S onu stranu Hvara: "Opet smetamo nekim Turcima i Mlečanima"

Da nije bilo “Norvežina” koji su otočanima štorijon o 250 milijuna eura investicija zavrtili glavu, tko zna što i kad bi se pisalo i govorilo o Hvaranima “s onu stranu Jelse“. Ovako, Sućuraj osvaja naslovnice i udarne minute TV dnevnika, a Hrvatska doznaje da na jednom Hvaru, i najrazvikanijem i najsunčanijem otoku, postoje mjestašca napuštena od svih, baš kao ona, recimo, po Zagori ili Kordunu i Banovini.

U selima Bogomolje i Selce je najteža situacija, a Zastražišću, Poljicima i Gdinju sviće – spašava ih se od potpunog iseljavanja. Ajmo, prvo izvijestiti o problemima, a da bi se što prije i riješili - jer do osmog kolovoza sućurjanski općinari i izrađivači novoga prostornog plana, mogu ga mijenjati na korist domaćih. A, oni bi gradili u bajkovitim uvalama s južne i sjeverne strane škoja u kojima imaju posjede, navrću lozu, beru masline, u kojima bi, božemoj, turizam razvijali.

Boduli iz Jajca

- Ma, je li žalosno da vi nas tirate da ka naši didi prije sto godin idemo kilometrima pješke s mašklinon na leđima jer se u vali ne može dignit, ne kuća, nego kućica? I jel mi moramo bit podstanari na vlastitoj zemji? Mislin, strašno je ovo šta se radi. Tu ima familija koje po tri generacije žive u pedeset kvadrata jer im se ne da dignit kat kuće i dolaze im opomene za rušenje – govorio je Dragoslav Huljić pred općinskim glavarima iz Sućurja u ime preostalih sedamdeset i kusur Bogomoljana koji se (još) nisu raselili po svijetu.

A, ruku na srce, ni općinari tu ne mogu puno: zakoni koji štite pomorsko dobro vezali su im ruke, strogo odredili koliko velike mogu biti građevinske zone, a sva je - zaključili ste već - filozofija u tome da poljoprivredno zemljište vrijedi pet ili deset eura po metru četvornom, a građevinsko i sedam, osam puta više, pa ti zbrajaj i oduzimaj, moj galebe.

- Ne govorin ja u svoje ime, niti me bilo kakva politika zanima, ni liva ni desna, ova i ona, a i neman zemje po valama, ali zašto ovi ovde ljudi ne bi nešto ostavili svojoj dici, zašto ona ne bi smila sutra kuću ugradit? – kumio je Dragoslav da se građevne zone povećaju kako se i posljednji Mohikanci ne bi iskrcali na kopno. Njegovi Huljići, objasnit će kasnije povijest žednom novinarčiću, osjećaju se kao izbjeglice već četiri stoljeća.

- Mi smo bili pastiri, pobjegli smo pred Turcima iz Jajca. Onda smo bili u Podogori, hranili fratre, pa su nan oni dali ovde posjede. Izgleda da ponovo postoje neki Turci i Mlečani kojima smetamo, i da smo od svih zaboravljeni – izgovorio je Huljić ključnu riječ – zaboravljeni!

Plešemo po rubu

I baš tako izgledaju i bogomoljska selca i Bogomolje na hvarskoj cesti smrti. I dok se truckaš vrhom otoka, a kola razdrndanog “seata“ plešu po rubovima raspucanog asfalta iznad provalije, svašta ti kroz glavu proleti: i jesmo li baš toliko jadni da na jednom Hvaru od 1961. nismo u stanju do kraja preurediti otočnu magistralu za vespu i fiću, i kako je tu moguće preživjeti zimu – dugu i dosadnu, bez igdje ikoga, jer u srcu smo sezone – a, trč’, trč’, tu i tamo turist golać. A što je tek onda kad sikire padaju?

- Do partizanskog rata u Gdinju nas je bilo skoro iljadu, a danas ravno osandeset i dva - sliježe ramenima šjor Ivo Visković.

Našli smo ga kako sam, u pustom selu, pjeva crkvene pjesme da sve rebumbaje. Reporter se prikrao ispod balature, pa zaorio kao u Borbenoj ponoćki, “moja Mare, moja Koko, pojubin te u to joko“. I nikoga da se pobuni što duo Visković & Ljubičić remete red i mir od dva do pet, što bude usnulo pučanstvo.

- A, sve vam je to doli po valama, kupa se. I furešti i naši. Ako nas nešto od ovega zbjega može spasit, onda je to turizam - tješi se barba Ivo.

Ali, kako ga razvijati u uvalama, koje su, nautičari tvrde, jedne od najljepših na Jadranu, kad stanovnicima hvarskog sedla ne dovode struju, bez koje se, kad cisternom već voda stiže – ne može?

- A, može, može. Ajte lipo doli u Torac, pa ćete vidit koju je vilu podiga moj sin Stjepan Visković Svemir. Je, Svemir, tako ga zovedu - tumači Ivo.

Radi se o solarnoj energiji kojom je Svemir - koji živi i radi u Kanadi, koja je za nas svemir - osvijetlio svoj mali dio svemira kojeg su otkrili ne izvanzemaljci nego strenđeri, pa pratimo plavožute registracije, mahom iz tranzicijskih zemalja.

Ćao, inspektore

A, tu u Torcu i Tvrdnom dolcu, kao da se rodio robinzonski turizam: tirkizno plavo more, uscvrčali se cvrčci i koja preplanula, gologuza šinjorina što je euriće uložila u bujni dekolte, i što joj se, osjećam to - isplatilo. Ma, govorim vam, i Adam, i Eva, i raj na zemlji! Idilu je poremetio tek naš dolazak u autiću bez oznaka Slobodne Dalmacije.

Tek što sam zakoračio u jednu od skrovitih uvala s velikim rokovinkom ispod miške – narod se razbježao baš kao onomad pred Osmanlijama ljutim?!?! Ostavili štandove s plavcem malim, travaricom i lozom, rogačušom, sočnim breskvama i medinim medom.

- Ljudi, vratite se, nismo inspektori nego novinari – derem se dok bježe u goru, pa jedan po jedan proviruju iza borova, pristaju na ćakulu. A, u mjestu glavnog urednika, naletio sam na svoje Sinjane?! Ha, ha, rastjerao ih kao serasker Mehmed paša Čelić. Ta, taratatatatat, tatatatat... Taaaaaa. Evo ih, dolaze – uzvratit će. Slijedi alkar....

- Došli se i mi malo smočit – prozbori Miro Runje iz crne Karakašice kojeg zanima što jedan Glavičanin kupusar radi na otoku? A što predstavnici junačke Cetinske krajine rade tu?

- Ja san se udala – objašnjava Silvana Visković - a, ovo su mi sestra i muž joj došli malo.
Koplje predajemo Srećku Viskoviću. On je Gdinjanin, i mjerodavan da kaže kako se tote živi i što je najveći problem?

- Struja. Voda dođe cisternama iz Jelse, i nije ni skupa, ali bez struje tu po valama ne možeš. Čuješ li kako bruje agregati?

- A furešti? Ima li turista ovo lito? – pitam.

- Slabo, ne da vrime - konstatira Srećko.

Čaval u les

A, kako Srećko i ostali nemaju sreće s vremenom, možda ćemo dozvati sunce ako se susretnemo s jednim dimnjačarem? Zagorac je, a čistio je splitske fumare, dok penzionerske dane provodi u kamenom zaseoku Glava u selu Bogomolje, pravom etnografskom muzeju na otvorenom i - hvala na pitanju - predstavio se ne bi.

- Da se ja uvatin za botun, možda će bit više sriće za ovu stranu otoka? – tražim puce ispod drobčića što se nadvalio nad remenom.

- Slobodno se možeš uhvatiti i malo niže, jer sve ti je ovdje za k.... – smije se veseli Zagorac koji se priženio na Hvaru, ali - eto ti ga na - ne voli turiste i turizam?!

- S turizmom bi tu kurvarluk došel, a ovako je sve kak je i nekad bilo: mirno, lepo, po starinski - raznježio se dimni človek.

- A, to šta je ljudima država zabranila gradit po uvalama, šta ih tretira kao rijetke zvijeri u rezervatu? – ne odustajem od borbe za civilizacijska dostignuća.

- E, to ne bu dobro. Nikako. To je zadnji čaval u les ovoga otoka!

Za Poljica spas u zadnji čas Poljičani konačno gredu naprid. Voda im se iz Jelse dovodi cisternama, prijevoz ne plaćaju jer ga subvencionira država, pa je, kaže nam Ivica Vraničić, predsjednik Mjesnog odbora Poljica, cijena podnošljiva. Problem se pojavio prije par godin kad je bila velika suša, ali evo sad kiše koliko oćeš, ja još vodu nisan uze. Osin tega, sljedeće godine bi trebali bit priključeni na vodovod, to je ova dionica Jelsa – Poljica. I to bi išlo uz more, uz vale, tako da vam se stvarno ne mogu požalit. Do kraja godine bit će gotovi radovi na cesti od Poljica do Jelse, u sklopu jelšanske obilaznice, a onda će se ucrtavat trasa od Poljica do Sućurja – kaže Vraničić i konstatira da je za pedesetak Poljičana konačno stiglo to bolje sutra. Spas u zadnji čas. Neka, fala Bogu, caru, kome već.

Zastražišće: prosvjedi urodili plodom Prije par godina u Zastražišću su prosvjedovali zbog istih stvari kao i u smišno, malo Bogomolje. I moran vam reć - urodilo je plodom, a bila je ista stvar. U Općini Jelsa bili su napravili plan s pustim turističkim zonama za masovni turizam, a nama nisu dali niti kuću ugradit?! E, a sad se sve okrenilo! Imamo i di gradit, ide i vodovod koji bi za cirka dvi godine triba bit gotova stvar. Najavljeno je polaganje podmorskog kabela za struju koji bi iša od Podgore, a izaša negdi između Bogomolje i Gdinja. Govori se da bi se išlo u dogledno vrime i u otkup zemljišta od Gdinja do Sućurja za cestu. Eto, ne možemo se žalit, za ovi jelšanski dil otoka stvari idu nabolje. Stvarno je tako – veli Ante Barbarić, predsjednik Mjesnog odbora Jelse. Kuc-kuc u drvo. Ne urekli se.