Nije ih malo, osobito u Dalmaciji, s imenom Ante, a da im se tako zove i otac, i did, i da su svome sinu to ime “nadili”, niti je rijetkost da netko − kako bi se reklo u narodu – u svetoga Antu baš nako infiša i obraća mu se u svakoj (ne)prilici i svaki dan, a ne samo trinaestog dana šestoga miseca, na blagdan svetoga Ante. Poneki katkad idu toliko daleko u tom, Bože mi prosti, ulizivanju nebeskom pučkom pravobranitelju da mu se za pomoć obraćaju riječima: Sveti moj Ante, imenjače moga Mate (Stipe, Jure, Jakova, Joze...), samo da bi mu pokazali koliko drže do njega. Kako, dakle, sveti Ante spaja sva ona mjesta, a ima ih još i o-ho-ho, s početka ovog teksta?
Lipo. Tako što u Zadvarju, gdje je i mjesna crkva imenovana njemu u čast, svakog 13. lipnja bude dernek i stočni sajam kakvog nema nadaleko; u Padovi je svetac pokopan, pa milijuni hodočaste vidjeti njegov kapsilić u tamošnjoj bazilici; Knin je po definiciji “grad svetoga Ante” i tamo mu se utječu kao malo gdje na kugli zemaljskoj; u svjetovno-crkvenoj poetici Dalmatinske zagore već je odavno općim mjestom postala ojkalica “ubolo ga u jaketu novu, na Svetoga Antu u Prugovu”, a u Lisabonu se, kažu knjige, Ante rodio i odatle se uputio činiti dobra djela i razna čudesa, da bi se na kraju dobacio do blagoslovljenog statusa sveca među svecima.
Kako ga je sustigao glas zaštitnika trudnica, ribara, siromaha, staraca i općenito malih, običnih ljudi iz puka, tako kad se netko razboli, ne prođe ni nedilja dana dok se začuje: sveti Ante, pomozi, ili ti ili niko; kad valja položiti kakav ispit, a da se ništa nije učilo, opet se u nezahvalnu situaciju dovodi sveca dobričinu: pomagaj, sveti Ante, pomagaj; za pristup tom svecu od dobrote u ovdašnjoj životnoj praksi očigledno nema baš nikakvih administrativnih ili dogmatskih prepreka, ne zahtijevaju se ni taksene marke ni neka posebna pokora, pa ako se na pazaru hoće što brže i što bolje prodati kokoš, tele ili motiku, opet za traženje pomoći nema bolje adrese od svetoga Ante...
I eto, baš o ovom potonjem slučaju, o fenomenu tzv. robno-stočnog sajma u Zadvarju, odvajkada pod visokim pokroviteljstvom svetoga Ante, a sada i općinskog poglavarstva, s nekoliko rečenica želi progovoriti i današnja Dalmovnica, budući da je zaista riječ o posebnom fenomenu narodnog života Dalmacije.
Sredinom ovog tjedna na isteku, o Svetomu Anti, Zadvarje je bilo medijski prvak među svim općinskim središtima Dalmacije, i to baš zbog rečenoga sajma, to jest pazara koji po svojim gabaritima, Bože moj, ne utječe na stanje londonske burze ili državnih robnih terminala, ali je već stoljećima glavni detektor robno-novčanih prilika u našem lijepom vlajlandu, nepogrešivo pokazujući kakvo je stanje sa stokom sitnog zuba, jesu li rodile višnje i kukuruz, ima li još magaradi i je li svoju butigu zatvorio, primjerice, i posljednji kovač s onu stranu Biokova.
Pa se, istina najviše po lokalnim tiskovinama i portalima, donose najave sajmovanja za Svetoga Antu, potom reportažni zapisi, a na kraju i kupoprodajne bilance, baš kao s burze. Fenomen dobrim dijelom i jest u tome što interes za sajmovanje na Zadvarju ni među “izlagačima” ni u javnosti ne posustaje s baukom globalizacije, nego je i sada jednak onome od prije tolikih godina kad je ugledni putopisac Tresić Pavičić “kitio” zadvarski pazarni dan: ”Ovdje se mjeri i siplje žito na vagane, onamo rastvaraju vreće bajama, krumpira, kukuruza i druge trgovine.
Neko gleda paripu za zube, neko pipa tovna ovna, neko udara dlanom o dlan trgovcu, priteže ili popušta u cijeni... ovdje čvrči ovan na žeravici, onamo ga navališe na siniju pusta ter ga velim sasijecaju nožem... sve se promeće kao u mravinjaku, a uz to se diže graja kao da prolaze ždrali...”
Ante, najomiljeniji svetac našega puka, i “vječni” sajam na Zadvarju na njegov spomendan, dobra su simbioza za posredovanje jedne nepretenciozne slike o narodnom životu Dalmacije. Nepretenciozne, ali važne.
MLADEN KRNIĆ