− Evo, zbog ove smo ceste pozvali Slobodnu Dalmaciju, a pozvat ćemo i novinare drugih medija. Jedino vi i najšira javnost preostali ste nam u nastojanjima da se izborimo za minimalne uvjete za život. Sve vlasti s kojima smo do sada o tome razgovarali izigrale su nas, prevarile. Siti njihovih neostvarenih obećanja, odlučili smo progovoriti o našoj tužnoj priči – kaže Jure Pavić, mještanin Vinina sa stalnom adresom u Kaštelima.
Samo dvoje ljudi
Osobnim automobilom vozimo po rupama makadama i stižemo do zaseoka Pavići, oko dva kilometra od završetka asfalta. Tu su nas dočekali mještani toga i susjednih zaselaka Kovačevići i Radmani. Dalje od Pavića se, kažu, automobilom ne može. Moglo bi samo terenskim vozilom. U razgovoru s mještanima saznajemo tužnu stvarnost. Vinine su gotovo potpuno iseljene. U zaseoku Kovačevići, koji pripada naselju Ugljane, stalni su stanovnici samo jedna 78-godišnja baka i njezina 22-godišnja unuka o kojoj se skrbi jer je osoba s posebnim potrebama.− Svakog vikenda u Kovačeviće nas dođe najmanje 20. Obnovili smo kuće, radimo vinograde i voćnjake, sadimo krumpire i drugo povrće. Pritisla je kriza, i kad bi se stvorili bar minimalni uvjeti, neki od nas vratili bi se za stalno – kaže Vinko Kovačević.
− Nas ovdje u Pavića stalno živi petoro. Najmlađi je Dušan, kojemu su 42 godine, a meni je 49. Oba smo neoženjeni. Ženili bi se, dakako, samo neće cure ovdje da žive. Obojica imamo solidne kuće i redovita primanja. Povremeno nađemo i dovedemo djevojke. One ostanu od večeri do jutra, rijetko do sutradan, a onda odlaze jer vele da neće živjeti bez ceste, vode, a vrlo često i bez struje. Dođu ponovno, prenoće i opet odlaze. I tako stalno – jada se Jozo Pavić, koji s osmijehom naglašava da selo oživi svakog vikenda jer u desetak kuća stigne i više od 30 čeljadi.
− Zaselak Radmani udaljen je odavde od Pavića oko 1,5 kilometara. Ovaj makadam do Pavića za nas je poput autoceste. Još 100-200 metara i dalje se autom ne može, osim razbiti ga. Jedini sam stalni stanovnik. Svakog vikenda dolaze dvije obitelji s ukupno 11 članova, plus drugi u manjem broju. Nemamo ceste, ljeti nas ubi žeđ, a zimi čim ptica sleti na žice od struje, ostajemo bez električne energije. I onda ti tu živi – veli Mirko Radman.
− O cesti razgovaramo već s generacijama naših političara. U travnju ove godine bili smo kod gradonačelnika Trilja Ivana Šipića. Kazao nam je da će u lipnju asfaltirati u nas i u Grabu. U Grabu je asfaltirao, u nas nije. Nazvao ga ja u lipnju, a on mi kaže da su svi papiri za našu cestu kod Čaljkušića u Županijskoj upravi za ceste. Stipe, Duško, Jozo i ja odemo kod Čaljkušića. Kada smo mu prenijeli što nam je rekao Šipić, Čaljkušić se iznenadio. Pred nama je telefonom nazvao Šipića. Onda smo u kolovozu bili kod župana Ante Sanadera. Uredno nas je primio i obećao nam pomoći. Onda smo opet išli kod Čaljkušića, a do koji dan ponovno sam razgovarao sa županom. Rekao mi je da ga je gradonačelnik Šipić informirao da je problem riješen. Idem poslije toga do Šipića, koji mi veli da će asfalt na našu cestu sigurno do kraja listopada – kaže Jure Pavić.
Čeka se izvođač radova
− Moja je mater uporna. Telefonom je stalno zvala gradonačelnika Šipića. Posljednje što joj je rekao bilo je da se čuo sa županom Sanaderom, da je sve dogovoreno i da se samo čeka izvođač radova – veli Jakov Pavić.
Šipić: Ne bježimo od problemaProzivani triljski gradonačelnik Šipić ne bježi od problema koji, kaže, Grad Trilj nije u stanju sam riješiti.− Trilj ima više od 400 kilometara nerazvrstanih cesta. Mnoge od njih još uvijek su prekrivene makadamom. Sve bismo ih rado asfaltirali jer održavanje makadama puno košta. Samo za asfalt do Pavića u dužini od oko dva kilometra trebalo bi nam 500 tisuća kuna, a za cijelu cestu do Radmana najmanje 800 tisuća. I za ovu smo cestu tražili pomoć Županijske uprave za ceste. Oni su obećavali, a ja sam to prenosio ljudima – kaže Šipić. |