Dalmacija Dubrovnik

'loše izbrisan član'

Vido Bogdanović, gospar koji se ne osjeća gospodinom: Dubrovnik treba graditi stanove da bi se grad održao i da građani ne postanu roblje bankara

'loše izbrisan član'

Vido Bogdanović kaže da je dugo bio ”nepostojeći, loše izbrisan član”, ali je početkom godine prihvatio ponudu Kreše Beljaka da preuzme i obnovi organizaciju u koju se upisao još prije 25 godina iz nekih svojih ideala kojih i dalje vrijede: kod njega je čvrstoća uvijek prije elastičnosti.

Smatra se radićevcem, opredijelio se za njegov ”hrvatski socijalni nauk”, koji bi, da se stranka tvrdo drži takve ideologije, po njemu donio po jednog do dva zastupnika u svakoj izbornoj jedinici i trideset presudnih mjesta u Saboru. Sve što se u HSS-u poslije Radića događalo baš ga ne inspirira, Mačeka vidi kao demokratskog nacionalista orijentiranog klerikalno, nešto poput današnjih hadezeovaca, dok je Stjepan Radić govorio o ”nama na ljevici” i sukobu ”gospode i seljaka”.

Bi li Radić danas bio za abortus i gej-brakove, teško je zaključivati, a i ne treba, to su sporedne stvari za gospara, koji se ne osjeća gospodinom, nego je bliži seljaštvu, možda zbog onih bakinih posjeda na Lopudu, koje su ga učinili tipičnim malim dubrovačkim iznajmljivačem i biznismenom, ili zbog svih onih hektara naslijeđenih u Konavlima, što ga čine bliskim tlu. Bogdanovićeva glavna poveznica s radićevštinom upravo podudarna gotovo religiozna vjera u potrebu visoke i bolje naobrazbe. Potrebna je velika pamet da se seljačka politika od nekakvog farmerskog sindikata ili oportunističkih kombinacija pretvori u ”svjetsku priču”.

Bogdanović je skeptičan i prema čistom liberalizmu te prema sveprisutnoj mantri europejizacije i europejštine. Na kraju dana, analizira, svi ti veliki hotelski konglomerati koji preuzimaju dubrovačku ekonomiju, zadržavaju ekstraprofit u inozemstvu, a ovdje najgrublje eksploatiraju lokalnu radnu snagu, sezonce, koji sačinjavaju 70 posto njihovih zaposlenika, pribavljenih u ”safariju” po Slavoniji.

No, ta će radna snaga emigrirati, trajno ili radno, na sjever, budući da u Njemačkoj barem poštuju kolektivne ugovore, dok bi ovdje jedina zaštita mogla biti smišljena politika što će, recimo, propisati 70 posto stalno zaposlene radne snage za kategorizaciju od 5 zvjezdica. Zato Dubrovniku nisu potrebni megarezorti i zato je Vido protiv golf-naselja na Srđu. Tko će ondje raditi? I sad je veliki manjak radne snage, i to je dubrovački ključni problem.

”Sve je tu u neredu”, kaže, ”s jedne strane imamo konjunkturu, ali stihijsku, sve se prodaje i krčmi, a ništa nije uređeno ni promišljeno, nego se samo grabi s vrha, pa dok ide, ide…”

A ide, zna se, Dubrovnik stoji dobro, velik je gradski proraračun i svi prihodi, samo što to nije na zdravim temeljima. Grad se rauba, i to doslovce, njegova infrastruktura, kanalizacija, kamen Straduna. Traje kriza smeća koja se pretvara u krizu pitke vode jer se odlagalište nalazi na izvoru Omble, što se permanentno kontaminira…

”Grad je opustio i mi gubimo stanovništvo”, kaže, ”pa se ne mogu održati ni osnovne funkcije… Grad bez građana nije atraktivna turistička destinacija. ‘Vrtovi sunca’ koje su kupili Kinezi imaju u sezoni dva puta više stanovnika od Grada, ali nitko ne dolazi u Dubrovnik zbog ‘Vrtova sunca’ nego obrnuto…”

On je čovjek koji ne gubi vrijeme na žalopojke, ima odmah praktična rješenja.

”Moramo graditi stanove kao općinsku, javnu infrastrukturu, gdje će stanovati ljudi koji su potrebni za samoodržanje zajednice. Tu je najbolji model leasing, da ih ne pretvorimo u robove banaka dok ih izabavljamo iz pakla nereguliranog tržišta stanova u najmu, gdje te izbace na ulicu čim se pojavi atraktivni gost. Da ne kažem kako se sad ljudi sele ne samo iz Grada, nego i iz prigrada, u Konavle, čak i u Trebinje, kako bi izdavali svoje stanove…”

U svim komunalnim sferama – od upravljanja otpadom, ugostiteljstva, također nereguliranog, s prokletstvom ekspanzije kruzerskog turizma, do stvaranja dubrovačke ”turističke monokulture”, bez ikakve druge djelatnosti i industrije, Vido je radikalan u sagledavanju problema, ali krajnje umjeren u pristupu njihovu rješavanju. On ne vjeruje u zabrane, sankcije i revolucionarnu praksu, suviše je ukorijenjen u zajednicu pa ne vidi drugog puta osim onog najdužeg, koji vodi do konsenzusa.

Tu napominje kako je oko izdavanja licenci za taksi u svom gradonačelničkom mandatu pregovarao tri godine, a kad ga je postigao, odmah ga je sljedeća uprava dokinula i podijelila nove te stvorila kaos. Tako bi rješavao i sukob oko proračuna Društva prijatelja dubrovačkih zidina – koji su, kaže, načinili čuda, te oko Zaklade Blago djelo, čudesne, višestoljetne dubrovačke institucije koja je preživjela i komunizam, a gospodari, primjerice, lokalima na Stradunu.

Kolikogod bio radikalan u promišljanju – on bi ukidao županije i suvišne općine te Hrvatsku ratnu mornaricu, budući da nam trebaju samo Obalna straža i pomorski vatrogasci - u pogledu komunalnih inicijativa krajnji je praktičar i umjerenjak. Jedino bi beskompromisno od Dubrovnika stvarao sveučilišni grad s renomiranim svjetskim, možda američkim univerzitetom. To bi osiguralo intelektualnu superiornost, s kojom je Dubrovnik nastao i opstajao, a bez koje neće očuvati svoju bit.

 

Naslovnica Dubrovnik