Dalmacija Šibenik

kalifornija ispod krčića

Reporteri Slobodne posjetili blago kraljevskog grada: Zbog čitatelja nam nije teško ni uskočiti u bazen pun ribe!

 kalifornija ispod krčića

Zaronio je kolega Božo sa svojim fotoaparatom već puno puta u morska plavetnila, ali do sada još nije u riječnu vodu. Posjet Ribnjaku "Krčić" u Kninu bila je i za to prilika. Nisu dubine, al' je mnogo hladnije.

– Mila mati, vidi šta luduju – izviruje kolega Božo povremeno na površinu dok se pastrve sudaraju u borbi za granulama, hranom koju ubacuje jedan od djelatnika.

Pomamile se bome, ali znaju one već u koje vrime i na koje misto u ribnjaku treba doći na "hranjenje", poput kakvih kućnih ljubimaca su.

U najvećem smo ribnjaku s najvećim primjercima losos pastrve, kažu, prava je to delikatesa i kvaliteta. U prosjeku je veličine oko dva kilograma, iako primjerak, kako čujemo od gazde, može narasti i do dvanaest kila. Možda upravo leži negdje zavučen tamo u kutu, na dnu ribnjaka, di je malo zamuljeno...

Božo uronio, a onda... kao da se zarumenjela površina vode kad se jato podiglo, jer riječ je o salmoniziranoj pastrvi, vrlo sličnoj lososu.

– Isto je riječ o kalifornijskoj vrsti, samo se posebno uzgaja. Dajemo joj posebnu hranu s Carophyll Red prahom crvenoljubičaste boje, koji joj mijenja pigmetaciju, te tako ima ružičasto meso, poput lososa. Zato je i dobila takav naziv. Treba joj nešto duže vremena da se uzgoji, ali je zato kvalitetnija. U roku od tri i pol do četiri godine narastu primjerci od kilograma i pol do dva – govori nam tako "struka", a ujedno i vlasnik ribogojilišta, odnosno tvrtke "V.I.R.I.B.U.S.", dr. sc. Emin Teskeredžić, doktor veterinarstva iz Zagreba.

Emin Teskeredžić vrsni je stručnjak, diplomirao je veterinu, magistrirao je oceanologiju, a doktorirao agronomiju – ribarstvo. Dugo godina je predavao na Zagrebačkom sveučilištu, kao profesor za bolesti i uzgoj ribe na Agronomskom fakultetu i PMF-u, poučavao je, kaže, i studente na Sveučilištu u Dubrovniku. Objavio je oko tristo znanstvenih i stručnih radova i vodio niz projekata, magistranata i doktoranata. Član je i Akademije medicinskih znanosti. Danas je u mirovini, a u poslove na ovom kninskom ribnjaku krenuo je 1996. godine.

Tada ga je zakupio, sačuvao i nastavio proizvodnju, veli Teskeredžić, koji je cijeli svoj život u ribarstvu, od mladosti, pedeset punih godina. Kada je zakupio ribnjak u Kninu, nije im to bio prvi "susret", budući da je s tom privrednom organizacijom surađivao ranije i kao član Instituta "Ruđer Bošković", a kasnije, tijekom Domovinskog rata, i kao vojnik, dragovoljac, zapovjednik – brigadir specijalne postrojbe Hrvatske vojske.

– Ribnjak je inače izgrađen 1982. godine. Zbog vrhunske kvalitete vode, izvora rijeke Krke, napravljen je tako da bi se u njemu proizvodila mlađ pastrve za veliki dio bivše države. Budući da se sada to ne radi, mi za vlastite potrebe od oko 400.000 do 600.000 komada mlađi kalifornijske pastrve sada proizvodimo u našem Gračanskom ribnjaku u Zagrebu – objašnjava profesor, dok u kninskom ribnjaku proizvode mlađ potočne pastrve u količini od 50.000 do 100.000 komada.

Taman smo na Krku stigli uoči Velikog petka i Uskrsa, tako da je i veća navala, premda posla imaju konstantno, tijekom cijele godine, govori. Proizvodnja je tako postavljena da svaki mjesec sazrijeva za tržište gotovo istovjetna količina ribe. U svakom trenutku zato imamo u ribnjaku pet uzrasnih kategorija – dvije veličine kalifornijske pastrve i tri veličine potočne pastrve.

– U prosjeku proizvodimo između sedamdeset do sto tona ribe godišnje, od toga je osamdeset posto kalifornijske pastrve, petnaest do osamnaest posto potočne, a ostalo je losos pastrva – veli Teskeredžić, dok razgovaramo uz bazene ribnjaka upijajući istodobno ljepotu prirode, rijeku zelenila prema izvoru Krke i dalje prema Dinari.

– Vodu uzimamo direktno s obližnjeg izvora rijeke Krke, a ribnjak je dobio naziv po slapu Krčiću, odnosno prvoj pritoci rijeke Krke. Inače imamo koncesiju od Hrvatskih voda za zahvaćanje vode petsto litara u sekundi, odnosno 14,8 milijuna metara kubičnih godišnje.

– Ova riba se uzgaja u hladnoj, pitkoj, izvorskoj čistoj vodi i tu je razlika u dobivenoj kvaliteti od onih pastrva koje se uzgajaju u rijekama ili toploj vodi – ističe profesor.

– Voda je ovdje u prosjeku devet i pol stupnjeva, plus, minus pola stupnja tijekom cijele godine. I zato se dobije na kvaliteti. Znate da u toplijim vodama riba brže raste, ali je zato mekana i nije toliko kvalitetna, a ona koja živi u hladnijim vodama raste sporije, ali je zato meso tvrđe i kompaktnije. S hladnoćom ona dobiva dovoljno kisika jer je protok vode dobar – poučava nas dalje profesor, pa tako doznajemo kako običnoj kalifornijskoj pastrvi treba dvije godine da od oplodnje ikre naraste do nekih 250 do 350 grama. Maloprodajna cijena joj je 44 kune s PDV-om, a potočnoj treba dulje razdoblje za uzgoj – tri godine, pa joj je i cijena veća, 60 kuna po kilogramu s PDV-om. Potočna pastrva ima kompaktnije i tvrđe meso, tako da je kalifornijska pastrva – "kalifa", dužine 35 centimetara, iste težine kao i potočna od 30 centimetara.

– To vam je jeftino – govori on.

– Ako uzmete u obzir koliko se dugo pastrva uzgaja, prosječno dvije do tri godine, velik je to trud. Kad računate, mi smo "kalifu" zapravo prodali za trideset i pet kuna, jer ostatak cijene ide državi za PDV koji iznosi čak 25 posto. Taj iznos poreza je, po mojemu mišljenju, strašno velik kada uzmete u obzir da je riječ o proizvodnji hrane. Za hranu bi svakako trebali biti manji postoci PDV-a. To bi trebalo iznositi oko deset posto, kao što je, recimo, u Sloveniji 9,5 posto, pa se kod njih kalifornijska može kupiti za 38,5 kuna – naglašava dok se spuštamo do objekta ribogojilišta, gdje se proces još više zahuktao.

Pastrve lete po bazenčiću, ne bi li se uspjele iskoprcati sa suhog. Ako im na trenutak to i uspije, Blago Bašić i ekipa vraćaju ih u kašetu.

Trenutačno ovaj ribnjak zapošljava petero djelatnika. Puni su jutros posla, predstavlja nam vlasnik glavnog poslovođu Blagu Bašića. Danas ide više od tone i pol prema Zagrebu, pa nemamo vremena za velike razgovore, već onako usput, što više možemo doznati.

– Iz bazena pastrva ide u ove sanduke di se ona umrtvi, onda ide u kašete i na vaganje, raspoređivanje, poleđivanje, te dalje do kupca – pojašnjava nam Bašić, koji radi ovdje dvadeset i dvije godine.

Pomažu mu i dva mladića. Mario Stanić ima dvadeset i tri godine, kaže da je iz Oklaja, a živi u Kninu, po struci je elektromehaničar. Kristijan Tomić je godinu stariji i završio je školu za konobara.

– Bolje mi je ovdje nego biti konobar – kaže Kristijan.

– Zanimljivo mi je ovdje, a bitno i da je ekipa dobra, u svakom poslu je tako – zaključuje i Mario.

Po pastrve dolaze svakodnevno ljudi iz Knina i okolice, ali ih ima iz Splita, doznajemo.

– Jedan moj prijatelj, također profesor ribarstva, uzima ribu kod nas gore u Gračanima, pa je nosi kod sebe, na more, na Brač – otkriva nam Teskeredžić.

– Znači, i do otoka vaša pastrva stiže. A odlična je, kažete, na gradele?

– Posebno s maslinovim uljem – naglašava nam.

– Ma, dobra je na sve načine – potvrđuju i radnici dok nastavljaju slagati kašetu za kašetom u kombi. Zaista nema jutros puno predaha, takvo je doba godine pred post i Uskrs.

– Ova velika, losos pastrva, kažu da je odlična i pod pekom – pokazuje nam jedan od radnika na vrh kašeta.

– A šta pod pekom nije dobro – dobacuju nam drugi.

– Ja je, primjerice, običavam staviti u "protvan", ili škrovadu kako ovdje kažete, okolo nje stavim dosta krumpira i paradajza, sve tako stavim u pećnicu da se peče, jako ukusno bude – hvali i taj recept profesor te nam pokazuje svoju fotografiju s prilično velikim primjerkom losos pastrve, pa u razgovoru doznajemo kako je bio i prvak bivše države u podvodnom ribolovu, čak šest godina je bio član reprezentacije, a bavi se ronjenjem još od mladosti te je ronilački instruktor od 1972. godine.

– Svaki tjedan vozimo ribu za Zagreb – nastavljamo razgovor dok se u vozilo ubacuju zadnje "pošiljke". Osim što se riba može kupiti ovdje na ribnjaku, imaju i maloprodajno mjesto u Kninu, te na njihovu Gračanskom ribnjaku u Zagrebu, ribarnice Papaline i Ugora u Zagrebu, lanac Metroa, Bille, Kauflanda te neke restorane od Knina do Zagreba.

– A jedan dio kvalitetne potočne pastrve izvozimo u Sloveniju – nastavlja dalje Teskeredžić osvrćući se i na probleme koji prate ovaj posao.

– Veliki problem nam dolazi sa stranih tržišta, riba koja, primjerice, dolazi iz Turske, Španjolske, Italije, BiH ili Slovenije, riba koja ima viruse. Budući da sam predsjednik odbora Hrvatske gospodarske komore za slatkovodno ribarstvo, prije tri godine sam tražio ono što je Slovenija već napravila, da riba koja dolazi iz drugih zemalja ima garanciju da smo slobodni od virusa ili da te ribe koje uvozimo budu očišćene i to zato jer ako kupac kupi ribu zaraženu virusom – VHS i nakon čišćenja tu utrobu baci u vodu, širi bolest u otvorene vode. Ova bolest, virusna hemoragična septikemija, ne zaražava samo pastrve, nego i štuku i smuđa od slatkovodnih riba, a od morskih lubina – napominje pa nastavlja o konkurenciji.

– A sjećate li se kad su ono prije dvije godine Turci imali zabranu izvoza u Rusiju. Turska inače proizvodi 100.000 tona pastrva godišnje. U tom trenutku su onda šibnuli ribu u Hrvatsku, pa smo se morali nositi s njihovom cijenom koja je niža od naše proizvodne cijene – govori ovaj stručnjak za slatkovodno ribarstvo.

– Jer do prije tri godine smo imali i veliku naplatu vode. Petnaest godina smo se s time borili i tek smo nakon toga silnog vremena uspjeli dokazati da nama voda nije sirovina, nego samo medij preko kojega ide kisik iz zraka u ribu, a čista voda koja uđe u naš ribnjak ona takva i iziđe. Pa riba ne može popiti toliko vode... Mi ne trošimo vodu, nego je koristimo kao medij, to je razlika – veli nadalje o poslovanju.

– Čujte, u ovom je gradu egzistirala "Kninjanka", pa tvornica stočne hrane, zatim sirana, mljekara, vinarija, a danas to ništa više ne radi, ali evo, mi smo opstali. Ribnjak ne samo da je sačuvan, nego i svih ovih godina proizvodi – kazuje Teskeredžić, ali postojećim stanjem ipak nije zadovoljan, poručuje.

– Iskreno, nisam zadovoljan jer su poticaji uništili cijelu poljoprivredu, pa tako i ribarstvo. Kad su uveli poticaje, počela je njihova krađa, tako da se odjedanput maksimalna moguća proizvodnja pastrva na svim pastrvskim ribnjacima u Hrvatskoj s mogućih tisuću tona povećala od 2006. do 2010. godine na 2750 tona. Znači da se samo u ovoj proizvodnji kralo poticaja za 1750 tona godišnje. Javno sam usmeno i pismeno to prijavljivao, bio čak dva puta u DORH-u i – ništa – zaključuje Teskeredžić, a zatim nam pokazuje i dio bazena s ribom gdje se odvaja prije prodaje.

– Prije nego što ide na prodaju, riba se deset dana ne hrani, tako da se u njoj ne osjeti miris hranjenja – kaže.

Proleti tu i tamo pored nas koja grlica putujući dalje među lipe u cvatu, nadamo se neće baš u mrežu, odnosno "silkove – flaks
kojega je 100.000 metara razapeto preko ribnjaka".

– To je postavljeno radi zaštite od kormorana, čaplji, galebova, odnosno ihtiofagnih ptica, no još veći problem nam stvaraju vidre koje uđu u bazen i pojedu pastrve – govore nam djelatnici. Specijalno vole mlađ i uz sve zapreke – betonske ograde, duplu žičanu ogradu, žičane pokrove, električni pastir, pse, i ove godine nestalo je, odnosno pojedeno, oko 50.000 mlađa. Kada vidre pojedu odraslu ribu je šteta, ali kad upadnu u mlađ, onda je to katastrofa jer je mlađ u malom prostoru u velikoj gustoći te osim što ih masu pojedu, mnogo ih oštete, pa one poslije uginu, doznajemo.

Dva tornjaka cijelo se vrijeme lagano vuku uokolo, kao da i oni pomno nadgledaju da koja ne iskoči iz ribnjaka. Pokraj njih možete mirno proći, ali vučjak Mars zato nije baš najbolje volje, kako i piše na dvorišnim vratima: "Pazi, oštar pas!"

Na odlasku susrećemo još jednog od mnogih kupaca tog jutra, mladog Kninjanina. Zagrebački je student, kaže.

– Moji jednom mjesečno ovdje dođu po ribu, izvrsna je. Mi je pečemo na gradele, najbolje nam je tako – odvratio nam je mladić, a dok smo i mi privodili kraju ovaj "piknik" na izvoru rijeke Krke, u glavi se počeo "spremati" sutrašnji obid...

Pa, mogli bismo i mi onda isprobati losos pastrvu na gradele, stavit još malo luka, petrisimula i maslinova ulja. Riceta je to koju ne možeš falit – zaključili smo.


Potpora EU-a
Uzgoj potočne pastrve – zaštita, unaprjeđenje, ponuda i poboljšanje kontrole procesa proizvodnje – operacija je sufinancirana sredstvima Europske unije iz Europskog fonda ribarstva. EU, ulaganje u održivo ribarstvo – stoji na ploči na ulasku u ribogojilište.


Samo pritisnite zvonce...
Pastrva je 44 kune, šaran 40, amur 38, a som 66. To je cijena neočišćene ribe. Očišćena obična pastrva je 52 kune, a očišćeni šaran 49 kuna. Salmonizirana pastrva, kao i potočna, je 60 kuna, a dimljena pastrva pakirana u plitici je 120 kuna.
Što se tiče veleprodajnih cijena, potočna pastrva je 32 kune, a kalifornijska 24 do 28 kuna.
Pult za prodaju ribe na ribogojilištu otvoren je svaki dan ljeti od 8 do 18, a zimi od 8 do 17 sati. Samo pritisnite zvonce i vrijedni radnici ne čekaju, odmah vas stižu uslužiti.

 

Naslovnica Šibenik