeli su doći do Banje Luke, a odatle ih je Crveni križ odveo do sela Davora.

‘Sve mi je tamo ostalo...’

– Sve sam tamo ostavio, imanje, stoku, traktore, sve... Bio sam imućan, imalo se i radilo se... Al’ računao sam, ajd’ dobro, bolje išta nego ništa. Kad sam došao ovdje, kuća je bila neožbukana, zaraslo sve u grmlje, provaljivalo se u nju i ja sam uložio sve ove godine u nju, oko 45 tisuća eura – govori Jakov i pokazuje nam ugovor u kojem, među ostalim, stoji da “ugovorne strane daju pristanak da se izvrši prijenos vlasništva”.

Na osnovi tog ugovora, Jakov je preko sina Franje uspio riješiti sve probleme vezane uz status nekretnine. Tako je 1995. godine sud u Trogiru odlučio da Jakov ima pravo uknjižbe vlasništva nad kućom Radulovićevih, a oni su nakon godinu i pol dana, u listopadu 1996. godine, podnijeli prijedlog za ponavljanjem postupka.

On je usvojen te je ukinuta prva presuda iz 1995. godine. Druga presuda, donesena 23. svibnja 2001. godine, također je donesena u korist Jurića te je Radulovićima naloženo da mu izdaju ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva.
Tijekom suđenja, oni su tvrdili da je navedeni ugovor fiktivan te da je bio napravljen jedino kako bi se zaštitile nekretnine tijekom ratnih zbivanja. No, Jakov je pred sudom porekao da je ugovor prividan te je rekao da su u kuću još 1991. godine došla živjeti njegova djeca, a ključeve su im dali Radulovići.

U srpnju 1996. ili 1997. godine, prema Jurićevu iskazu, Radulovići su mu na sastanku u selu Jezeru kazali da ne bi ostali kod zaključenog ugovora, no da se on s tim nije složio. U tom je postupku sud, među ostalim, zaključio da je očito “kako su tuženi imali namjeru prepustiti tužitelju spornu nekretninu”.

Sudski obrat

Naravno, Radulovići su se žalili te je presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Tada je, pak, došlo do obrata te je sud u Trogiru odlučio da se odbija Jurićev zahtjev te se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu suda da se Jurić briše kao vlasnik kuće. U tom je postupku sud zaključio da je “volja tuženika – protutužitelja (Radulovići, op.a.) za sklapanjem ugovora doista bila prividna te da se radilo o isključivo i jedino ugovoru koji je trebao u vrlo delikatnom vremenu zaštititi njihovu nekretninu, a ne nikako omogućiti stjecanje vlasništva Juriću”.

U presudi je istaknuto i da to “kolika je besramnost tužiteljevog postupanja (Jurićevog) najbolje ukazuje činjenica da je u vrijeme (1994. godina) kad je bio u tijeku parnični postupak po njegovoj tužbi (za utvrđenje vlasništva nad kućom u Žednom) u kojem tuženike predlaže utvrditi odsutnima i nepoznata boravišta, zadire u njihovu kuću, druži se s njima i od njih dobiva njihove isprave”. Također, navodi se i da je Jurić nakon povratka u Mrkonjić Grad nakon Oluje, u prosincu 1995. godine, tamo bio do 2001. godine.

– I što sad da radim, ne mogu vjerovati da se ovo događa, pogotovo nakon što je grafolog vještak potvrdio da su svi potpisi na ugovoru valjani i da nije bilo falsificiranja. Pa sud je povjerovao njima, a vi meni recite, ako je ugovor bio fiktivan, zbog čega je u njemu bila odredba o pristanku da se izvrši prijenos vlasništva koju su oni stavili? Sad ja trebam izići iz kuće i vratiti se, gdje, u Majdan gdje mi je sve porušeno, a samo zato jer su oni shvatili da ova kuća vrijedi više negoli cijelo selo u Republici Srpskoj – ogorčen je Jurić, dodajući kako će u istjerivanju pravde ići i do Strasbourga.

vladimir urukalo
Snimio duje klarić / cropix

‘Ovo je lopovski način’

Mi smo živjeli i živimo u Mrkonjić Gradu, a on je imao sina Ivu koji je radio u trogirskom škveru. U to je vrijeme u tu našu kuću bilo provaljivano i njegov se sin uselio u jedan stan. Vršio je pritisak na oca da on s nama zamjeni nekretnine. On je meni pričao priče da se tamo srpske kuće mi niraju, ruše i da je to jedini način da je sačuvamo. Mi smo potpisali taj fiktivni ugovor, a on je poslije 1994. godine falsificirao punomoć od svog oca i predao je odvjetniku i tako su uknjižili kuću. Nama nikad nije padalo na pamet da idemo u to selo koje je 12 kilometara udaljeno od Mrkonjić Grada, pa što bi mi tamo radili? Nikad tamo nismo ušli, bila je vojska i oni su to demolirali. Ovo je, mislim, lopovski način da se dođe do tuđeg vlasništva. Čekamo sad odluku suda da vidimo kad će biti deložacija - komentirao nam je telefonski ginekolog dr. Borislav Radulović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. travanj 2024 12:26