U tom se kolopletu zajedno sa svojim navijačima splitski Hajduk – kao jedan od zbiljskih „zajedničkih nazivnika“ Dalmacije – našao na poziciji centarfora u sad već neizbježnoj utakmici za titulu nosioca prava (i obveze) isušivanja hrvatske nogometne močvare.
A sva uzbuđenja oko inih dalmatinskih terena za čišćenje (od smeća na Karepovcu do radioaktivne šljake u Dugom Ratu ili kod nekadašnjeg “Jugovinila”) tek su mlaka kamilica u odnosu na novooslobođenu energiju, napor i volju da se raščiste i dezinficiraju odnosi u i sa metropolitanskim Nogometnim savezom Hrvatske, osobito u njegovoj relaciji prema Hajduku i pripadajućoj mu navijačkoj skupini Torcida.
Ta je tema osim na sjednicu Sabora (u vidu niza vatrenih diskusija i umjesne opaske bivše premijerke Jadranke Kosor na račun misterioznog nestanka prvog HNS-ovca Davora Šukera: Selo gori, a baba se češlja) dospjela i na splitsku Rivu u vidu velikog svedalmatinskog prosvjeda, pa joj – kao ‘materijalu’ za aktualan novinski tekst – u našem okruženju malo što drugo može konkurirati.
Ali, ova Dalmovnica će tu nezaobilaznu dalmatinsku top-temu ipak zaobići sa, valjda, dobrim obrazloženjem kako će je (i već jesu) sa svih strana i iz svih mogućih kutova sagledati, opisati i skenirati sportski i eminentno politički novinari te da se i ovaj uvodni pasus može provući kao kakav-takav pečat aktualnosti, odnosno alibi za posvećenost jednoj posve drukčijoj priči (iz registra koji, nažalost, često ostaje izvan fokusa javnosti i onda kad konkurencija nije tako jaka kao ovom prilikom).
Riječ je, da ne duljimo, o tome da je najveći dalmatinski grad Split – čije se sveučilište godinama upinje kako bi unapređenjem svojeg, recimo to tako, hardvera i softvera podiglo svoj rejting u znanstvenom svemiru – na svoje revere u zadnje vrijeme prišio i nova „odličja za pamet“ koja – što je vrlo važno – nisu tek neki protokolarni znak divljenja lokalnoj sivoj moždanoj kori, nego i opipljiv poticaj realnom gospodarskom razvoju.
Naravno da te činjenice miritaju da se ovdje na njih barem podsjetimo, kad već tzv. šira javnost – a ni ona „uža“, akademska – ne nalaze načina (ili možda ne vide razloga) da ih „izdiferenciraju“ u moru tričarija kojima su bombardirana naša osjetila.
Dakle, ovog mjeseca Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj nakon dvogodišnje međunarodne selekcije, procjenjivanja i vaganja proglasilo je Znanstvene centre izvrsnosti, njih sedam u Hrvatskoj, od kojih je jedan – Znanstveni centar izvrsnosti za znanost i tehnologiju – lociran u Splitu, dok su u „suradnički sustav“ dva druga centra (za školsku efektivnost i menadžment te onaj za integrativnu bioetiku) ušle sastavnice Splitskog sveučilišta – Ekonomski fakultet i Filozofski fakultet (sa svojim Centrom za integrativnu bioetiku).
Zna li se da je cilj osnivanja znanstvenih centara izvrsnosti (u skladu s europskom strategijom) prepoznati i vrednovati istraživače/istraživanja koja nose inovativnost, potencijal otkrića i mogućnost znanstvene prekretnice, a svrha što bolje pozicionirati nacionalni sustav znanosti u europskom istraživačkom prostoru, razvidno je da im je misija „donijeti korist razvoju gospodarstva kroz povećanu međunarodnu vidljivost naše znanstvene zajednice“.
Splitski Znanstveni centar izvrsnosti (STIM) vodit će dr. Vlasta Bonačić-Koutecky, a bit će „oslonjen“ na prirodoslovne znanosti s tri temeljna uporišta: a) nanotehnologija fokusirana na obnovljive izvore energije i na medicinsku dijagnostiku b) zaštita vode i okoliša i c) uspostava novih programa za poduzetništvo u području prirodnih znanosti i tehnologije, uz elaboraciju tema ključnih za održivi razvoj…
U tom kontekstu izjavu dr. Bonačić-Koutecky (Universitas br. 60) da će STIM talentiranim mladim ljudima osigurati poticajnu istraživačku okolinu, kompetitivnu u Europi i svijetu, a koja će omogućiti uspješan razvoj njihovih karijera te ostanak u Hrvatskoj, mogu bez zadrške uzeti kao armiranje teze da je Splitsko sveučilište uistinu najvažniji pogon Dalmacije.
MLADEN KRNIĆ
